U Europskoj uniji jednostavne trgovine, npr. Rafalei za Schengen, često ostanu samo formule. Zapravo, obećanjima unatoč, ulazak u šengensku zonu i dalje ostaje najozbiljniji izazov Plenkovićeve vlade, a mnoge okolnosti pritom nisu na hrvatskoj strani
Ruski predsjednik Putin mora poslati jasnu poruku Bjelorusiji da prestane upotrebljavati migrante kao oružje, poručila je uoči odlaska u političku mirovinu kancelarka Merkel. U službenim priopćenjima EU migrantska kriza na bjelorusko-poljskoj granici počinje se (ispravno) nazivati ‘Lukašenkov hibridni rat’, piše Višnja Starešina za Lider.
EK nema apsolutno ništa protiv podizanja prepreka od bodljikave žice na poljsko-bjeloruskoj granici, a u perspektivi i čvršće, zidane prepreke. Nije joj osobito sporna i poljska uredba o proglašenju ratnog stanja uz granicu, koja podrazumijeva drukčiji režim ponašanja – kako prema migrantima kao ‘ratnoj prijetnji’ tako i prema raznim novinarima, ‘novinarima’ i aktivistima civilnog društva u ratnoj zoni. U Francuskoj, koju je neuspjela integracija (asimilacija) (muslimanskih) doseljenika iz kolonija dovela do ruba građanskog rata, ključno je pitanje predsjedničke izborne kampanje – odnos prema ilegalnim migrantima i njihovu pravu na azil. I predsjednik Emmanuel Macron, koji u današnjem EU slovi kao najrestriktivniji prema migrantima među mainstream europskim šefovima država i vlada, u izborima za predsjednika Francuske slovi kao najliberalniji prema migracijama od svih predsjedničkih kandidata.
Schengen postaje bedem
Herzlich willkommen politika koju je 2015. dijelu EU nametnula kancelarka Merkel pokazala se kao jedna od njezinih najvećih političkih pogrešaka, duboko destabilizirajuća za Njemačku i staru Europu, ali i visoko motivirajuća za sve one koji žele bespravno ući u EU ili je ciljano destabilizirati nekontroliranim masovnim migracijama. EU se danas postupno zatvara u tvrđavu, šengensku tvrđavu.
Za Hrvatsku, koja je na vanjskom rubu te šengenske Europe, strateški je važno – ne ostati s druge strane europskog bedema. No jednostavnije je bilo ući u šengensku zonu dok su europske granice bile šupljikave kao ementaler nego u vrijeme kad postaju bedem. I zato ne bi trebalo hrvatski ulazak u šengensku zonu uzimati zdravo za gotovo unatoč ispunjavanju tehničkih uvjeta i nekim ohrabrujućim političkim obećanjima (Macron u Zagrebu). Uostalom, tek što je Macron odletio iz Zagreba, Nizozemska je podsjetila da nije sklona dati Hrvatskoj zeleno svjetlo za Schengen (navodno zbog tehničkih razloga, odnosno tehničke vlade). A to je opet podsjetilo na kompleksnost političkog odlučivanja u EU u kojem jednostavne trgovine, npr. Rafalei za Schengen, često ostanu samo formule. Zapravo, obećanjima unatoč, ulazak u šengensku zonu i dalje ostaje najozbiljniji izazov Plenkovićeve vlade, a mnoge okolnosti pritom nisu na hrvatskoj strani.
Od ratnika do klimatskih izbjeglica
Za razliku od Poljske Hrvatska nije u poziciji proglasiti ratno stanje na ilegalnim migrantskim rutama uz granicu s BiH i Srbijom. Nijedan europski šef države ili vlade neće poručiti Erdoğanu ono što su poručili Putinu i Lukašenku – da se prestane koristiti migrantima kao oružjem! Jer Erdoğan je NATO-ov partner, suigrač na Bliskom istoku i u srednjoj Aziji. Isti ilegalni migranti iz Iraka, Afganistana ili Somalije, koji su na poljsko-bjeloruskoj granici hibridni ratnici, na granici između Hrvatske i BiH su – izbjeglice pred siromaštvom i klimatskim promjenama.
Od Hrvatske se očekuje da drži europsku granicu nepropusnom, a istodobno joj se šalju novinarske i potencijalno obavještajno kontaminirane NGO-ove ‘inspekcije’ koje nadziru poštuje li hrvatska policija Dublinske protokole prema migrantima koji su nezakonito i nasilno ušli u zemlju ili ih možda prisilno vraća preko granice. Hrvatska je policija strašna ako prisilno vrati ilegalne migrante u BiH, odakle ih organizirano šalju, a fantastična ako vama na legalnome graničnom prijelazu iz BiH oduzme šteku cigareta i kilu čvaraka. Dublinski protokoli, koji reguliraju postupak dobivanja azila u državama EU, pisani su za izbjeglice i slučajeve političke nužde, a ne za masovne ilegalne migracije i hibridne ratnike. Ali stara se Europa pravi da ne primjećuje njihovu anakronost.
U poljskim susjedima (Bjelorusiji i Rusiji) Europa prepoznaje poljske i svoje političke protivnike. U BiH i Srbiji, iz kojih šalju migrante na hrvatsku granicu, vidi (ili se barem tako pravi) prijatelje, svoje neintegrirano predvorje. A ne treba podcijeniti ni utjecaj europskoga povijesnog sjećanja na europsku (graničarsku) vojnu krajinu. Neće biti jednostavno uvjeriti tu europsku politiku da isti irački ili afganistanski ilegalni migrant ne može biti hibridno oružje na poljskoj granici, a izbjeglica pred klimom na hrvatskoj granici. Zvuči previše zdravorazumski.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
