“Da nismo sa Sanaderom prošli sagu o Pupovcu i njegovu etno-biznisu, da nismo sa Sanaderom i Pupovcem dosegnuli čak i tu razinu da se i u Ustavni sud pokušavao ugurati jedan član, nota bene, isključivo i samo zato što je bio srpske nacionalnosti, da nismo zapamtili da smo u istoj priči došli do toga da je i gradnja spomenika u Srbu bila dio velikog plana, čovjek bi shvatio današnje pregovore HDZ-a i manjina kojima opet pokušava dirigirati dvojac Pupovac – Radin”, piše u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji Tihomir Dujmović.
“Ali, budući da smo platili krvavu cijenu te fatalne povijesne grješke, te je na razvalinama te sramote Karamarko bio posve u pravu kad je rekao „nikad više sa Stanimirovićem i SDSS-om“, sasvim je neshvatljivo zbog čega HDZ pristaje na licitacije tipa: potpredsjednik Vlade će biti Furio Radin ili će potpredsjednik Sabora biti Pupovac. Neshvatljivo u prvom redu stoga što to matematički uopće ne treba novoj vlasti HDZ-a i Mosta.
Svaki glas košta
Sanader je, naime, tvrdio, a da to nikad nismo provjerili, da je Unija odbila da Đapićev HSP bude dio nove hrvatske Vlade koja hrli u Uniju pa je ispalo da druge opcije osim s Pupovcem za sastavljanje nove Vlade HDZ tada nije ni imao, no danas nema prostora niti za taj polulažnjak. Kristalno je, naime, jasno da će HDZ-ova i Mostova 74 glasa poduprijeti Glasnović, kao što je kristalno jasno da će ih i da s njima ne popiju niti kavu podržati barem četiri manjinska predstavnika.
Pa i predstavnica albanske manjine i predstavnik mađarske manjine jasno i glasno su rekli da će podržati novu Vladu (nota bene i Hasanbegovića ako bude u Vladi!), što znači da već danas imamo barem 77 mandata koji se mogu odnijeti na Pantovčak.
A da ne zaboravim, i predstavnik romske manjine javno ističe da podržava i Hasanbegovića kao ministra, a ne samo novu Vladu HDZ-a i Mosta. Dakle, nisu „manjine“ protiv Hasanbegovića, nego samo Pupovac i Radin! Stoga nema baš nikakve potrebe da se od suspektnog Pupovca radi koalicijski partner. No, premda u ovom trenutku dakle imamo 78 potpisa za novu vlast, unatoč tome i dalje se pregovara.
Dakako, tehnički je lakše funkcionirati ako imate barem 80-ak zastupnika, politički je bolje i ima veću težinu ako imate 90, a ne 78 zastupnika podrške. Ali, to košta, to naime prokleto puno košta. Čega? Vlasti, a kad se radi o SDSS-u, onda i nacionalnog suvereniteta jer njihovi zahtjevi nerijetko zadiru u to područje.
Zbog čega HDZ koji pregovara i s HNS-om i s HSS-om i s manjinama (što Most ne radi!) želi platiti nepotrebno veću cijenu za formiranje nove vlasti, u ovom trenutku je neshvatljivo.
Dao bih se kladiti da Plenković i njegovi pregovarači uopće ne razumiju što znači pripustiti u vlast Pupovca i SDSS. Lukavi, snalažljivi, vječni Milorad Pupovac razumije da bi bilo neprilično da on sam ide u Vladu ili na neku izvršnu funkciju. Dakako, on razumije da je još provokativnije da tamo sjedi Stanimirović. Brate, neće proći da u istom dahu tražimo da Hasanbegović ne bude u Vladi, a da čovjek koji je 1991. tvrdio da je padom vukovarske bolnice palo zadnje ustaško uporište u tom gradu – bude u Vladi.
No, zato imamo Furija Radina, gurnimo njega u Vladu, pa kao da smo mi tamo! Upravo je nevjerojatno da Plenković i HDZ ne znaju da Pupovac i Radin, naravno vrlo vješto, ali ne neprimjetno, guraju sve predstavnike manjine ispred sebe, da oni inzistiraju na “klubu predstavnika manjina“ pa onda i zajedničkom stavu tog kluba, premda zajedničkog stava primjerice o Hasanbegoviću, kako vidimo, nema.
Pupovčev plan
Plan o kojemu se šuška po Vladinim kuloarima, da će srpska manjina kao u Sanaderovo doba tražiti čak deset mjesta u deset ministarstava Plenkovićeve Vlade, nije ništa drugo nego de facto formiranje tripartitne vlade. HDZ, Most i SDSS. Jer, ako imate u svakom relevantnom ministarstvu svog čovjeka, vi ste organski dio vlasti. I to je stari san Milorada Pupovca. I to je stara zakletva Milorada Pupovca. I to je stari strateški projekt Milorada Pupovca.
Biti u svakoj hrvatskoj Vladi, najprije onaj ključni okidač, jezičac na vagi koji će najprije biti u prilici odabrati koja vlast bi njemu najviše odgovarala, pa će baš njoj dati svoja ključna tri glasa, potom će mu taj jezičac na vagi dati za pravo da iznese tko smije, a tko ne smije biti novi ministar, pogotovo ministar kulture, a onda ćemo u nastavku pregovora ishoditi da uđemo u najdublje pore te nove vlasti tako da postanemo njezin organski dio.
To je učio drug Tito i partija, to je imao Pribićević s Radićem, to je naš strateški cilj s Plenkovićem. Sa Sanaderom smo to imali osam godina! I Miloradu Pupovcu kao političaru treba čestitati. On je za razliku od glupog Martića shvatio kako politika funkcionira, što je realno, a što nije, što je važno, a što nije i kako dosegnuti nedosanjani san da Srbi u Hrvatskoj budu de facto politički narod i da imaju sve prerogative vlasti kao nekada u komunizmu.
Ali, da nakon Radićeva iskustva s Pribićevićem, pa hrvatskog komunističkog iskustva na tu temu, koje nas je dovelo i uvelo u krvavi rat, jer je upravo ta činjenica da oni više nisu narod, nego manjina bila ispisana na najvećem broju projektila, a onda još i nakon Sanaderova iskustva koje nam je donijelo ne samo spomenik u Srbu, da dakle nakon cijele takve povijesti HDZ ničim izazvan pregovara u ovim relacijama, to je na rubu pameti.
Osim ako u centru pažnje nije grozničava ideja da se u Bruxelles pod svaku cijenu donese potvrda da su i hrvatski Srbi potpisali za ovu Vladu. Jer, dovesti Pupovca na vlast znači dijeliti ukupnu vlast s njim, drugačije Pupovac ne razmišlja. Dovesti Pupovca na vlast, to znači sve hrvatsko-srbijanske probleme rješavati tako da on bude teklič u pregovorima s Beogradom, a i tu najčešće opet jezičac na vagi. Jer, ako ga stavite u Vladu, vi niti jedan jedini potez ne možete povući, a da ga on ne parafira. A to će koštati!
Pa sve smo to prošli sa Sanaderom! Ne možete izabrati minista kulture bez njega, ne možete riješiti niti jedan problem sa Srbijom bez tog parafa, ne možete voditi obrazovnu politiku bez njega, ne možete imati javnu televiziju bez njegova čovjeka u programskom vijeću, u riječ, ne možete ništa. A sve na van, tobože kao s Radinom kao potpredsjednikom Vlade.
Na van, sve o čemu govorim se uopće ne vidi, kao što se nije vidjelo kod Sanadera. A u naravi, nema jedne odluke bez Pupovca! I tko zna, možda bi plan i upalio da ga nije ponijela stara strast. Da nije javno rekao da Hasanbegović ne može biti ministar kulture, Pupovčev plan bi bio svojevrsni savršeni politički zločin, ali sad je samog Plenkovića izveo na mjesečinu. Jer, ako ikad Andrej Plenković donese odluku da Hasanbegović ne može biti ministar kulture, svaki Hrvat će to pamtiti i čitati, kao da je to napravljeno po nalogu Milorada Pupovca.
I to je neoprostiva Pupovčeva pogrješka. Izlimitirao je Plenkovića i time ga tjera da raskine s njim svaku suradnju. Osim toga, tom kletvom o Hasanbegoviću, on Plenkoviću kod HDZ-ove publike „podiže vješala“. Postavlja se pitanje zbog čega je to napravio, jer nema dvojbe da je svjestan da tim dociranjem Plenkoviću radi štetu i sebi i njemu.”
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
