U nedjelju 23. lipnja jedan od hrvatskih najpoznatijih pjevača, poduzetnik i doktor ekonomije službeno je objavio kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske. Miroslav Škoro je u svojoj petominutnoj najavi kandidature, iznenadio stavljanjem u fokus povećanje ovlasti hrvatskog predsjednika.
Kazao je kako ne želi biti fikus, već predsjednik koji će moći provoditi politike za koje će biti izabran, a među njima je naveo mogućnosti raspisivanja referenduma bez suglasnosti premijera, usvajanjem zakonodavnih referenduma na kojima bi građani glasovali o prijedlogu predsjednika, sazivanja sjednice Vlade, privremeni veto odnosno nepotpisivanja zakona do odluke Ustavnog suda te predlaganje kandidata za suce Ustavnog suda.
Zbog takvih najava neki tvrde kako Škoro želi biti Franjo Tuđman 21. stoljeća, odnosno da Hrvatsku želi vratiti u polupredsjednički sustav, budući da nije zadovoljan mogućim ovlastima koje predsjednik ima u današnjem parlamentarnom sustavu.
Naime, postoje tri osnovna politička sustava u posrednoj (predstavničkoj) demokraciji, a to su parlamentarni sustav, predsjednički sustav te polupredsjednički sustav.
U predsjedničkom sustavu, koji se neformalno zove izvršna vlast spojene su u institucijama predsjednika i Vlade, dok zakonodavnu vlast ima parlament. Riječ je o modelu koji ne nastao u SAD-u, 1787. godine koji je i danas na snazi u toj zemlji, a mnoge su države taj model i preuzele.
Ključ predsjedničkog sustava jest u tome što predsjednik ima gotovo svu izvršnu moć, te ga se ne može smijeniti osim opozivom. S druge strane, u parlamentarnom sustavu izvršnu vlast ima Vlada na čelu s premijerom koja uvijek može biti testirana na glasovanju o nepovjerenju. Predsjednik također u određenim trenucima ima mogućnost veta ili pravo na nepotpisivanje zakona koji se može srušiti jedino apsolutnom većinom u parlamentu. U predsjedničkom sustavu predsjednik kao jedini nositelj izvršne vlasti upravlja i unutarnjom i vanjskom politikom na dnevnoj bazi.
Predsjednički sustav imaju SAD, Turska, gotovo sve zemlje Južne Amerike te neke afričke i azijske države.
Kada je riječ o polupredsjedničkom sustavu, predsjednik i dalje ima visoku razinu izvršne moći, ali uz njega postoje premijer i njegov kabinet kojeg imenuje predsjednik, a koji su zaduženi za zakonodavstvo.
Danas poznajemo dvije podvrste polupredsjedničkog sustava, a to su premijersko-predsjednički sustav u kojemu predsjednik imenuje premijera i vladu, ali samo uz odobrenje parlamenta koji također može izglasati nepovjerenje dužnosnicima koje je postavio predsjednik te predsjedničko-parlamentarni sustav u kojemu i parlament i predsjednik mogu smijeniti premijera i cijelu vladu. U oba slučaja predsjedniku je reducirana izvršna vlast na dnevnoj bazi, ali ima izvršnu moć nad vanjskom politikom.
Premijersko-predsjednički sustav imaju Francuska, Egipat, Litva, Poljska, Rumunjska, Tunis, Ukrajina i neke afričke zemlje dok predsjedničko-parlamentarni sustav njeguju Rusija, Tajvan, Sirija, Portugal, Azerbajđan te neke afričke države.
Kada je riječ o parlamentarnom sustavu, predsjedniku su bitno smanjene izvršne ovlasti te gotovo svu izvršnu moć posjeduju premijer i njegova vlada. Parlamentarne demokracije mogu biti ustavne monarhije poput Ujedinjenog Kraljevstva, Danske, Švedske i Japana gdje je monarh šef države, dok je šef vlade uvijek netko iz parlamenta. One također mogu biti i parlamentarne republike gdje je institucija predsjednika svedena na uglavnom ceremonijalne obveze.
U Europi je dominantan oblik sustava parlamentarni, kojeg njeguju čak 32 od 50 država dok u ostalim dijelovima svijeta slabo ili nikako pojavljuje, s iznimkom nekih zemalja Commonwealtha te karipskih država-otoka.
Hrvatska od 90-tih do 2000. – polupredsjednički sustav
Republika Hrvatska je svojim stvaranjem usvojila polupredsjednički sustav u kojemu je predsjednik birao premijera i Vladu te kreirao vanjsku politiku. Hrvatska je imala samo jedno predsjednika u polupredsjedničkom sustavu, dr. Franju Tuđmana do 1999. godine. Njegovom smrću i promjenom vlasti, Hrvatska će glasovanjem u Saboru, na inicijativu predsjednika Stipe Mesića i HSLS-ovca Ive Škrabala postati parlamentarna demokracija te ukinuti polupredsjednički sustav.
Danas hrvatski predsjednik ima sljedeće ovlasti:
Zajedno s vladom odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda, odlučuje o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija, prima vjerodajnice i opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih misija.
Kada je riječ o obrambenoj politici hrvatski predsjednik predstavlja Oružane snage Republike Hrvatske u zemlji i inozemstvu, donosi Vojnu strategiju, objavljuje rat i zaključuje mir, na temelju odluke Hrvatskoga sabora, imenuje i razrješuje dužnosti načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, naređuje, uz supotpis predsjednika Vlade, uporabu oružanih snaga u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, iako nije proglašeno ratno stanje, donosi uredbe sa zakonskom snagom u slučaju ratnog stanja te u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države.
U području nacionalne sigurnosti Predsjednica Republike, u suradnji s Vladom Republike Hrvatske, usmjerava rad sigurnosnih službi putem Vijeća za nacionalnu sigurnost, a Odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost, kao i imenovanja čelnika sigurnosno-obavještajnih službi, Predsjednica Republike supotpisuje s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
