Kad je gospođa Kolinda Grabar Kitarović, novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske u svom pobjedničkom govoru kazala: „I bit ćemo jedna od najrazvijenijih i najbogatijih država Europe i svijeta“, dežurni skeptici i čangrizavci su se uzvrpoljili i po uobičajenom, već dosadnom i pomalo iritantnom, obrascu krenuli u skoro pa „džihadističku“ kritiku.
No, je li ta izjava doista ishitrena, neutemeljena i pretjerano optimistična?
Kao prvo, Predsjednica Republike Hrvatske osim svojih ustavnih i zakonskih obveza, treba biti i prva motivatorica razvoja hrvatskog društva, a kao drugo, od nje se i očekuje otvaranje novih dimenzija i smjera u kojem se treba kretati to isto društvo.
Ujedinjenje društva – Jedinstvo, domoljublje, suradnja
Nažalost, takva praksa, uobičajena u razvijenim društvima, nije se provodila u Hrvatskoj u posljednjih 15 godina. Ukoliko, dakako, u to ne podrazumijevamo aktivnosti čiji su rezultati sve veća podijeljenost unutar hrvatskog društva. Sad dolazimo i do druge izjave Predsjednice u kojoj se izražava čvrsta želja i namjera ujedinjenja društva. Ona je, doista, samo potvrda logičnosti prve izjave.
Naime, za napredak nekog društva, prvi je preduvjet mobilizacija što većih i brojnijih unutarnjih ljudskih potencijala. Podjela unutar društva nikad ne rezultira nikakvim napretkom nego, naprotiv, sukobima i konačno nazadovanjem. Niti jedna ljudska zajednica u povijesti nije funkcionirala poput nekakvog tržišta (u romantičnoj viziji) na kojem sukobi potiču kompeticiju tj. natjecanje te su tad rezultati sukoba pozitivni i kvalitetno progresivni. Zajednice koje su napredovale uvijek su imale zajednički nazivnik jedinstvo, domoljublje i suradnju. Nogometnim rječnikom rečeno, znali su za koju momčad igraju, obukli su iste dresove i surađivali na terenu.
Nitko se ne mora odreći ničega
U ovom svjetlu lako je i shvatiti izjavu da su hrvatski Srbi Hrvati (ne naravno u etničkom nego u političko državnom smislu). Ona nije niti cinična, niti prijeteća, niti asimilirajuća, niti plod neznanja, niti nelogična. Dapače, vrlo je motivirajuća i otvara realni politički prostor za integraciju manjina u političke i društvene procese, pri tome na ravnopravnim odnosima, nasuprot postojećim tendencijama „getoizacije“ koje u sebi nose prijedlozi s tzv. lijeve političke scene. Nitko se ne treba odreći ničega. Najprimjenjeniji europski interkulturalni pristup jedinstva u različitosti. Svi smo mi isti tim. Naravno, svi oni koji žele biti unutar tog tima, obući kockasti dres i dati doprinos prema svojim mogućnostima.
Iskreno, možemo li zapravo zamisliti situaciju u kojoj nam se danas nudi neki novi Nikola Tesla ili Milutin Milanković, a mi ga odbijemo?! Hoda li uopće po ovoj zemlji takav politički i ljudski idiot koji bi to uradio?
Motivacija za veće jedinstvo – aktiviranje svih društvenih snaga
Dakle, da bismo krenuli u smjeru napretka trebamo motivaciju, aktivaciju potencijala a zato je preduvjet što veće jedinstvo, kako u zemlji tako i s dijasporom i cilj kojem stremimo. Sve to možemo iščitati iz izjava Predsjednice. Logično, zar ne?
Sve gore navedeno je nužan ali nedovoljan preduvjet za istinski početak napredovanja.
Uz njega nužna su dodatna tri elementa. Aktiviranje društvenih potencijala kroz postojeće institucije, stvaranje relevantne društvene elite i stvaranje prostora za njihovo djelovanje.
Oživotvorene takve situacije zadaća je političkih snaga pa tako i osobe koja obnaša dužnost Predsjednika, u našem slučaju, Predsjednice države.
Potrebno je, dakle, potaknuti na snažniju aktivnost postojeću društvenu infrastrukturu poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta, Matice hrvatske, kulturnih institucija i svih ostalih subjekata na društveno političkoj sceni. Financijskim, poreznim, pravnim i ostalim sredstvima.
No, postoji li društvena elita?
Istovremeno, potrebno je omogućiti prostor i okruženje za stvaranje autohtone društvene elite. Mi se danas, nažalost, moramo suočiti s činjenicom da u Republici Hrvatskoj društvena elita praktički ne postoji.
Da budem precizniji, postoje samo njezini tragovi i to prilično jalovi. Pod društvenom elitom podrazumijevam istaknute i rezultatima dokazane pojedince, prije svega inovatore kao najplodnije i najeminentnije članove nekog društva, znanstvenike, kulturne djelatnike, umjetnike, vrhunske profesionalce u svojim profesijama, intelektualce te druge pojedince prepoznate po izvrsnosti.
Uspješnost nekog društva direktno je i linearno povezana s brojnosti te skupine. Elita se ne može stvoriti političkim dekretom ili direktivom, kako se u više navrata pokušalo s karikaturalnim rezultatima. Ona mora izrasti sama na umješno pripremljenoj sceni, poput uspješnih tvrtki na uređenom tržištu.
Medijska indrustrija konstruirala je instant elitu
Nedostatak društvene elite vidi se u dezorijentiranosti društva u kojem nadvladavaju lažne, neprimjerene i nerelevantne veličine i vrijednosti. U takvu situaciju dovedeni smo dopuštajući da nam medijska industrija stihijski konstruira svojevrsnu instant elitu koja je po dnevnoj potrebi stvarana ili uništavana, ravnajući se prema mjerilu čitanosti, gledanosti ili slušanosti trenutne publike. Pod medijsku industriju ovdje prvenstveno podrazumijevam elektronske medije svih vrsta koji danas imaju najveći utjecaj na ukupnu javnost.
Najveći njihov„krimen“ ako to možemo tako nazvati, jest da su se, u promociji instant elite, vodili principom povlađivanja trenutnoj modi na tržištu a ne kreiranjem kvalitetne ponude. Drugim riječima, promovirali su osobe koje su, na prvu pojavu, imale „prođu“ kod publike bez obzira na njihove stvarne kvalitete a nisu se trudile uložiti dodatne napore za promociju osoba koje su se istakle izvrsnošću ali možda nisu dovoljno medijsko tržišno atraktivne. Za komercijalne medije to možda i nije neshvatljivo, iako nije za opravdati, ali ponašanje javnog medija HRT-a je alarmantno. Relativizacija svega i svačeg, hvatanje gledanosti te uvođenje zabavnog pristupa kao svojevrsnog svetog grala uspješnosti modernog novinarstva rezultiralo je ustoličenjem kiča i neukusa te ispodprosječnosti kao prihvatljivog standarda. HRT je svojim ponašanjem nevjerojatno brzo prošao put od „Katedrale hrvatskog duha“ do današnjeg propadajućeg dućana jeftine robe široke potrošnje a pri tome sumnjivog podrijetla. Iz HRT-a uvijek se može čuti fraza po kojoj oni rade prema odredbama zakona.
Na stranu što je to vrlo diskutabilna kategorija, uzmimo u razmišljanje da emisije u kojima se promoviraju osobe dokazane izvrsnosti idu pod programima koji imaju sekundarne tj. manje gledane termine dok u udarnim terminima nam serviraju strane licencirane programe ili emisije u kojima nadvladavaju skandalozno loši pokušaji kopiranja stranih formi emisija. Sjetimo se samo tragikomične forme sučeljavanja predsjedničkih kandidata na HRT-u. Frankenštajnski pokušaj spajanja nespojivog, kviza, žutog talk showa i ozbiljne političke emisije. HRT-u se jedino u tom slučaju može priznati prvi pokušaj stvaranja nekakvog medijskog GMO-a. Probam sastaviti nešto pa ako ide, ide. Šteta što te eksperimente plaćaju pretplatnici. Daljnu analizu stanja na HRT-u i na hrvatskoj medijskoj sceni ostaviti ćemo za drugi put.
Sve u svemu, nigdje prostora za promociju pojava izvrsnosti u hrvatskom društvu.
Trebaju li nas promovirati samo sportaši?
Političke snage imaju tu zadaću da svojim djelovanjem otvore prostor za nicanje društvene elite i svesrdno ih podupiru. Na koji način? Isticanjem njihove uloge u razvoju, njihovih dostignuća, osmišljavanjem financijske i pravne potpore, brigom za njihov budući ljudski statusi i dr.
Primjerice, zakon je uredio mogućnost da zaslužni sportaši mogu računati na državne mirovine, što je za pozdraviti. No, nikakva mogućnost nije predviđena za recimo inovatore, koji su stvarna špica svakog ljudskog društva. Također nema regulacije za zaštitu inovatorskih doprinosa, osim u području autorskih prava. Uzmimo, recimo, inovatora koji je stalno zaposlen u nekoj velikoj tvrtci. On, koristeći, resurse tvrtke dođe do velike inovacije. Vlasnik inovacije je tvrtka a sam inovator ovisi o milosti uprave za eventualnu nagradu.
Još teža situacija je za neovisne inovatore, oni su ostavljeni na dobru volju krupnih kapitalista-investitora ili u boljem slučaju banaka (nevjerojatno je da uopće postoji situacija u kojoj su banke bolje rješenje). Zar nije logično da smo uredili taj najvažniji segment razvoja društva. Zašto, recimo, dokazani inovatori na svjetskoj razini također ne bi imali pravo na neku vrstu državne mirovine ili potpore poput zaslužnih sportaša. Ipak inovacije na koncu donose nemjerljivo više novaca u državnu blagajnu i u društveni sustav nego bilo koji sport. Posredno i neposredno. Nemamo strategije a kamoli zakone i podzakonske akte. Postoje neke najave strategije i to samo zato jer se OECD aktivno uključio u pritisak na vlast da bi se bar učinilo ono najosnovnije i najjadnije. Na našu sramotu, zemlje poput Makedonije i Crne Gore su miljama nam odmakle. A mi smo pri tom članica Europske unije. O situaciji u Bugarskoj i Rumunjskoj ne trebamo niti pomišljati.
Ugled zemlje – presudan za konkurentnost
Ugled zemlje također je važan, to smo već davno svi dobro shvatili i usvojili. Pogledajmo malo dva primjera iz svijeta. Recimo Jamajka, koje su prve asocijacije kod većine ljudi na spomen te zemlje? Toplo, turizam, odmor, kockarnice, crnoputi trkači. A što je s primjerice Finskom? Hladno, Nokia, dobri rally vozači, skijanje.
Znamo da je Finska razvijena i bogata, a Jamajka baš i nije. Kad si razvijen možeš kupiti centralno grijanje te ti više i nije hladno, a kad si nerazvijen i siromašan ne možeš si priuštiti klima uređaj pa valjda ti jedino preostaje da treniraš trčanje da bi pobjegao u, recimo, Finsku. Koliko god da je tamo hladno.
Šalu na stranu, asocijacije na Finsku u sebi nose impresiju razvijene industrijske i visokotehnološke zemlje koja je pri tome bogata i razvijena. Jamajka, nasuprot tome, vidi se kao zemlja u kojoj bi većina ljudi rado provela tjedan, dva ali ne bi se baš odlučila tamo živjeti.
Zamislimo sad situaciju kad se pojavljuju dvije tvrtke, jedna iz Finske i jedna s Jamajke te nude izradu nečega, recimo plovila. Koja na prvu loptu ima bolju prođu? Plovila su zahtjevna tehnologija, kome će kupac prvom povjerovati? Naravno da je ovo samo lepršavi primjer koji nema namjeru tvrditi isključivo ponašanje nego pokazati da ako neka zemlja ima asocijaciju vezanu uz industriju i visoke tehnologije, ipak vuče na sebe „image“ sredine koja je kapacitirana za ispunjavanje složenih zadataka. Kad se vežete asocijativno na hotele i plaže teško da će vas doživljavati kao razvijenu zemlju. Ne postoji zemlja u svijetu koja se razvila bazirajući se na turizmu ili ekološkoj poljoprivredi. Nema. Svi koji su bogati i razvijeni imaju direktnu vezu sa industrijom. Točka.
Ako inovatore zadržava samo patriotizam – sumnjivo je!
A kakva je situacija s Hrvatskom. Toplo, turizam, lijepo, nogomet. Zaključak izvedite sami. Nedopustiv je i anticivilizacijski odnos prema našim inovatorima. Prije nego što se dokažu, naravno to mogu samo u inozemstvu, nitko ih i ne primjećuje. No, kad uspiju tad se trenutno otvaraju vrata „pakla“. Kreće ignorancija sa svrhom gušenja, gaženja i sveobuhvatnog zatiranja i najmanjeg spomena na inovatora i njegovu inovaciju. Zašto. Nema objašnjenja. Jednostavno se tako kod nas oduvijek radi. Malo bolje prolaze ni pametni koji se odsele pa karijeru grade vani. S njima mašemo poput zastave. Podsjetimo se primjera Nikole Tesle koji je otišao u SAD i primjera Slavoljuba Penkale koji se doselio u Zagreb i ovdje živio i radio cijeli radni vijek. Tesla ima naše priznanje a Penkala jedva neki Spomen. U Zagrebu postoji čak i trg Slavoljuba Penkale, majušan i brižno skriven, vjerojatno da ga netko ne bi lako pronašao. Pitanje za kviz, pokušajte pronaći trg Slavoljuba Penkale a da pritom ne koristite GPS. Još tragičnija je situacija s današnjim inovatorima. Mate Rimac i Zvonimir Viduka, proživljavaju samo probleme od strane državne administracije i postavlja se logično pitanje jesu li ti ljudi veliki domoljubi ili je to ipak prikriveni mazohizam? Oni izjavljuju da ih samo patriotizam zadržava ovdje. Sumnjivo, sumnjivo.
Naklonost prema kreativcima
Sve u svemu, jedan od prvih koraka u izlječenju ovog našeg društva trebao bi biti promjena odnosa prema najpotentnijima među nama, kreativcima i inovatorima iz svih područja. Trebamo se početi ponositi s takvim ljudima i što živimo u društvu koje im je omogućilo njihov nastanak i njihov razvoj. Kad prevagne takva atmosfera znati ćemo da smo na pravom putu.
Tek tad. A tada će nam svima izjava prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović zapravo zvučati proročanski.
* Branimir Burić je novinar, pohađa specijalistički studij međunarodnih odnosa na FPZ u Zagrebu, viši stručni savjetnik pri Sektoru za EU fondove Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
