Povodom skorih lokalnih izbora razgovarali smo s dr. sc. Tadom Jurićem, profesorom na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu čije su teme interesa iseljavanja Hrvata, ponajprije u Njemačku.
U nedavnoj emisiji Hrvatskog katoličkog radija “Argumenti” gostovalo je dvoje kandidata za funkciju zagrebačkog gradonačelnika, gđa Vesna Škare-Ožbolt i g. Zvonimir Troskot (https://www.youtube.com/watch?v=GHLpG7-DuL0&t=1s). Tom prilikom oboje su izjavili kako za izbore na lokalnoj razini nisu bitna vrijednosna stajališta kandidata. Slažete li se Vi s tom ocjenom?
Ono što bi svi mi od kandidata za gradonačelnika grada Zagreba voljeli čuti je što će učiniti po pitanju demografije i iseljavanja iz Zagreba. Naime, grad Zagreb je mjesto iz kojeg se ljudi iz Hrvatske u apsolutnom broju najviše iseljavaju. Istovremeno Grad Zagreb ima i najveći porast broja umirovljenika, a mlado stanovništvo više ne dolazi kao što je to bilo u proteklim desetljećima.
Zagreb istovremeno ima dvostruke demografske probleme. Ljudi žive dugo kao u bogatim sredinama, pa je stanovništvo sve starije, dok se ne rađaju djeca kao u siromašnim sredinama. Stoga bi između brojnih drugih pitanja bilo dobro čuti kako misle poticati natalitet.
> Evo što Škare Ožbolt i Troskot kažu o vrijednosnim stajalištima koja (ne)će zastupati
> Dr. sc. Tado Jurić: Psihopati u hrvatskoj politici
Drugi bitno pitanje smatram kako će Zagreb na globalnom EU tržištu odgovoriti na iscrpljivanje svih profila radne snage. Svi znamo da je danas u Zagrebu teže doći do vodoinstalatera nego do kirurga. S tim u vezi je pitanje kako će, primjerice, osigurati medicinskoj sestri iz Požege isplativost pothvata da se preseli u Zagreb umjesto u Graz ili Stuttgart, s obzirom na cijenu najma stana i plaće u komparaciji s navedenim gradovima.
Zapad još neko vrijeme neće odustati od uvoza radne snage kao ključne mjere u obnavljanju svog stanovništva. Ali ni to neće vječno trajati. Naime, pod utjecajem četvrte industrijske revolucije koja je pojavom korona krize dobila neviđenu akceleraciju, stvara se potpuno novi oblik ekonomije. Teleworking (vidi OECD) će zamijeniti brojna radna mjesta na način da će nakon socijalizacije radnika i učenika, kojoj upravo svjedočimo, brojna zanimanja preći u sferu rada na daljinu. Što zapravo znači još veću konkurenciju i pritisak na tržištu rada. Kako se Zagreb priprema na ove izazove?
Jedini zahtjev građana prema političarima na ovim izborima treba biti: Stvorite uvjete da ljudi žele ostati živjeti u Vašem gradu. Odnosno, kako ćete to konkretno izvesti?
U nekim se trenutcima promatrajući javni politički život čini kao da se pojedinci često srame izreći svoja vlastita vrijednosna stajališta. Čini li se i vama tako i koji bi bio razlog tome?
Razlog tome je s jedne strane strah, s druge konformizam. U hrvatskom političkom inkubatoru uzgaja se posebna vrsta političara koji onda uzgajaju posebnu vrstu birača.
I jedni i drugi će u zamjenu za vlastiti probitak biti konformisti.
Kako bi se ovaj lanac negativne selekcije prekinuo, još od prošle godine se zalažem za uvođenje obveznog testiranja na psihopatske crte ličnosti kod svih kandidata za mjesta u Saboru, Vladi, Županijama, Upravnim odborima i sl.
Naime, zbog tolike koncentracije moći i utjecaja koju ima politika u Hrvatskoj, ona je pravi mamac za tzv. „uspješne psihopate“. Isto kao što su „najuspješniji“ psihopati oni koji izbjegnu otkrivanje, najbolji politički psihopati funkcioniraju na način da što duže ostanu na vlasti.
Teorija kaže da je u svakom društvu oko 40% konformista i 3-4 % psihopata – što je dobra vijest jer je većina ljudi „zdrava“. Ipak, ti „zdravi“ ne uspijevaju doći do izražaja. Zašto?
Najveći dio društva svjesno blokira promjene i sprječava one koji djeluju na njima. Upravo taj dio društva, „psihopati-političari“, najuspješnije koriste u svojoj manipulaciji. Tu dolazimo do srži problema – kako bi pobijedili u svojim igrama, psihopati koriste pomoć konformista. Konformisti su oni koji su ravnodušni prema svemu što se događa oko njih. Oni su s „psihpatima-političarima“ sklopili koruptivni društveni ugovor. Takvi su u zamjenu za sitne ustupke, spremni biti njihovi vojnici.
Kod konformista se čini da je savjest zaspala. Upravo je to scenarij koji uzrokuje da ljudi slijepo slijede vođe motivirane isključivo osobnim interesima. Pravi pak problem počinje kada se konformisti suoče sa svojim kontrapolom – ljudima kod kojih je savjest probuđena.
Kada konformisti vide nekoga tko podiže svog glas i ukazuje na nepravdu osjećaju jaku nelagodu. Oni na takve osobe zapravo gledaju kao na one koji stvaraju probleme, jer im na neki način bude ono što je u njima zaspalo ili što su pak prodali u „korupcijskom društvenom ugovoru“ – svoju savjest. Njihov glavni cilj je osobe s probuđenom savjesti poniziti, rastužiti i prisiliti na položaj usamljenog borca – često lijepeći im etiketu „lunitika“.
Savjesni ljudi se tako često nađu okruženi malodušjem, u situaciji kako su sami protiv ne samo psihopata, već također često i protiv „vojske konformista“. Situacija obično završi loše za savjesne građane, a ponekad također i za konformiste. Dok sva ova borba traje, frustrirajuće je što psihopat u pravilu prolazi nekažnjeno. „Najgore“ što im se može dogoditi je da budu par dana tema na domaćim portalima – što ih zapravo ne uzbuđuje negativno. Čak naprotiv, mnogi i uživaju u tome da ljudima oko sebe pa i cijeloj naciji stvaraju frustraciju – čime dolazi i često njihov sadizam do izražaja. Dok im odgovori i akcije savjesnih građana pružaju zapravo odličnu zabavu i potvrdu njihove „važnosti“.
Prisustvo ili odsustvo savjesti/empatije pravi osnovnu duboku podjelu među ljudima koja većinu populacije dovodi u jednu od dvije pozicije: vladajuće i podjarmljene.. Po ovoj paradigmi aktualna borba se vodi između ljudi bez savjesti i empatije protiv ljudi sa savjesti i empatijom – a koja je zakamuflirana i usmjerena u pogrešnom smjeru kao borba ideologija. Dok je jedina ideologija „psihopata-političara“ – vlastiti interes. Budući da na ovim prostorima već desetljećima svjedočimo da u toj borbi gotovo uvijek pobjeđuju pojedinci bez savjesti nužno je zakonskim rješenjima pomoći društvu.
Rješenje ovog problema bi vjerojatno podrazumijevalo to da se političari koji zauzimaju i koji će u budućnosti zauzeti ključne državne pozicije, podvrgnu obaveznom testiranju na psihopatološke crte ličnosti prije nego se društvo izloži njihovim destruktivnim porivima (test je razvio dr. Hare). U situaciji u kojoj u određenom društvu zavlada strukturni pesimizam uslijed svakodnevnih medijskih otkrića u kojem opsegu mu je elita korumpirana, ovo je vjerojatno najmanje što građani mogu zahtijevati
Tekst se nastavlja ispod oglasa
