Tanja Belobrajdić za Narod.hr o sporu koji je dobila protiv H-altera: ‘Nema iznosa koji bi obitelji i meni kompenzirao prouzročenu patnju i nanesenu sramotu’

Foto: Privatni album

Spisateljica Tanja Belobrajdić dobila sudski spor protiv Udruge za nezavisnu medijsku kulturu iz Zagreba (H-alter), koja je na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti, dužna isplatiti iznos od 30 tisuća kuna, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 6.328,12 kuna. Tužila ih je zbog članka “Zločin i nagrada Tanje Belobrajdić” autora Demiana Vokšija. Zbog sličnih navoda presuđeno je u njezinu korist i u tužbi protiv Srpskog narodnog vijeća kao izdavača tjednika Novosti.

> Književnica Tanja Belobrajdić dobila spor protiv H-altera zbog članka s neistinitim navodima: Dužni su joj isplatiti 30 tisuća kuna

Književnica Belobrajdić za Narod.hr je progovorila o ovom, za nju i njezinu obitelj, mučnom sporu, kao i o svemu što je prolazila i prolazi i danas.

Narod.hr: Kako su laži koje je o Vama širio H-alter i onda prenosili drugi mediji, poput Pupovčevih Novosti – odrazile na vašu djecu, na vašu obitelji?

Tanja Belobrajdić: Godinama u javnosti sustavno stvarana atmosfera krivnje i srama, neosporno je na svima nama ostavila traga. Trpjela je cijela obitelj, posebno djeca. Pokušavala sam ih zaštiti koliko god sam to mogla, ali u današnje vrijeme interneta nemoguće ih je držati po strani. Ljudi su znatiželjni, napose djeca, koja znaju ponekad biti ne samo radoznala, nego i vrlo okrutna. Ne jednom su, prvo kćer jer je starija, potom i sin, dolazili kući potišteni, puni pitanja, na koja sam im teško, obzirom na njihove godine, mogla dati odgovore koje bi razumjeli. A to su tek sitnice, odvijale su se puno teže i bolnije stvari o kojima ni danas nisam spremna govoriti u javnosti, ne znam hoću li to ikada biti. Kako su odrastali, stvari su im postajale jasnije, no ono čime se ponosim je to da su, neovisno o svemu što smo zajedno prošli, stasali u osobe neopterećene mržnjom. I to je moja najveća pobjeda nad njima. Ne presude.

Narod.hr: Vi ste kao tužitelj morali sami financirati svoje dolaske na sud u Zagrebu, troškove svjedoka… Kako ste to podnijeli?

Tanja Belobrajdić:  Otpočetka mi je bilo jasno kako će to biti višegodišnje, iscrpljujuće parnice, a pod iscrpljujuće mislim i financijski i psihički. Ta umrežena struktura to dobro zna i s time i računa. Kao tužitelj nemam pravo na troškove, kako ja, tako ni osobe koje bih pozvala za moje svjedoke, pa je doista znalo biti vrlo, vrlo teško. Pa ipak, znala sam da moram, kako god, ali moram. Jer gledajte, to je jedno ludilo u koje te uvuku kao vakuumom. Ako ih ne tužiš, ispadne da se ili bojiš ili priznaješ krivnju. Ako ih tužiš, na sav glas započne sinkronizirano kukanje kako se guši sloboda govora, poziva na interes javnosti, te na kraju uobičajeno ruganje s „duševnom boli“ i lamentiranje koliko ona košta.

Napišu neistine, izvrijeđaju kroz njima svojstvenu „satiru“, a onda te u konačnici ismiju i naprave budalom. Danas mi je žao što nisam tužila sve za koje sam imala itekako razloga, no u početku, upravo zastrašena svim ovim prethodno navedenim, mislila sam, pa tko uopće može povjerovati u te ludosti, pustit ću ih, jednom će, kada vide da je to gomila besmislica prestati. Teško sam se prevarila. Ne samo da nisu stali, nego je postajalo sve gore i gore. Naposljetku su me gurnuli u jedno užasno psihičko stanje i shvatila sam da imam samo dva izlaza, od kojih je jedan – boriti se s njima.

Naposljetku, što mi više mogu napraviti? Nanijeli su mi tešku nepravdu, na moje ime nabacili se ljagom koju nikada više, nikakvim presudama u moju korist neću saprati i uništili mi zdravlje. Što je najstrašnije, uvjerena sam da u nebuloze o kojima pišu ni sami ne vjeruju, no za takve tekstove su, pretpostavljam, pristojno motivirani. Ja sam za njih, jednostavno – posao.

Narod.hr: Koliko je točno trajao proces od objave, vaše tužbe do pravomoćne presude?

Tanja Belobrajdić: Za mene čak iznenađujuće, budući da su neke parnice trajale puno duže, od tužbe protiv Udruge za medijsku kulturu, odnosno, njihovoga portala „H-alter“, do pravomoćne presude u moju korist prošle su četiri godine. U konkretnom slučaju, drugostupanjski sud odradio je svoj posao vrlo brzo, presudu sam očekivala najranije 2021.

Ipak, vjerujem kako je razlog tome što je predmet bio potpuno jasan, te je nedvosmisleno potvrđeno da je člankom povrijeđeno moje dostojanstvo, čast i ugled, te mi u bitnom narušen, ne samo duševni mir već i tjelesno zdravlje i socijalno funkcioniranje.

Narod.hr: Smatrate li iznos od 30.000 kuna odgovarajućom naknadom za strašnu laž koju su širili o Vama?

Tanja Belobrajdić: Možda će vam zvučiti kao floskula, no ja sam uvijek bila spremna za nagodbu, odnosno prihvatiti ispriku umjesto novčane naknade, ali to njima nije padalo na pamet. Razlozi tome su jasni, ako bi se ispričali, to bi značilo kako priznaju da su me klevetali, a to sebi nisu mogli dopusti. Meni ovaj novac ne znači ništa, samo presuda u moju korist, jer teško je pronaći riječi kojima bih mogla opisati posljedice dehumanizacije koju su nada mnom provodili.

Više puta sam rekla kako nema toga iznosa koji bi mojoj obitelji i meni kompenzirao prouzročenu patnju i nanesenu sramotu. I ne samo to, nego, što je puno strašnije i svijest o ugrozi njihove sigurnosti, o čemu svjedoče brojne prijetnje koje bih nakon takvih članaka redovito dobivala, ne samo od anonimnih osoba, nemojte misliti da se svi kriju iza lažnih imena. Međutim upravo to, ta javna imena dala su vjetar u leđa ne samo onima koji pišu ovakve gadosti, nego i kojekakvim anonimusima da prijete i vrijeđaju, javno, ispod članaka ili da mi osobno pišu. Jedan od takvih primjera je upravo na Facebook stranici portala “Novosti”, ispod posta s člankom u kojem su prošlo ljeto objavili kako je H-alter izgubio parnicu. Komentar je ostavila jedna žena, tekstopisac brojim našim pjevačima. Pogledajte što piše, pa recite, je li to normalno? Ubrzo ga je pobrisala, ali ne dovoljno brzo, više osoba ga je snimilo. Mogla bih navesti i druge primjere, ali čemu?

Nakon mojih tužbi, cijeli jedan umreženi niz, vjerujem kako ne trebam navoditi koji, podigao bi se na zadnje noge, lamentirajući o napadu na slobodu govora, pa se novčanim kaznama ipak pošalje poruka kako za napisanu ili izrečenu riječ mora postojati odgovornost. Meni nije intencija da se ikome od njih sviđam, mogu im biti ružna, glupa, nepismena, kao pisac dosadna i netalentirana, to su sve njihove osobne impresije na koje imaju pravo, no klevetati i lagati ne smiju. Nedavno je Viktor Ivančić ponovo napisao žalopojku u kojoj je ustvrdio kako sam ja „tužila praktički svakoga tko je moje ime spomenuo u kontekstu Lore“. To nije točno. Tužim one koji iznose laži i klevete, to je velika razlika. I moj jedini način na koji se uopće mogu legalno braniti od njih.

Narod.hr: Nagrađivana ste književnica. Kako je sve to utjecalo na vaš rad, pisanje?

Tanja Belobrajdić: Teško je pisati kada ste u stalnom stresu i pod tolikim pritiskom, ali nastojim i na taj način kanalizirati misli ka nečemu drugome, ponekad u tome uspijevam, a ponekad mjesecima, ne. U proteklih pet godina objavljena su mi dva romana i jedna zbirka poezije. Moj prvi roman “Crni kaput” dobitnik je nagrade „Josip i Ivan Kozarac“, povelja uspješnosti za prvijenac, te nagrade Društva hrvatskih književnika – „Slavić“, za najbolji prvijenac u 2015. godini. U 2019. godini uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja preveden je na engleski jezik. Drugi roman, psihološka drama “Žena moga muža” objavljen je 2017. godine, također nagrađen „Kozarcem“ u kategoriji roman, a u prosincu prošle godine objavljena je i moja prva zbirka poezije Moja koža je tanja. Ubrzo će u nakladi Despot infinitusa biti objavljena knjiga “Nisu zaboravljeni”, objedinjeni serijal o braniteljima koji su poginuli ili nestali u obrani Vukovara, neovisno o gradu i postrojbi iz koje dolaze.

Narod.hr: Koliko je javnost upoznata s vašim pisanjem i je li ovaj negativni publicitet utjecao na prodaju vaših knjiga?

Tanja Belobrajdić: Negativni publicitet napravio mi je svojevremeno veliku štetu vezanu uz promocije romana, dijelom jer ni sama za njih pod tim okolnostima nisam bila psihički spremna, a dijelom jer su mi neke već dogovorene promocije zbog straha od reakcija otkazivane iz ovih ili onih razloga, no svima je bilo jasno koji su stvarni motivi za to. Ipak, vjerujem kako je veliki dio javnosti koji prati i voli tematiku koja se bavi Domovinskim ratom pročitao ili barem čuo za “Crni kaput”. Roman “Žena moga muža” bio je apsolutni hit na kojega se tjednima čekalo u knjižnicama, no sve je to uglavnom zahvaljujući društvenim mrežama, ni blizu kako bi bilo da sam imala prostor u mainstream medijima. Prihvatila sam činjenicu kako sam u jednome moćnom krugu kao pisac persona non grata i nisam zbog toga previše razočarana ili nesretna. Nastojim razmišljati na način kako je i loša reklama ipak reklama, crni humor mi nekako uvijek pomogne. Pisanje nije nešto za što mi treba nečija dopusnica, a ako je nešto dobro napisano naći će, na bilo koji način, svoj put do čitatelja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr