Na dva smo tjedna do predsjedničkih izbora, a da zapravo zbog ove nametnute antikampanje, zbog potpune trivijalizacije kampanje, nismo do sada čuli tri suvisle o bilo kojem segmentu budućeg političkog programa. Savršeno plasiranu medijsku pitalicu što biste najprije napravili da dođete na Pantovčak, Miroslav Škoro je iskoristio da bi rekao “dao bih vode psiću”?! Pervanovski dovitljivo, Željko Pervan je jedan od najduhovitijih ljudi u zemlji, te se nadovezao na sličnu rečenicu Kolinde Grabar-Kitarović, ali ona je u svom mandatu svijet obišla pet puta, istaknula “Jadran-Baltik” kao prvi hrvatski vanjskopolitički strateški plan nakon Tuđmana i ona si do neke mjere ovu ležernost može dopustiti, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr, koju djelomice prenosimo.
Ali, ako Hrvatska treba novog državnika, ako je Kolinda na tom putu pokleknula, zgriješila, kako tvrde pretendenti i njeni protukandidati, onda valjda nacija očekuje gard, stav, plan i program novog državnika, a ne batlera koji između šišanja dva grma u vrtu Pantovčaka hrani psića! Običan svijet voli doskočice i krnje rečenice, ali ta razina diskvalificira već na prvoj višoj stepenici.
Biste li primili Vučića u posjet? Biste li uveli vizni režim za srbijanske dužnosnike dok nam ne otkriju barem grobnice naših ubijenih? Što biste poduzeli da vratimo otete vukovarske ade? Kako, kojim putem, kojim potezima vratiti jednakopravnost Hrvata u BiH? Konkretno molim? Jadran-Baltik, da ili ne? Hrvatska vojska, hrvatski obavještajni sustav, što mijenjati, što zadržati, kako mijenjati? Treba li diplomatska škola i dalje počivati na Budimiru Lončaru i njegovim izabranicima? Mislim da su konkretni odgovori na ova i slična pitanja važnija naciji od zdjelice vode koja će se gurnuti pred simpatičnog psića. Ali, tih pitanja nema. Zato jer onda nema trivijalne kampanje.
Trivijalizacija kampanje i svođenje kampanje na dosjetke, pjesme i pošalice primarno odgovara Miroslavu Škori jer je tu najjači, silno paše Zoranu Milanoviću jer u svakom ozbiljnom razgovoru najduže nakon dva pitanja evo nas na lex Perkoviću.
Da nije bio premijer, Zoran Milanović bi nam mogao prodavati svoje više manje šarmantne trikove. Ovako, svaki razgovor o njegovim ranim radovima počinje i završava na lex Perković, dakle specijalnom zakonu kojim je htio zaštititi bivše šefove zloglasnih komunističkih tajnih službi da ne budu procesuirani. U tom poslu je lavovski dio posla obavila njegova desna ruka i u ovoj kampanji, Orsat Miljenić. Za svakog domoljuba od desnog centra nadalje već je ovaj detalj dovoljan, da se digne od stola, pokupi kaput i napusti prostoriju gdje Milanović objašnjava da bi bilo idealno da on bude predsjednik države Hrvatske!
Oni pak koji okreću glavu od politike i ufaju se samo u ekonomiju, takve čeka statistika koja govori da je Milanovićeva Vlada zadužila zemlju za više od 70 milijardi kuna. Kome niti ova tri podatka ništa ne govore pa i dalje oštri olovku da za dva tjedna zaokruži Zorana Milanovića, taj vrlo vjerojatno pedantno plaća članarinu u kulturnom društvu “Josip Broz Tito”, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr.
Zanimljivo da je i Škoro pošteđen medijskih napada, osim onog neofašističkog prebrojavanja krvnih zrnaca njegove žene. Mržnja koja se stvara prema Kolindi s desne strane je nevjerojatno opasna, jer ako Škoro ne uđe u drugi krug, tko zna koliko Hrvata na valovima te mržnje neće izaći u drugi krug izbora i to je čisti penal za Milanovića.
Sve ozbiljne Milanovićeve nade počivaju na ratu Kolinde i Škore, te mržnji koju dio medija posve otvoreno kreira i upravo bjesomučno provodi prema Kolindi Grabar-Kitarović.
Osobno mi je teško pisati protiv Škore jer ga osobno poznam i u njegovo domoljublje sam se višekratno uvjerio
Miroslav Škoro. Osobno mi je teško pisati protiv Škore jer ga osobno poznam i u njegovo domoljublje sam se višekratno uvjerio. Ali, jedno je biti domoljub, a drugo predsjednik Republike. Kako sam se za cijelo vrijeme svog novinarskog staža redovito hvatao tema od kojih su drugi bježali, pa sam kritizirao kad su drugi šutjeli i pisao o onome što su svi vidjeli, ali nije bilo oportuno o tome govoriti, te tako skupio 13 otkaza, nema smisla da u drugom dijelu drugog poluvremena mijenjam klub i dres. Dakle, što se sada vidi, a da se o tome šuti?
Škori treba najprije čestitati što se poduhvatio posla od kojeg se bježi, a to je bavljenje politikom iz perspektive uspješnog poduzetnika. Koji su tu motivi bili presudni, o kakvoj se matematici radi, to ćemo valjda jednom čitati u nečijim memoarima. Škoro je počeo ozbiljno, s ozbiljnim ustavnim raspravama oko predsjedničkih ovlasti, no došao je na teren koji ne poznaje najbolje i rekao bih da se na vrijeme decentno iz te teme povukao. Naime, da bi izmijenili predsjedničke ovlasti morate imati dvotrećinsku podršku u parlamentu, a to je danas nemoguća misija. Stoga je svaka veća rasprava na tu temu deplasirana i okreće se proti vas. Jer vas se napada da ste pritajeni diktator koji treba ovlasti da bi više manje totalitarno vladao. Sve drugo što smo od njega čuli bila je tamburica, vinograd i par Pervanovih viceva.
U intervjuu na RTL-u na dva decidirana pitanja o tome hoće li ako pobijedi vratiti Titovu bistu na Pantovčak, Škoro nije jasno odgovorio. Tek će koji tjedan kasnije, kad je njegov tim vidio da je deplasirano da predstavlja desnicu, a da ne zna što će s Titovom bistom, o tome progovorio.
Dva paradoksa prate Miroslava Škoru kao predsjedničkog kandidata koji primarno okuplja desnicu. Prvi je upravo sarkastična činjenica da je nekako u isto vrijeme kad je Hasanbegović potpisivao potporu za njega, Škoro izjavio kako Dan antifašističke borbe treba ostati u državnom kalendaru! Čovjek koji ne zna što će s Titovom bistom, koji bi ostavio Dan antifašističke borbe, koji tvrdi da je Titova borba do 1945. bila OK, teško da može biti autentični predstavnik hrvatske desnice. Ali u ovom nametnutom medijskom ludilu pod egidom “sad ili nikad” ljudi ne žele uopće o ovome razmišljati!
Vidjevši da je tu ne samo na skliskom terenu, nego i da samo s glasovima desnice ne može pobijediti, Škoro i njegov tim su odlučili krenuti prema centru i to preko Mosta. U zadnji vrijeme tik uz Škoru nalaze se gotovo isključivo Mostovi predstavnici, njegova retorika je posve prilagođena Mostu i on sam se hvali baš tom suradnjom. Škoro je političko-ideološki zapravo Mostovac.
Da glasam za Škoru koji je produžena ruka Mostu i da tako potaknem pad vlastite Vlade, pitaju se HDZ-ovci na terenu? Još jednom??? Ni mrtav! Evo, to vidim kao grešku u koracima hrabrog Škorinog političkog izleta koji neće biti samo izlet.
Jer, ako je Škoro predstavnik autentične desnice, ako je “Mata” drugo ime za njegov program, onda je logično da je uz njega svakodnevno jedan Zlatko Hasanbegović! A ako se ovako nastavi još će i Ines Strenja Linić biti desna ruka Škori! “Mata” i Ines Strenja Linić?! “Sad ili nikad”? Nije li malo neuvjerljivo? I kada je odgovorno o tome govoriti: sada ili za godinu dana?
Napadi kakve nijedan predsjednik nije doživio
Kolinda Grabar Kitarović. Po mom mišljenju krenula je sjajno, donijela je nakon Josipovića, koji je Beogradom bio upravo opsjednut, izvrstan strateški plan “Jadran Baltik”, po kojem je trasiran hrvatski izlazak s Balkana u prostor svojevrsne “proširene Austro-Ugarske”. Po meni bi “Jadran-Baltik” trebao biti hrvatsko strateško opredjeljenje kad govorimo o smjeru i ciljevima vanjske politike bez obzira tko bio na vlasti. Balkansko blato smo temeljito upoznali, po svemu smo premali i premalo važni da bi bili pri vrhu u Bruxellesu, tom centru centra bogate Europske unije, prema tome i kulturološki i povijesno nama je mjesto tamo gdje smo proveli osam dugih stoljeća. Kolinda nažalost nije uspjela, plan je i dalje na stolu, ali bez ikakve operacionalizacije. Pune tri i pol godine njezin mandat je u tom smislu bio uravnotežen, sve do fatalnog susreta sa srbijanskim predsjednikom Vučićem. Javna je tajna da je na taj susret bila prisiljena pritiskom izvana, jer je Srbija postala simpatija u prvom redu Njemačke, a hrvatski animozitet prema četničkoj Srbiji dobar dio Europe uopće ne dijeli.
Danas je Kolinda Grabar-Kitarović izvrgnuta medijskim napadima kakve nikada niti jedan predsjednik hrvatske države nije doživio. Mesića se kritiziralo biranim riječima, Josipoviću su se gafovi skrivali, Kolindu se pribija na križ. S obzirom na to da se redovito uistinu tresu sami temelji hrvatske države kad ljevica dođe na vlast, volio bih da na desnoj sceni postoji toliko zdrave pameti da u drugom krugu ta desnica jedinstveno glasuje za predstavnika desnice. Bio to Škoro ili Kolinda. Sve drugo ovu zemlju vodi u novi kaos, daljnji ideološki rat i dodatno rastakanje hrvatske države, zaključuje Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Direktno.hr.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
