Stipo Mlinarić Ćipe: Iživljavanje na nama logorašima u Nišu bilo je gore nego u Stajićevu (5. dio)

stipo mlinarić
Foto: Snimka zaslona, Bujica, Z1

Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste odlučio je za Narod.hr posvjedočiti o svom putu od Vukovara do logora, a zatim i što je sve prošao tamo.

Donosimo 5. dio njegova svjedočanstva.

Vode nas još dublje u Srbiju…

Kada su nas utrpali u autobuse bez ikakvog govora gdje idemo pokušavao sam sa spuštenom glavom, koju smo morali držati, vidjeti po znakovima na cesti kuda nas voze. Prvih sat vremena nisam uspio odgonetnuti, ali kada je naš autobus došao na veliko križanje vidio sam putokaz koji pokazuje Zagreb desno, a Beograd lijevo. Molio sam u sebi samo skreni desno, samo desno, kad ono, naravno, autobus skreće lijevo. Da je netko mogao u tom trenu izmjeriti tugu u meni mislim da bi taj instrument eksplodirao. Kud nas sada voze još dublje u Srbiju, znao sam taj tren da Zagreb neću jako dugo vidjeti. U to sam bio siguran 100%, na žalost bio sam i u pravu 100%.

Prolazimo obilaznicom oko Beograda i nastavljamo vožnju dalje i ako sam vjerovao da nas voze “u glavni grad”. Koliko uspijevam vidjeti kroz prozor busa malo, malo kolona JNA ide iz suprotnog smjera prema mojoj voljenoj Hrvatskoj. Pomislih kako će biti još Vukovara, ovi nemaju namjeru prestati jer da imaju ne bi ta silna tehnika i vojska išla prema granici Hrvatske. Vozili smo se par sati autocestom s malim stajanjima da vojnici iz pratnje odu na WC i popiju nešto.

Naravno, mi nismo smjeli ni pomaknuti, a kamoli obaviti fiziološke potrebe. U tim pauzama vozač autobusa, inače civil, ljubazno bi zamolio vojne policajce da nas on malo tuče. Ovi dobrotvori ispunjavaju mu želju te mu dopuštaju i još mu daju svoj pendrek. Nikad mi takve kukavice neće biti jasne. Imao je prigodu doći u Vukovar i boriti se pa što nije došao nego ovako ispaćene i namučene imaš srca udarati, ali s tim da ti nitko ne smije od nas vratiti – kakvi to ljudi ili bolje rečeno neljudi hodaju ovom zemaljskom kuglom?

U Srbiji ništa ne može biti lijepo – Niš je pokazao da je puno gori od prljave štale u Stajićevu

Popodne dolazimo u Niš. Odmah mi je kod table Niš bilo jasno da idemo u vojni zatvor jer sam znao od prije da tamo postoji. Velike zidine opasane bodljikavom žicom i ograda koja se otvara da bi autobusi jedan po jedan ušli unutra. Dobrodošlica kao i u Stajićevu, špalir dug dvadesetak metara i udarci sa sviju strana. Samo ti preostaje zazvati ime Božje da ne padneš jer ako padneš teško da ćeš se ikada dići. Prolazim i špalir u Nišu, ali neće mi nažalost biti zadnji. Stavljaju nas u sobe abecednim redom. Prvi puta toga 23.12.1991. godine Pop i ja smo razdvojeni ali smo ipak na istom katu zatvora soba do sobe.

Ovo je sada pravi zatvor. Sobe su krevetima na kat i po četrdesetak patnika u njima. Uvjeti su puno bolji od štale u Stajićevu ali iživljavanje na nama ne prestaje nego je u Nišu još puno gore. Ovdje nas čuvaju mladi vojni policajci što su na redovnom odsluženju propale JNA. Dolaskom u Niški zatvor saznajem da tu ima i branitelja s mitnice koji su u ovaj zatvor došli odmah nakon pada grada.

Zatvorska pravila su stroga, ustajanje u 6.00 sati, doručak u 7.00 sati, ručak oko 13.00 sati i večera u 18.00 sati. Ovako napisano izgleda lijepo kao da smo u hotelu, ali nam u ovoj Srbiji ništa ne može biti lijepo jer će se ubrzo Niš pokazati da je puno gori od prljave štale u Stajićevu. Sobe nemaju WC nego kada dođe vojni policajac pušta 10 po 10 logoraša da ide na WC. Naravno, uz njihovu pranju i cijelim putem do toaleta te tuku i vrijeđaju kao da im je to u krvi bez obzira da li nas čuvaju rezervisti ili mladi vojnici. Razlika je jedina što ovi mladi nemaju tako razorne udarce naspram onih krmaka od 100 kg što su nas čuvali u štali i što su nas dopratili do Niša.

Nakon 30 dana vode nas na šišanje i kupanje

Mislim da ne moram pisati kako smo izgledali poslije mjesec dana provedenih gdje ni krave nisu htjeli držati jer i za njih su to bili loši uvjeti. Smrdjeli smo na stajsko gnojivo, bili smo zarasli u brade pa smo sve više sličili na četnike nego na hrvatske vojnike. Kosa isto narasla jer se ni u pakla Vukovara nismo stigli šišati i misliti na vanjski izgled. Napokon nas vode na šišanje i kupanje nakon trideset i nešto dana provedenih u njihovoj majčici Srbiji. Valjda su se pobojali da bi se mogla pojaviti neka zarazna bolest pa nas ne bi smjeli tući jer bi se bojali da će se i oni zaraziti. Šišaju nas na ćelavo i daju nam stare odore JNA da obučemo, a svoje krpetine koje su bile u fazi raspadanja smo pobacali na hrpu da valjda spale.

Ne bih se volio stalno ponavljati, ali naglašavam a smo tijekom svog boravka morali uvijek držati glavu dolje i ruke na leđima. Taj uzvik koji su vojnici 100% na dan ponavljali mi je urezan u sjećanju do kraja života. Onako ćelavi i isto obučeni u maslinaste odore izgledali smo svi isti, teško si mogao nekoga prepoznati par dana. Nakon par dana dolazi brijanje na red.

Čuvari ulaze u sobu i daju nam jedan “bic” jednokratni brijači aparatić na nas trideset i jedan lavor vode. Samo su bahato rekli imate dva sata vremena da se cijela soba obrije, a ako netko ne stigne mi ćemo ga brijati, naravno uz batine. Svima nam je brada starija više od mjesec dana, a aparatić se istupio već kod prvoga brijanja, onda možete zamisliti kako smo se obrijali. Svi smo bili isječeni od tupoga aparatića, a krv je lila s cijeloga lica. Tu u sobi nas je bilo preko tridesetak i ne znaš je l’ netko ima nekakvu bolest koja se prenosi krvlju. Siguran sam u jedno, da nas je dragi Bog čuvao bar od takvih neželjenih pojava kad nas već nije mogao sačuvati od silnih batina.

Ispitivanje

U Nišu počinje intenzivnije ispitivanje, već su se oni bolje organizirali, a i nas je puno manje. Pop i ja smo se uspjeli u Stajićevu dogovoriti sa Zoranom Jankovićem što ćemo pričati i što govoriti sva trojica. Tako da nam se priče slažu i da netko ne bi rekao neke bitne stvari koje su morale ostati skrivene u logoru.

Pozivaju me nakon pet dana na moje prvo saslušanje. Mogu reći da sam bio i nekako znatiželjan što ih zanima i što hoće. Da sam na njihovom mjestu ja bih se sramio neuspjeha kojega su oni doživjeli na Vukovaru, a ne da bih još ispitivao kako smo to mi napravili. Vojnik koji me vodi do KOS-ovca bio je normalan i nije me tukao nego profesionalno glavu dolje ruke na leđa i govori tu skreni lijevo tu desno. Dolazimo do jednih velikih vrata i uvodi me unutra.

Kada sam ušao sjedila su dvojica KOS-ovaca. Jedan nešto gleda po papirima, a drugi mi ljubazno pokazuje da sjednem preko puta njih. Prvo ime i prezime, ime oca, adresa stanovanja i onda počinju glupa pitanja. Reci nam koliko si ubio JNA vojnika, koliko si ubio srpskih civila i sve takve neke gluposti. Kada su me pitali što si dužio od naoružanja i kada sam rekao kalašnjikov ovaj što je gledao papire podigne glavu i kaže mi: ”Bravo evo jednoga da nije kuhar.”

Znaju da sam bio u Turbo vodu, to su mi rekli odmah čim sam rekao da sam dužio kalašnjikov. Ovaj drugi me pita hajde samo reci tko je dužio OSU i tko je od vas gađao tenkove, drugi se umiješa odmah u razgovor i zaprijeti mi samo nemoj kao tvoji prethodnici da kažeš one koji su poginuli jer ćeš proći isto kao i oni. To je podrazumijevalo samicu i silne batine. Znao sam ja to prije nego sam došao kod njih jer kako bi se netko vratio s ispitivanja svi smo ga pitali kako je bilo i što pitaju.

Miro i Denis su odavno na sigurnom

Ja onako mrtav hladan kažem Miro Radmanović je dužio OSU i RPG. Odmah nadodam on je isto zarobljen, vidio sam ga u Stajićevu. Njima se oči zacakle od sreće. Kada sam još rekao da je i Denis Perko znao pucati iz RPG-a i da sam i njega vidio u Stajićevu. Još sam im rekao da ih nema u mojoj sobi u Nišu, ali sam siguran da su zarobljeni. Bili su jako zadovoljni sa mnom, priznao sam da sam imao pušku i prokazao sam im tko je gađao tenkove. Nisam puno niti lagao jer je Miro stvarno dužio RPG, ali sam jako dobro znao da je on odavno na sigurnom kao i Denis i da im mogu samo staviti soli na rep.

Vraćaju me u sobu i svi me pitaju kako je bilo. Nisam puno pričao jer nisam sve iz sobe dobro poznavao i nikad ne znaš tko će nešto propjevati od batina i da bi spasio vlastitu kožu. Zvali su me opet za par dana na ispitivanje i sada dobivam par udaraca od vojnika koji me vodi. To je sve ovisilo tko je bio u smjeni jer je među tim mladim vojnicima bilo i Mađara, Makedonaca i Bošnjaka koji nisu tukli dok im ne narede.

Ovaj put me je u smjeni dočekao očigledno Srbin, nisam mu vidio osobnu kartu, ali sam osjetio po udarcima da je on. Kada sam ušao kod ispitivača u sobu bio je samo jedan i odmah mi s vrata govori: ”Bre prevrnuo sam sve popise vas ustaša i nisam našao Radmanovića i Perka”.

Ponovno ispitivanje

Rekao mi je da je vidio na spisku da su njih dvojica razmijenjena u Stajićevu. Ja sam samo slegnuo ramenima i rekao da ja to nisam znao niti sam vidio da su otišli u razmjenu. Počeo je ispitivanje tko je nabavljao oružje i tko ga je dovozio u Vukovar, tko je meni dao kalašnjikov. Pravdao sam se da sam ja premlad da bih znao tko je dovozio oružje i rekao sam da je meni kalašnjikov dao Blago Zadro, što je i bila istina.

Onda počinje njegov monolog i laž kako je Zagreb pao i da je JNA ušla u njega. Priča mi da je Tuđman pobjegao s cijelom vladom u Beč, a da ćemo mi biti svi suđeni za oružanu pobunu i ubojstva vojnika JNA. Prijetio je da ću dobiti dvadeset godina zatvora jer sam pokušao rušiti Jugoslaviju s puškom u ruci i sve takve gluposti. Napokon me je pustio da se vratim u sobu i nisam više u Nišu bio na ispitivanju, pakao će doći kada dođem u Mitrovicu.

U niškom zatvoru je bila i kantina u kojoj smo mogli kupiti jedanput tjedno keks ili cigarete naravno ako je netko uspio dobro sakriti novac od lešinara kada su nas pretresali. Cigarete su mi bile veći problem od hrane. Ovisnost je najgora stvar osobito u logoraškim uvjetima. Mogao sam glad izdržati što zbog svoje mršavosti, što zbog navike koju sam stekao u ratu da uspiješ pojesti nešto jedanput dnevno ako stigneš. Niški uvjeti su naizgled bolji od štale i hladnoće Stajićeva, ali fizičko i posebno psihičko maltretiranje Niš nosi titulu prvaka.

Odlazak na objed – pakao

Svaki odlazak na objed bio je pravi pakao, tukli su nas putem do kuhinje i kada bi dobili ono malo hrane morali smo na njihov znak početi jesti. Onda bi oni nakon dvadesetak sekundi rekli ostavljaj pribor i dižite se od stola tako da nisi uspio niti dvije žlice staviti u usta od onih splačina što smo dobili. Nisu nas puštali na wc pa su stariji ljudi imali silnih problema jer nisu mogli trpjeti.

Kada bi nas pustili na wc dali bi nam dvije minute da obavimo nuždu i da zapalimo cigaretu. Kakav sam bio strastveni pušač uspijevao sam je izdimiti i u takvom kratkom vremenu. Stariji ljudi koji su bili sa mnom u sobi stalno bi molili stražare da ih puste na WC i da zapale. Stalno su govorili mi smo stariji i nas pustite jer su puštali na WC po desetoricu.

To je trajalo neko vrijeme dok jedan vojnik koji je bio strog nije rekao ono što sam ja u sebi mislio. “Kada vas je trebalo braniti onda su vas oni branili, onda se niste gurali vi prvi, a sada hoćete prvi.” te im je još malo pendrekom pojasnio. Poslije te epizode prestalo je njihovo guranje i kukanje da su oni stariji i da oni imaju prednost.

Batine nakon međunarodnog priznanja Hrvatske

Jednog od tih stražara smo zvali Sajđija. Bio je polu Rom pa je se dosjetio kako da i on nešto ukrade od nas. Ušao je jedan dan u našu sobu i rekao da ispružimo ruke da vidi jesu li čiste. Prošao bi po sobi kao da gleda čistoću, a zapravo gleda tko ima sat na ruci. Kad bi vidio kod nekoga izvadio bi ga van i ako ne bi dao dobrovoljno uzeo bi mu sat uz batine. Posebno u mom sjećanju, a bome i po bolnim kostima pamtim 15.01.1992. u Nišu, noć užasa, a osamsto kilometara od nas najveselija noć.

Zagreb slavi, a Niš kosti lomi braniteljima koji su u kazamatima. Poslije večere toga 15.01. Počinju se čuti jauci i krici na katu ispod mene. Trajalo je to jedno sat vremena iščekivanja. Ne znaš što je gore slušati jauke svojih supatnika ili dobivati ti sam batine. Za jedno sat vremena otvaraju se i vrata moje sobe.

Ulazi puno vojnika i odmah počinju udarati s pendrecima i nogama. Istjerali su nas iz sobe u hodnik gdje su već bili branitelji iz ostalih soba na mom katu. Morali smo se okrenuti licem prema zidu, sagnuti glavu i nasloniti se raširenim rukama na zid. Tukli su nas sat vremena uz psovke koje ne bih pisao radi pristojnosti jer takvo što mogu samo primitivni četnici smisliti.

Bio je nekakav poseban žar u tim njihovim udarcima, vidjelo se da su jako ljuti i da to nisu udarci koje svaki dan primamo. Nismo znali zašto nas tuku, prvo mi je palo na pamet da su negdje na frontu gadno stradali pa se iživljavaju na nama. Poslije par sati više nisu imali snage udarati pendrecima nego su nam naredili da legnemo potrbuške na hodnik. Onda bi se zatrčali i gazili čizmama po nama, doslovno si mogao čuti kako kosti pucaju.

Nastavak slijedi…

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.