Stipo Mlinarić: U logoru su nas tjerali da pjevamo njihovu himnu, a mi smo pjevušili ‘Lijepu našu’ (3. dio)

Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste odlučio je za Narod.hr posvjedočiti o svom putu od Vukovara do logora.

Tijekom idućih desetak dana moći ćete u svakodnevno čitati u nastavcima njegovo svjedočanstvo.

Apsurdno – bio sam sretan što nas vode u Srbiju

Vozili smo se kroz mrkli mrak, ali kako sam poznavao taj put znao sam da idemo prema Bogojevskom mostu u Srbiju. Zamislite apsurda, bio sam sretan da nas vode u Srbiju jer ostanak na vukovarskom području značilo bi sigurno bolnu smrt što se kasnije i pokazalo kao točno. Kada smo prešli most autobusi su stali.

Vidio sam lampu kako svijetli nakon 3 mjeseca provedenih u paklu Vukovara. Čudio sam se i divio kao da je to svemirski brod, a ne normalna stvar. Stajali su vojni kamioni i bilo je puno vojske oko autobusa i počeli su prazniti autobus jedan po jedan. Bilo je to već duboka noć negdje iza ponoći i samo su se čuli udarci, jauci u toj kristalnoj noći. Tukli su sve redom ranjene branitelje, civile, a posebno nas zdrave i u “ZNG” čizmama.

Udarali nas bejzbol palicama, kundacima…

Udarali su svim i svačim od bejzbol palica, električnim kablovima i kundacima. Tamo je bio i jedan kapetan koji je upisivao naša imena i prezimena i odakle smo. Kada bi vojnici čuli da je neki branitelj iz Varaždina, Našica ili Zagreba ti bi dobili još više batina. Onako isprebijane natjerali su nas da se naslonimo rukama na autobus i raširimo noge pa ponovo pretres.

Kada te pretresu onda te udare po nogama koje su skroz raširene i narede da staviš ruke iza leđa. Vezali su nas s nekim plastičnim sajlama. Neki branitelji su viđeni u Bogojevu, ali poslije im se gubi svaki trag i više nisu nikada nađeni. Tako da je ubijanja bilo i na teritoriju Srbije koja uporno priča da ona nije u ratu. Ponovno nas onako isprebijane i vezane vraćaju u autobuse i krećemo dalje u nepoznato.

Negdje oko svitanja dolazimo u Sremsku Mitrovicu i parkiraju autobuse ispred zatvora. Odavno nisam vidio normalan grad, da nije srušen, da rasvjeta radi, da se automobili voze normalno po gradu i da ljudi ujutro idu na posao. To mi je u tom trenutku toliko izgledalo nestvarno jer sam već i zaboravio da je i Vukovar nekada tako normalno živio. Civili iz Sremske Mitrovice koji su ujutro išli na posao kada bi nas vidjeli u autobusu pljuvali bi po staklima i vikali vojnicima da nas sve poubijaju. Kakav dobroćudan narod i gostoljubiv.

Konzerva ribica

Nas par iz moga autobusa smo uspjeli odvezati one sajle na rukama i pomogli ostalima da se odvežu. Sad je bilo malo lakše jer se nekima skroz usjekla sajla pa su im ruke poplavile jer je bio smanjen protok krvi. Pošto su se rezervisti mijenjali po smjenama nisu niti znali da smo bili vezani u Bogojevu. Goran Popić – Pop je pored mene pa je obojici lakše kada smo skupa jer smo i cijeli rat proveli zajedno. Mogli smo potiho razgovarati jer su vojnici bili na straži ispred autobusa i čekali su zapovijed gdje će s nama. Pretpostavljali smo da će nas staviti u zatvor tu u Mitrovici, ali autobusi stoje skoro cijeli dan ispred zatvora i čekaju.

Bili smo strašno žedni i gladni, nisam pošteno jeo 5 dana. Zadnje što se sjećam da sam pojeo bio je neki američki tvrdi keks što smo negdje dobili kao zamjenu za sve obroke u danu, naravno to je bilo u Vukovaru. Zadnjih 5 dana smo se strašno borili gotovo prsa u prsa s četnicima tako da nismo od silnog adrenalina niti osjećali grad. Pop je izvadio iz džepa riblju konzervu iz tih američkih paketa i pobjedonosno mi pokazao i rekao ”Ovo ih nije zanimalo, njima je samo novac bio na pameti kod pretresa”. Baš sam se obradovao konzervi ribe kao da je kavijar izvadio, a ne staru, vjerojatno, pokvarenu konzervu američke “sardine.”

Pretukli ranjenog branitelja

Gledamo u konzervu i pojeli bi je s limenkom ali ne možemo, nemamo niti ključ za otvoriti je. Ja u svom džepu od odore pronalazim ključ od svoje kuće koji mi isto nisu oduzeli na pretresu jer im je bio nebitan. Počinjemo s njim bušiti konzervu malo po malo, izudarali smo dlanove dok smo tukli po ključu ali smo za nekih 10 – ak minuta pobjedonosno ugledali par ribica u ulju. Onako prljavih ruku jer danima ih nismo oprali zbog silne borbe što smo vodili, a i krvi je naše je bilo na njima od silnih udaraca koje smo dobili u Bogojevu. Prstima smo pojeli tu ribu nas dvojica u slast kao da smo jastoga jeli. Taj okus ulja i prstiju koji se osjete na krv još mi nakon 30 godina stoji u nosu.

Vojnici šetaju pored autobusa i svako malo otvore vrata na brzinu i izvuku nekoga od branitelja i prebiju na sred ulice ispred zatvora. Tako su otvorili zadnja vrata našega busa i izvukli branitelja ranjenog u nogu i doslovno ga ubili bejzbol palicama njih osmorica. Nesretnik je ležao pored autobusa sav u krvi nekoliko sati, tek su ga onda odnijeli zamotanog u staru vojničku deku.

Još hrvatskih kostiju po Srbiji, a nisu nađeni ni oni pobijeni 1945.

Još hrvatskih kostiju ostaje razasuto po cijeloj Srbiji 1991. godine, a još nisu bili nađeni niti oni koji su pobijeni isto u koloni smrti 1945. godine. Popodne ulaze rezervisti u pancirkama na sebi u autobus i krećemo dalje, znači nema mjesta za nas niti u zatvoru. Vozimo se par sati i dolazimo na neku pustaru, nisam se mogao orijentirati pa nisam znao gdje smo točno dovezeni.

Već je pao i mrak jer je kasna jesen i autobusi stoje jedan iza drugog u koloni i koliko mogu vidjeti da gori jedno veliko svijetlo zapravo reflektor. U pozadini se nazire nekakva dugačka zgrada, više liči na neku napuštenu štalu. Kada je došao red na moj autobus počeli su uz galamu i psovke vikati da izlazimo dvojica po dvojica. Vani nas je čekao špalir rezervista u dva reda i morali smo ići kroz njih prema toj zgradi. Oni su tukli čim su stigli, posebno su dobili batina ranjeni branitelji jer su sporo prošli špalir za doček.

Špalir

Kada je došao red na mene i Popa samo sam mu tiho šapnuo ”probaj da ne padneš jer ćeš se teško ustat”. Dobili smo toliko udaraca po glavi, leđima, nogama da ne znam niti broj. Čujem samo psovke i viku onih što nas tuku, lica im nisam vidio jer nam je glava morala biti dolje, a ruke na leđima. Nismo pali niti ja niti Pop, mislim da nas je samo dragi Bog pridržavao da ne padnemo. Kada smo tako isprebijani i krvavi napokon ušli u to zdanje novi šok. To je bila napuštena štala u kojoj su držali prije krave.

Nagurali su nas u nju i naredili da sjednemo na beton, mislim da je bilo u toj štali jedno 800 branitelja i civila. Ovi rezervisti što su tukli u špaliru sada ulaze u štalu i udaraju nas nasumce, nakon nekog vremena tjeraju da ustanemo i pjevamo njihovu himnu ”Hej Slaveni”. Pop i ja smo jedan pored drugoga i onoj masi ljudi se pogledamo i pjevamo “Lijepa naša”, naravno tiho da ne bi čuli krvnici. Vidio sam još neke branitelje da su samo otvarali bez veze usta ili su i oni tiho pjevušili “Lijepu našu”. Bilo je i onih koji su iz sveg glasa, ali i iz sveg srca pjevali “Hej Slaveni” jer je bilo i srpskih i jugoslovenskih civila strpanih zajedno s nama. Maltretirali su nas cijelu noć.

Noć bez sna

Bio je jedan krupni rezervist, a zvali su ga Mađar, on se istakao svojom brutalnošću. Poslije pjevanja 10 puta himne “Hej Slaveni” taj se Mađar izdere i pita “Tko nije iz Vukovara?”. Par branitelja se javilo i dobili su silne batine, onda je pitao ”Ima li netko između nas da je Mađar?”, Pitao je “Je l’ ima netko da mu je zemljak?”. Neki stariji čovjek se javi, ali ubrzo je požalio jer je dobio strašne batine od tog istog “svog zemljaka”. Pustili su nas da legnemo pred samu zoru na goli, hladni beton, temperatura je bila duboko ispod minusa. Jako brzo sam se sjetio svojih dugačkih, vojnih gaća što sam ih izbacio zbog jedne seljačine u JNA uniformi iz autobusa. Naravno da nismo niti oka sklopili što od hladnoće što od što od bolova po cijelom tijelu.

Sutradan nam nisu dali ništa za jesti niti piti, a ako je netko pitao da li može ići na WC brzo je požalio zbog silnih batina. Ja više ni ne znam kada sam zadnji put i jeo ako ne računamo one ribice iz autobusa jer zadnjih dana rata nismo imali niti vremena da nešto pojedemo. Naravno, cijeli dan maltretiranje ne prestaje, što batine, što glupa himna i druge srpske pjesme poput Marš na Drinu. Sada već vidim u toj štali dosta poznatih lica, što iz rata što neke starije ljude poznam iz grada. Oni su nagurali u tu štalu sve muškarce iz Vukovara od 16 – 80 godina, nije bitno što je civil ili dijete, za njih su to sve jednostavno “Ustaše”.

Pokušaj bijega

Štala je izgledala strašno kao iz II. Svjetskog rata, oronula, prljava s polupanim prozorima koji su bili pri vrhu te zgrade. Neki su od zarobljenika vršili malu nuždu u gaće jer su se bojali pitati da idu na WC, koji nije ni postojao nego je bila obična livada. Ja tih problema nisam imao, na sreću, jer danima nisam niti pio niti jeo, a od silnog adrenalina nisam niti nešto pretjerano osjećao glad i žeđ. Svoje stanje bi pripisao mladalačkim godina jer tek sam napunio 22 godine.

Toga prvoga dana nisu nam dali ništa za jesti, jedino su navečer donijeli par boca nekakve vode koja je izgledala zelenkasto žute boje. Svakoga bi zapalo po par gutljaja ali i to bi bilo pravo osvježenje u takvim uvjetima. Jednog našeg Vukovarca popodne su donijeli četvorica rezervista u tzv. “čebetu” polumrtvog i počeli su vikati na nas da ćemo svi tako proći ako pokušamo bježati. Kasnije sam doznao što je se tom nesretniku zapravo dogodilo jer je s njim bio i njegov otac koji ga je njegovao i brinuo se o njemu koliko je mogao u takvim uvjetima. On je kada su nas te noći dovezli pred štalu u toj gužvi i metežu uspio lagano proći pored rezervista koji su bili zaokupljeni lomljavom kostiju nas drugih i otišao prema selu pješice.

Mislio sam da bjegunac neće preživjeti

Uspio je doći do Zrenjanina koji je udaljen par kilometara od Stajićeva, jadan naivan je ušao u jednu njihovu gostionicu. Imao je nešto novca kod sebe i htio je popiti piće i da pita gdje se on zapravo nalazi jer nije znao koje je to mjesto. Već je svojim ulaskom u takvu birtiju privukao poglede na sebe, a kada je i ušao u razgovor s tim gostima shvatili su da je iz Vukovara. Toliko su ga istukli i izlomili da su ga zapravo ti rezervisti spasili od sigurne smrti. Toliko o dobroćudnim srpskim seljacima. Bilo mi ga je žao što je bio tako naivan jer kad je već imao toliko sreće da prođe neopažen iza špalira trebao je sačekati dan i na prvi autobus u Bosnu i onda u Hrvatsku. Ovako je završio polumrtav s nama u prokletoj štali.

Koliko su ga unakazili, mislio sam da neće preživjeti, sve govori da ga rezervisti JNA nisu tukli kada su ga donijeli jer nisu imali više što tući, sav je bio u masnicama.

Nastavak slijedi…