Tragedija i šutnja: Kako govoriti na ‘transrodnom hrvatskom’?

Tragedija djevojke koja misli da je mladić nedavno je u Jutarnjem listu ispričana uz zamjenu zamjenica:”ona” je u članku postala “on”.

Prije nešto više od mjesec dana, u jeku kampanje za normalizaciju transrodnosti, Jutarnji list je svoj doprinos TRANSformaciji Hrvatske odradio tekstom o mukama djevojke koja nastoji postati mladić. Na Narod.hr-u se već može pročitati detaljna analiza ove kombinacije reportaže i sentimentalne ispovijedi iz pera Utikejt.

Jutarnji list: “Ona je on”

Na ovom ćemo se mjestu osvrnuti na jedan aspekt članka koji nam pokazuje, kako bi uskoro mogla izgledati javna komunikacija, ako se ovakav način novinarskog pisanja normalizira.

Posrijedi je način na koji autorica članka oslovljava anonimnu junakinju, točnije zamjenica koju ona pritom rabi.

Djevojku se, naime, bez iznimke oslovljava u muškom rodu.

Pretpostavka je dakle kako i onaj koji ima stanovite kritičke primjedbe na autoričin članak, mora postupiti isto.

Teško je vjerovati da bi u Jutarnjem listu imali nešto protiv konstruktivne kritike. No što ako je primjedba sljedeća: “ta djevojka nije mladić”?

Sankcioniranje jezika

Decidirani odgovor na ovo pitanje, srećom, još uvijek nije nužno dati, naprosto zbog toga što sistematsko provođenje novih društvenih normi – ozakonjenih ili ne – u Hrvatskoj nikad nije brz proces.

>KolekTIRV u mega kampanji: S koliko novca raspolažu i tko su im glavni donatori?

Međutim, kampanja udruge KolekTIRV, u kontekstu koje se članak pojavio, ne ostavlja sumnje u to što zagovornici normalizacije transrodnosti vide kao prihvatljiv odgovor. Što se njih tiče, svatko tko bi ovog “mladića” nazvao djevojkom trebao bi postati zanimljiv pravosuđu.

>Revolucija ide korak dalje-Udruga KolekTIRV objavila je protokol za LGBTIQ Hrvatsku

To nam otkriva jednu važnu komponentu LGBTIQ sustava, koju se, na žalost, obično zaboravlja za volju nekih upadljivijih stvari poput, recimo, frankenštajnovskih medicinskih zahvata.

Naime, osnovni i najvažniji cilj je korjenita i konačna promjena jezika.

Tu činjenicu pogotovo zanemaruju konzervativci, možda zbog toga što misle da će restrikcije nad nekim LGBTIQ praksama poput medicinskih aspekata “rodne tranzicije” ili sad već anakronih “istospolnih brakova” učiniti da bizarni LGBTIQ jezik izvjetri iz javnosti.

Posrijedi je iznimno loše utemeljena nada.

Normalizacija šutnje

Vratimo li se na članak iz Jutarnjeg lista, možemo primijetiti kako je junakinja priče na veoma ranom stupnju “tranzicije”. Članak zapravo prikazuje muke koje je ona morala proći kako bi okolina prihvatila njezinu “transrodnost” i završava upravo u trenutku kad, s napunjenih 18 godina, stupa na put sistematske i društveno sankcionirane fizičke “tranzicije” u muškarca.

>Eksplozija na ‘trans’ frontu: Procurili interni dokumenti globalnog autoriteta za ‘transrodnu skrb’

Kako “transrodnost” počiva na pretpostavci da je rod beskrajno fluidan, te da je to je li u danom trenutku ona potpuno mladić ili još dijelom djevojka, isključivo njezina odluka, nitko zapravo niti ne može biti siguran da je ispravno oslovljava.

Normalizacija transrodnosti dogodila se u onom trenutku kad je takvo stanje ozakonjeno kao norma javnog govora.

To znači kako bi u hrvatskom javnom prostoru uređenom prema kriterijima udruge KolekTIRV, ovaj tekst već od prvih odlomaka bio prekršaj ili krivično djelo.

U nešto zapadnijoj Europi i SAD-a takva je situacija već na djelu, dok se u Hrvatskoj na stanoviti način živi i piše na posuđenom vremenu. Naime, zakonska osnova za kriminaliziranje “misgenderinga” ili oslovljavanja ljudi u rodu koji oni nisu izabrali, već postoji i dovoljan je jedan javni skandal da se iz nje razviju zakoni koji će striktno ograničiti javni – ali ne i samo javni – govor o ovoj temi.

Sestra ili brat?

U Hrvatskoj je “život u drugom rodnom identitetu” legalno pravo koje se osniva na mogućnosti izmjene temeljnog upisa u državnim maticama. Otud, ako je junakinja priče Jutarnjeg lista tako nešto obavila, ona je pred zakonom muškarac, odnosno ona ima identitet muškarca. Jasno je otud da ona ima pravo taj identitet braniti, ako joj ga netko, poput potpisnika ovog teksta, svojim načinom govora osporava.

>TRANSformacija Hrvatske: Nataša Jokić-Begić u podršci kampanji za normalizaciju ‘transrodnosti’

Štoviše, kako je iz njezine priče jasno da joj je trebalo dosta vremena da obitelj uvjeri u svoj “rodni identitet”, ona bi imala puno pravo braniti ga i od njih. Dovoljno je napomenuti kako joj je brat u jednom trenutku rekao da će, unatoč svemu, “ona uvijek biti njegova sestra.”

>Što za ‘transrodne osobe’ znači izraz ‘mrtvo ime’?

Takva konačna tvrdnja je za “transrodne osobe” izraz najvećeg zamislivog verbalnog nasilja, premda se nepristranog čitatelja prije doima kao izraz ljubavi. Prisjetimo se kako je jedan od krimena protiv transrodne osobe, u nekim državama kao takav zakonom sankcioniran, tzv. “dead naming” ili “mrtvoimenovanje”. Radi se o oslovljavanju osobe njezinim rođenim, kod nas nerijetko i krštenim, imenom, umjesto onoga koje je sama za sebe izabrala.

Transrodnost ne postoji

U tom smislu izmjena jezika koju normalizacija transrodnosti povlači potpuno isključuje mogućnost da se govori na način kako se govorilo prije normalizacije. Iz toga nužno slijedi kako je svakako moguće kritizirati pojedine aspekte “transrodnosti”, poput invazivnih zahvata u sklopu rodne skrbi, ali nije moguće kritizirati ono što je bitno.

Naime, nije moguće reći istinu da transrodnost ne postoji.

To nas podsjeća na činjenicu da se svi LGBTIQ zahtjevi zapravo odnose na cjelovitu transformaciju društva kako u njegovom javnom, tako i u privatnom aspektu, a ne na stvaranje svojevrsne niše za “druge i drugačije”.

>Jutarnji list i KolekTIRV propagiraju ‘rodnu tranziciju’ kao prevenciju samoubojstva

Ovaj tekst je otud u limbu između dopuštenog i nedopuštenog možda samo zbog toga što je sustav previše trom da bi ga kriminalizirao.

No valja istaći jednu još važniju stvar.

Naime, brat junakinje priče iz Jutarnjeg lista dijeli s ovim redcima isto mjesto u limbu iz istih razloga. Njegovo inzistiranje na tome da mu sestra ne može svojevoljno postati brat, niječe njezino osnovno transrodno pravo.

Tragedija i tišina

Jednako vrijedi i za sve one koji bi ovoj bjelodano izmučenoj djevojci htjeli pomoći. Kako je već iz samog teksta očigledno da nijedna tegoba koju ona opisuje nije nužno vezana za tzv. rodnu disforiju, stručnjak koji joj mora pomoći ima vezane ruke. Ako je pokuša uvjeriti da prihvati samu sebe kakva jest, on radi u suprotnosti s njezinim samoodređenjem i nema sumnje kako bi u uređenijoj državi “rodni terapeuti” i aktivisti učinili sve da ga pribiju na stub srama.

Očigledno je dakle kako stanoviti pomaci u pravcu opreznijeg shvaćanja rodne skrbi u Sjevernoj Europi, o kojima se danas dosta govori, ne dotiču srž problema. Ta srž je jezik, komunikacija, logika i pravni ustroj društva. Ako su oni izmijenjeni, onda ništa ne pomaže to što će medicinska rodna skrb biti racionalnije ustrojena.

Ova priča o djevojci koja želi biti mladić veoma jasno pokazuje gdje će normalizacija transrodnosti dovesti: ona i njezina obitelj doživjet će tragediju, a oni koji to gledaju morat će od prvog do zadnjeg čina šutjeti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa