Što sve znamo o Zoranu Ercegu? Nikad nije bio u HV-u, ali je bio tajnik stranke za neovisnu Dalmaciju, a optužen je i za pokušaj krađe humanitarne pomoći…
Za Zorana Ercega je šira javnost prvi put čula kad je, predstavljajući se kao “branitelj i hrvatski ratni vojni invalid”, krenuo u bitku protiv veterana koji su prosvjedovali pred Ministarstvom zbog njihovog sustavnog ponižavanja od strane tadašnjeg ministra branitelja Freda Matića, i njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića.
No to nije prvi put da se pojavio u medijima. 1994. mu je suđeno za podmetanje bombe u prostorije separatističke stranke “Dalmatinske akcije”, u rujnu prethodne godine. On je tada bio tajnik te stranke, koju je osnovao njegov suradnik Feralovac Đermano Ćićo Senjanović. Njega je na čelu stranke zamijenila dr. Mira Ljubić-Lorger, a njen suprug Srećko Lorger se našao zajedno s Ercegom na optuženičkoj klupi.
Slučaj bombe u “Dalmatinskoj akciji”
Članovi rukovodstva stranke su temeljem svjedočenja prvooptuženog Jurice Gilića pritvoreni pod optužbom da su sami inscenirali i dogovorili taj napad kako bi, po receptu bombaškog napada na Židovsku općinu grupe “Labrador” u organizaciji KOS-a sebe prikazali kao nedužne žrtve “ustaškog režima”. Pretreseni su i stanovi optuženih: Pronađena je velika količina oružja, automatske puške, pištolji, tromblonske mine, pa i stvari kao što su rotaciono policijsko svjetlo i lisice, potom bedževi sa srpskom zastavom i natpisom na ćirilici „Bog čuva Srbe“, te penkala-pištolji koji se isključivo koriste u terorističke svrhe. Kod samog Zorana Ercega je pronađeno 305 komada streljiva, jedan vojnički nož, tri okvira za automatsku pušku, ručna bomba N-75, te faksom dostavljena poruka prvoosumnjičenog Jurice Gilića.
Kasnije je optužnica pala u vodu – jer je Gilić, kurir stranke, povukao svoje svjedočenje, a u obranu optuženih su stali CMS, Antiratna akcija, Zoran Pusić. i drugi. Erceg je tada izjavljivao kako je sramota da se vjeruje Giliću a ne njemu, tri puta ranjavanom hrvatskom vojniku.
Erceg bez štaka
Ponovo se u medijima našao 2013. godine. Tada lokalni portal Split.com.hr piše o tome kako je Splićane potresla tragična sudbina majke i devetogodišnjeg djeteta koji žive pod stubištem u krajnje nehumanim uvjetima te kako je u iznimno kratkom roku sakupljeno preko 120 000,00 kn na računu koji je Zoran Erceg, pokretač humanitarne akcije, otvorio na svoje ime. “Nažalost, umjesto da budemo ponosni na, još jednu, uspješno odrađenu humanitarnu akciju kojom su zbrinuti potrebiti, ovih dana svjedočimo sagi kojoj se ne nazire kraj, ali kakav god bio da bio, ostavit će ‘gorak okus u ustima'”, pišu oni.
Naime, Erceg je ustupio prostor svoje Foto akademije u Iločkoj ulici za prikupljanje pomoći koja je osim novca uključivala i namještaj i slične predmete te angažirao volontere za prikupljanje, njih desetak. Po njihovim tvrdnjama, pristiglo je preko 300 donacija koje su uredno popisane a među njima su bili i krevet, 3 madraca, dva TV-a, dvije glazbene linije, jedan playstation, dva kompjutora, kuhinjski stol, posteljina i suđe.
Nakon desetak dana trajanja akcije, majka za koju su se sakupljale stvari, osobno se požalila volonterima kako je, na brzinu i ne snašavši se, Zoranu Ercegu potpisala papir na kom se spominje kako će on upravljati njenom imovinom te rekla kako bi voljela ponovo vidjeti što je točno potpisala. Slijedom toga 12. i 13. lipnja, volonteri, zajedno sa majkom, bezuspješno pokušavaju, dobiti papir na uvid te prekidaju suradnju s njim, a Erceg samoinicijativno, proglašava akciju završenom iako je, po odobrenju Državne Uprave mogla trajati još cca 14 dana jer je odaziv donatora nadmašio sva očekivanja. O daljnjem tijeku zbivanja Spilt.hr citira potpisanu izjavu volontera:
“Nakon što se pojavila sumnja u namjere gospodina Ercega, o spornom problemu majka (uz svjedočenje volontera) pravovremeno i argumentirano obavještava nadležne institucije te prilaže i svu dokumentaciju … “Erceg je, uz nadzor Centra za socijalnu skrb, izvršio predaju financijskih sredstava sa svog računa na račune dječaka i majke: sto tisuća kuna je uplaćeno za školovanje devetogodišnjaka, a ostatak novca za troškove režija i najam stana dani su majci.
“Ne stignem predati humanitarnu pomoć”
S vremena na vrijeme, majka je molila gospodina Ercega da joj preda ostatak pomoći koji je ostao iza zaključanih vrata njegove Fotoakademije. Sa zamolbom o primopredaji, gospodinu Ercegu je poslano par telegrama, dva e-maila i jedna poruka na njegov FB profil no on je odugovlačio pravdajući se kako “mora sve iznova popisati”, “ne stigne sam”, a “nove volontere nikako ne nalazi”. I majka i volonteri su bili uzrujani jer se među doniranom hranom nalazila i roba sa ograničenim rokom valjanosti (npr. velika donacija mliječnih artikala od Dukata).
Dan prije isteka zakonskog roka za primopredaju Erceg poručuje majci da dođe po stvari uz prijetnju da će ih sve dati u Caritas ako se ne pojavi. Budući da se ona, u međuvremenu, zaposlila kao čistačica, šalje trojicu volontera po stvari, no Zoran Erceg izjavljuje kako nije doniran nikakav krevet (a volonteri znaju i tvrde da je!) pa oni počnu kontrolirati nalazi li se u kutijama sve što su popisali kad su stvari zaprimali. Erceg tada vraća kutije u svoje prostorije i zove Policiju optužujući volontere za remećenje javnog reda i mira. Nakon razgovora na Prvoj policijskoj postaji, dolazi se do zaključka kako osnove za tužbu protiv volontera nema.
“Državnoj je upravi podnešen prijavak o tome da, usprkos isteku zakonskog roka, primopredaja nije izvršena, ostavljamo nadležnim organima da kompletan slučaj procesuiraju i rasvjetle, a nama svima ostaje da se nadamo kako će se neke nove humanitarne akcije voditi transparentno kako bi se izbjegle ovakve mučne situacije”, zaključuju volonteri, i na kraju kažu: “Razlog našeg izlaska u medije je upoznati javnost, a posebno donatore sa stvarnim stanjem stvari kako bi spriječili svaku eventualnu, buduću pohlepu, krađu i samopromociju preko leđa nezaštićenih i nesretnih.” Ercega su novinari pokušali kontaktirati i prezentirati njegovu stranu priče, no odgovor nisu dobili.
Kako je Erceg izmislio da je bio pripadnik Odreda naoružanih brodova
No pravi šampion samopromocije Erceg postaje tek kad kreće braniteljski prosvjed: On se predstavlja kao branitelj, ratni vojni invalid, koji ne dijeli stav s “šatorašima” čime stječe silnu popularnost među hrvatskim “antifašistima”.
Uskoro se pokazuje da je njegova priča šuplja. Erceg u početku, doduše, nije niti tvrdio da se borio u ratu nego da je bio snimatelj HRT-a, no Dražen Travaš koji je također snimao u Dubrovniku kao HRT-ovac tvrdi da Erceg nije nikad bio u radnom odnosu s HRT-om te da je radio za Sorosev Sipa press i kao freelancer. Po registru branitelja, Erceg je u borbenom sektoru proveo 18 mjeseci – u njega su spadali i snimatelji HRT-a ako su bili na prvoj crti bojišta – no nema dokaza da je Erceg stvarno radio za HRT.
Kasnije je međutim Erceg promijenio priču, pa se je, gostujući kod Mirjane Hrge na Al Jazeera TV u sučeljavanju s Glogoškim, proglasio ni manje ni više nego pripadnikom “Odreda naoružanih brodova.” On je na pitanje gdje je i kako ranjen i na osnovu čega ima 80% invalidnosti, odgovorio je da je ranjen iznad Dubrovnika, kao pripadnik odreda naoružanih brodova, no to mu ranjavanje, kaže, birokrati nisu priznali jer nije nigdje evidentirano, “iako mu je curila krv iz ušiju, a nitko ga nije htio pregledati”. Erceg tvrdi da je ranjen tri puta u ratu, ali su mu čak dva ranjavanja “nepriznata”.
Ranjavanje u Sarajevu
On stvarno jest ranjen, ali ne u Hrvatskoj i ne u uniformi HV-a, nego u brdima iznad Sarajeva, snajperskim metkom. Kako temeljem ranjavanja u Sarajevu može imati invalidnost kao HRVI, nije posve jasno, osim ako nije bio u stalnom radnom odnosu s HRT-om i ako ga oni nisu tamo poslali, što je upitno. Međutim, u tv sučeljavanju je rekao kako je stupanj njegove invalidnosti 50%, iako je cijelo vrijeme paradirajući na štakama tvrdio kako je 80% HRVI.
Video koji prikazuje kako se Erceg posve lijepo snalazi i bez štaka, te može i ustati iz čučnja bez njih
Pripadnici Odreda su ga jednoglasno demantirali i ustvrdili kako nikad nije bio njihov suborac. Udruga branitelja Dubrovnika je nakon emisije zatražila od institucija da istraže “ratni put” i navodne okolnosti ranjavanja navodnog branitelja Ercega. Rudi Butković, jedan od osnivača te postrojbe, izjavio je da Zoran Erceg nikada nije bio pripadnik te časne i proslavljene postrojbe, ali je ostao upamćen kao navodni snimatelj, koji je u nedostatku vlastitih snimki posudio video zapise pripadnika ONB-a koje nikada nije vratio, a navodno ih je kasnije pokušao prodati kao vlastite, što to je potvrdio i drugi pripadnik ONB-a Joško Koprivec. Tijekom djelovanja ove postrojbe, raspuštene 31. prosinca 1992., kroz nju je prošlo 118 pripadnika, a među njihovim imenima, navedenim u odluci o raspuštanju, nema imena Zorana Ercega.
“Zapovjednik ga je namlatio, bacio u more i oduzeo mu snimljene materijale”
No on je ipak imao veze s tim odredom. Pukovnik Aljoša Nikolić, zapovjednik ONB-a ga je, prema svjedočenju istaknutkog kulturnjaka, bojnika Petra Miše Mihočevića, “namlatio k’o vola u kupusu, i bacio u more”. Isto tako Mihočević pamti da su mu službeni organi obrane Grada zaplijenili kazete s nelegalno snimljenim materijalima. Stožer generala Bobetka mu je, prema navodima Maxportala, kasnije zabranio da prilazi postrojbama HV-a jer su smatrali da radi za KOS i da predaje snimke neprijateljskoj strani. Mihočević je također izrazio sumnju da su četnici Ercegu dojavljivali kad će točno granatirati Dubrovnik.
Video kojeg je Erceg snimio u spasilačkom helikopteru HGSS-a, bez štaka
Da stvar bude gora po Ercega, procurile su i snimke pregovora zloglasnog ratnog zločinca Ratka Mladića s hrvatskom stranom iz 1991. godine, zaplijenjene nakon pada „Krajine“, koje su zabilježile kako je Erceg na dogovoreni pregovarački sastanak Mladića s jedne i hrvatskih snaga s druge strane došao zajedno s Ratkom Mladićem u “Kampanjoli”, iz vozila izvukao kameru i snimao cijeli događaj. Na tom materijalu koji traje satima, Erceg u niti jednom fragmentu nije izgledao kao slučajni gost, avanturist ili osoba koja odaje strah, niti se javio ili družio s novinarima s hrvatske strane ili hrvatskim braniteljima koji su čekali svoju delegaciju. Cijelo vrijeme je bio uz Mladića, na srpskoj strani.
Kasnije je Erceg, ispričao nesuvislu priču kako je od Mladića nešto ranije tražio dozvolu da snima aktivnosti Kninskog korpusa, što mu je ovaj dozvolio, i kako je “napravio fatalnu grešku jer kazetu s materijalom nije predao nekome od kolega iz šibenskog ili splitskog dopisništva”, te da mu je istu po povratku u Knin oduzeo Mladić s opaskom da se sutra vrati po nju nakon čega je iz Knina istjeran hicima iz vatrenog oružja i da je živu glavu spasio bježeći u Renaultu 4.
No, tadašnja JNA je držala do sigurnosti te sigurno ne bi dozvolila “ustaši” koji radi za HRT da bez provjere ušeće u okupirani Knin i snima aktivnosti Kninskog korpusa. KOS je tada uz svoje službene snimatelje akreditirao isključivo svoje provjerene kadrove. Isto tako ne stoji njegova priča o bijegu iz Knina u Renaultu “pod paljbom” i “u skoro ležećem položaju” jer je cestovne prilaze Kninu iz pravca Sinja i Drniša branilo pet kontrolnih punktova JNA, tako da on nije nikako mogao doći do crte razgraničenja bez da su ga Srbi propustili. Inače, Erceg tada nije znao da ga snimaju, jer je HV sastanak snimala potajno.
Štake Čedne Serventić
Erceg je ulovljen u laži i kad se radi o njegovom imidžu invalida. To da štake nosi samo kad ide u studio HRT-a, ili na prosvjed, a da inače hoda bez njih, nije ostalo nezamijećeno.
- siječnja 2015. na facebooku je napisao: “25.10.2014 moja je žena slomila nogu spašavajući našeg psa. Moji facebook prijatelji pusudili su nam štake i kolica. Prije tri sata zovem Čednu Serventić da joj danas popodne vratim štake. Naprosto mi je neugodno reči da sad meni trebaju štake. Tri mjeseca nakon što mi je žena slomola nogu, ja sam čisteći odvodni kanal, pao i sredio svoju nogu.“
Da, Erceg jest ranjen u Sarajevu, ali nije zbog toga završio na štakama. Erceg je na štakama završio jer je pao u vlastitom podrumu čisteći odvodni kanal. Prema vlastitim riječima!
Prije toga je uspio prehodati cijeli prvi splitski “pride” – bez štaka. A sudjelovao je, prije i poslije toga, na brojnim prosvjedima na kojima mu također nisu trebale štake, poput onog za žrtve u Ahmićima. Erceg u pravilu podržava sve prosvjedne akcije osim one braniteljske.
A tko si uzme truda pregledati njegov Facebook naći će, u 2014., lijepu fotografiju na kojoj slavodobitno stoji (bez štaka) uz počišćeni maslinik. „Nakon par godina čišćenja makije, drače, smrike obnovio sam stari maslinik”, pohvalio se Erceg. Može li to teški invalid? Na njegovom Facebooku su se mogle naći i fotografije na kojima se penje na Mosor, s planinarskim štapom – bez štaka. Postoje i video zapisi na kojima se vidi kako se posve dobro kreće – a zadnja fotografija na kojoj se vidi da mu sasvim dobro ide i bez štaka je nastala pred koji mjesec, kad je putovao u Zagreb samo kako bi izazvao incident na otkrivanju spomenika Franji Tuđmanu.
To nije jedino o čemu je lagao: Tvrdio je kako kao branitelj nikad za sebe nije tražio ništa no sam je u razgovoru za Index 2015. rekao: “18 godina tražim pomoć od HVIDR-e zato jer mi država želi srušiti kuću u kojoj živim … HVIDR-a mi nikada nije htjela pomoći a kamoli stati iza mene u obrani moga doma samo zato jer im nije odgovarao moj svjetonazor a to je moje traženje i zalaganja za toleranciju, ravnopravnost svih građana RH i otvoreno neslaganja protiv kriminala u HVIDR-i u vrijeme kada sam ja bio aktivni član HVIDR-e”.
Bespravna gradnja
Erceg je tvrdio da mu je MORH sagradio stan, pa ga kasnije srušio. Istina je da je zapravo Erceg započeo bespravnu gradnju, pa dobio rješenje o rušenju, a tražio je od “suboraca” da mu sagrade kuću o trošku udruge, što su oni jasno odbili. Sam je ovako opisao epilog te priče:
“Oni su mi srušili stan, a napravili su samo zidove. Bez prozora, vrata, krova… I onda su mi rekli da više nema novaca, da im je žao. Kad sam tada tražio pomoć, nisam je od nikoga dobio. Nakon toga digao sam kredit, angažirao firmu koja je dovršila posao, uselio u taj stan i znate što se dogodilo? Od drugog sam ministarstva dobio rješenje o rušenju jer je stan napravljen nelegalno”.
Isti je intervju za Index završio riječima, “Ne bih sebi mogao oprostiti da organiziram puč, vojnu pobunu protiv države za koju sam se borio. Iako sam siguran da trpim daleko veću štetu nego ovi koji žive u šatoru i imaju 25 tisuća kuna ukupnih mjesečnih primanja. Svi su dobili aute i kuću, a meni plijene imovinu kako bi mi srušili kuću koju mi je ilegalno napravio MORH”.
Gdje se on za tu državu borio nije jasno: U snimateljskom timu Ratka Mladića? U vrhu “Dalmatinske akcije” koja se sred rata zalagala za otcjepljenje Dalmacije od Hrvatske? U Dubrovniku, gdje su ga prebili, bacili ga u more i zabranili mu da prilazi hrvatskim postrojbama? Ili kad je organizirao prikupljanje humanitarne pomoći koju je kasnije pokušao zadržati za sebe? Kad je isposlovao 80% invalidnosti i mirovinu od Hrvatske iako dana nije proveo u HV-u ni u HVO-u, a ranjen je u Sarajevu u kom Hrvatske vojske nikad nije bilo? Kad je oštro je napao braniteljske udruge koje su se suprotstavile tome da se jedna ulica u Splitu nazove “Prvog partizanskog odreda”?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
