Stipo Mlinarić: Fenomen hrvatske politike od 2000. godine

Foto: snimka zaslona

Stipo Mlinarić bio je jedan od 18-orice branitelja, pripadnika Turbo voda koje je okupio Blago Zadro, a koji su bili uključeni u obranu Vukovara. Jučer smo donijeli njegov tekst o fenomenu obrane Vukovara, a danas donosimo o fenomenu hrvatske politike od 2000. godine:

Stipo Mlinarić: Fenomen Vukovara i njegove obrane

Politika i političari su u novom milenijumu stvarno napraviti fenomen ali u negativnom smislu. Uspjeli su od ponosne i pobjedničke Hrvatske nacije napraviti masu koju možeš savijati i oblikovati kako im padne na pamet. Odmah nakon trećesiječanjskih izbora počinje razaranje zajedništva preko medija, tog istog zajedništva koje je i stvorilo Hrvatsku devedesetih godina.

Obrazac već viđen iz radionice KOS-a devedesetprve godine gdje optužuju hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom da je prodao Vukovar, a oružje odvezeno u Hercegovinu. Tada Hrvati nisu nasjeli na smicalicu iz radionice KOS-a jer su dobro znali da su branili i ginuli momci u Vukovaru iz svih dijelova Hrvatske i Herceg Bosne. Nakon izbora 2000. godine političari puštaju maglu plasirajući vijesti da su za sve probleme u hrvatskoj državi krivi Hrvati iz Herceg Bosne.

Počinje polako i sistematsko rastakanje zajedništva koje nas je i održalo u najtežim vremenima. Nakon toga počinje se praviti animozitet između Zagreba i Splita. U rječnik je uvedena i nova poštapalica “što južnije to tužnije”. Naravno, političari to rade zbog svoga interesa što materijalnoga da pokupuju južnije sve što vrijedi ali i da zavade Dalmatince s ostatkom Hrvatske. Onda ide polako rastakanje pobjedničke Hrvatske vojske koja je bila popunjena s ljudima koji su iznijeli Domovinski rat.

Novom predsjedniku i novoj vladi nisu valjali jer su čuvali to zajedništvo i vrijednosti stečene u Domovinskom ratu. Nažalost i tu djelomično uspijevaju jer većinu časnika i vojnika naprasito umirovljuju. Onda ide miješanje državnih praznika pa tako od jednom nije više 30. svibnja Dan državnosti koji je zaživio u hrvatskom narodu već stavljaju dva nova za koje narod ni dvadeset godina poslije ne zna što slavi.

Novi predsjednik kad se ustoličio na Pantovčaku velikodušno otvara sve arhive iz Domovinskog rata i počinje natjecanje između njega i vlade tko će više tajnih dokumenata dostaviti Haškom sudu. Epilog su optužnice skoro za sav politički i vojni vrh Republike Hrvatske, a kasnije i Herceg Bosne. Mi od žrtve velikosrpske agresije postadosmo preko noći agresori i zločinci.

TO je stvarno fenomen. Srbija za razliku od nas nije do dana današnjeg otvorila vojne arhive, a promjenilo se 5 predsjednika. Oni niječu i ono što je očigledno bilo kao sravnjeni Vukovar i trećina Hrvatske. Na svom teritoriju su držali tisuće ljudi u koncentracijskim logorima, to niječu i dan danas. Trećinu teritorija koje su osvojili devedesetprve godine etnički su očistili, a vjerske objekte poravnali. Nema presude za njihov vojni, politički I obavještajni vrh niti u Haagu, niti u Hrvatskoj.

Što je još jedan fenomen. U Hrvatskoj se mijenja vlast 2003. godine ali oni koji dolaze samo nastavljaju gdje su prethodni stali. Tako se čerupa INA, HT i ostala imovina. Od te politike pamtit će se samo ”Hristos se rodi” i ulazak aboliranih pobunjenika u Hrvatski sabor i sve pore državne uprave i medija. Oni su maheri za uzeti novce od države koju nikada nisu htjeli i još s tim novcima pljuvati po njoj preko svojih novina. Nakon deset godina dolazi novi predsjednik i donosi nam novi smjer “region”.

Sav svoj trud tu usmjerava, a ne pita te iz regiona tko će platiti ratnu odštetu za srušene gradove po cijeloj Hrvatskoj i za poubijane civile i branitelje. Ne bavi se pronalaskom nestalih branitelja koji se traže bezuspješno godinama. Dolazi opet do smjene u vladi i lijeva vlada naravno nastavlja tamo di je prethodna stala u razaranju svega što je mirisalo na hrvatski pošteni duh. Predsjednik traži po Hrvatskoj ”ustašku guju”, a vlada traži kako bi agresoru pronašla PTSP i izjednačila ga s hrvatskim braniteljima.

Još jedan fenomen, umjesto da abolirani ne mogu raditi u sudskoj vlasti, policiji i ostalim državnim institucijama lijeva vlada im za nagradu hoće dati ćirilicu u gradu koji je bio do temelja srušen i nije zaliječio krvave rane do dana današnjeg. Hrvatski narod koji je postao poslije 2000. godine totalno izgubljen i zbunjen promatra svaku smjenu vlasti ili predsjednika, ali ne vidi razliku ni u čemu.

Vlasti pokušavaju prodati narodu da je ”gay in” pa se mora i referendum organizirati da Hrvati kažu ono što se zna od postanka svijeta da su muškarac i žena zajednica koja se naziva brak. Dolaze izbori za predsjednika i pobjeđuje napokon jedna žena nacionalno osviještena koja i dobiva izbore na domoljubnim temama.

Nakon izbora nacionalne teme blijede, ne udara se šakom po stolu o bitnim pitanjima nego se skriva i šuti. U goste nam dovodi “evropskog Vučića” u sred Zagreba da se ismijava i pravi cirkus kao da ovome narodu nije više dosta cirkusa kojih su se nagledali.

Dolazi ponovno do smjene u vladi, “desna” opcija, ali politika ostaje ista. Region se manje gura u stranu i postajemo odjednom europejcima, ali sa svim našim hrvatskim problemima. Mladi od silnih izmjena vlasti, koje su zapravo iste, polako dižu ruke od svega i odlaze van tražiti bolju budućnost.

Domovina krvlju i suzama natopljena polako se prazni i čeka neke druge ljude čudnih imena da je nasele.
Ovima što se izmjenjuju na vlasti svejedno nije bitno tko će živjeti u Hrvatskoj nego je bitno da su oni tu. Bili lijevi bili desni politika je ista što je stvarno FENOMEN.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr