TRANSformacija Hrvatske: Nataša Jokić-Begić u podršci kampanji za normalizaciju ‘transrodnosti’

Nataša Jokić-Begić misli da transformacija hrvatskog političkog i pravnog poretka na mjeru “transrodnosti” nije politički i pravni problem.

“Kampanja za informiranje i senzibilizaciju o pravima trans i rodno raznolikih osoba – Ja sam kao ti!” koju vodi udruga KolekTIRV, a mi je sa zanimanjem pratimo, ide dalje punom parom.

Novi iskorak u medije, ne toliko agresivno upadljiv kao spot s nacionalnom kraljicom LGBTIQ-a Severinom ili zagušenje Zagreba jumbo plakatima, ali stoga ništa manje zanimljiv, razgovor je s Natašom Jokić Begić u emisiji “Sistematski – tjedni pregled tjedna” jednog od medijskih pokrovitelja kampanje, Yammat FM-a.

>Veza Možemo i Tedeschija: HND od drugih radija traži da emitiraju Yammatov jingle

Nataša Jokić Begić ne bi se “ščela mešat”

Neposredni povod razgovoru je, kako nas obavještavaju na FB profilu udruge KolekTIRV: “Odgovor na nedavno pokrenuti zahtjev ocjene suglasnosti Pravilnika koji uređuje postupak tranzicije, sa zakonom i Ustavom.”

Posrijedi je, naravno, zahtjev koji je pokrenula udruga U ime obitelji, a u kojem se traži preispitivanje ustavnosti Zakona o državnim maticama, odnosno onog unosa u Zakon koji se odnosi na promjenu spola/život u drugom rodnom identitetu.

>Odvjetnik Novosel: Zašto je Milanović ‘promjenu spola’ regulirao pravilnikom, a ne zakonom?

>Manipulativno novinarstvo: Što vam je Štrbac s Nove TV prenijela, a što prešutjela o UiO?

No prije nego podsjetimo čitatelja na to kako je Zakon o državnim maticama zapravo otvorio vrata, ne samo mogućnosti promijene spolne kvalifikacije, nego ujedno, na iznimno mala vrata, u hrvatsko zakonodavstvo unio i potpuno novo shvaćanje ljudskog bića uopće, moramo donekle osporiti najavu KolekTIRV-a.

Naime, Nataša Jokić-Begić već je u prvim minutama učinila jasnim da ona pravne aspekte transrodnosti ne razumije i da se njima ne namjerava baviti. Njezinim riječima:

“Ne znam, ja nisam političar. Ja sam klinički psiholog i nastavnica na fakultetu. Tako da ja ne razumijem sve ove političke priče. Ja sam uvijek za to da je dobrodošla svaka pomoć i različita mišljenja oko bilo čega. Međutim, ovo je toliko pitanje struke; transrodnost…transpolnost to je jedno takvo pitanje biološkog i socijalnog određenja da mi se čini da su pravo mjesto za razgovor o tim temama zapravo stručni skupovi i Ministarstvo zdravstva u krajnjoj liniji, a manje Ustav, ulica … dakle tu ne vidim da se mogu tu stvari riješiti.”

Je li pitanje “transrodnosti” apolitičko pitanje?

Ako je to ono što Jokić-Begić misli, jesu li ljudi iz KolekTIRV-a u pravu kad nam poručuju kako ćemo iz intervjua doznati da “pravo na zdravstvenu skrb transrodnih osoba nije i ne može biti ideološko, već isključivo i jedino znanstveno, odnosno medicinsko pitanje – ali i pitanje ravnopravnosti!”

Pitanje nije ideološko – odnosno političko – nego medicinsko, ali je istodobno pitanje ravnopravnosti – odnosno političko i pravno pitanje; ne znam, dragi čitatelju, ali moram se zapitati: zeza li tu netko nas, pa trebamo misliti da je “ravnopravnost” stvar medicine?

Na sreću ili na žalost – ne možemo biti sigurni što od to dvoje – zezancije nema ni u naznakama. Nataša Jokić-Begić ovo proturječje tijekom intervjua bez ikakvih problema primjenjuje na pitanje “transrodnih osoba” u Hrvatskoj i teško se oteti dojmu kako ga je sasvim iskreno nesvjesna.

To, naravno, ne znači da svi mi, čije se živote bez našeg znanja iz osnove okrenulo naopačke radom nje i njezinih, navodno jednako nesvjesnih suradnika i aktivista, tako nešto možemo sebi priuštiti.

Pitanje identiteta kao pitanje svih pitanja, pa i onih političkih

Sama Jokić-Begić nas na to upozorava, kad tijekom intervjua kaže:

“Dobro došli u 21. stoljeće; 21. stoljeće je stoljeće u kojem mi svi propitujemo vlastite identitete. Cijeli svijet je takav. Svijet je takav da više ne idete prema jednom i jedinstvenom shvaćanju. Svijet 20. stoljeća i društvo 20. stoljeća bili su bitno jednostavniji. Ja mislim da je povećanje broja mladih ljudi koji nam dolaze (…) – mi njima samo otvaramo prostor da oni razmišljaju i razgovaraju o tome.”

Ova klinička psihologica i aktivisti okupljeni oko udruge KolekTIRV zapravo spajaju medicinu i politiku na način da jedno postaje neodvojivo od drugog. Naime, pitanje identiteta, jednom kad ga se uzdigne na razinu zakonodavstva, postaje političko pitanje. Zahtjevi manjinskih grupa koje zastupa LGBTIQ skraćenica su svi do jednog upravo takvi zahtjevi. Nataša Jokić-Begić možda doista misli da je njezin rad sa, kako ona to prilično nejasno i bez nužne distinkcije kaže:”transspolnim i transrodnim osobama”, čista medicina, ali to sasvim sigurno ne misle aktivisti među njezinim pacijentima.

Aktivisti ne žele živjeti i pustiti druge da žive, to ovisi o tome kako drugi žive

Jedan od glavnih kamena spoticanja pri razumijevanju LGBTIQ problematike jest uvjerenje da, recimo, “transrodne osobe” samo traže da ih se pusti da u miru žive svoje živote. Tom logikom, ako im je za mir i sreću nužna psihološka i medicinska pomoć – koje usput budi rečeno Jokić Begić katkad nekritički poistovjećuje – onda nema nikakvog razloga da im ih društvo ne omogući.

Nije li okrutno uskratiti pomoć nekome tko, kako doznajemo na jednom primjeru iz intervjua, osjeća toliko gađenje prema vlastitom spolovilu da ga ne može uzeti u ruku?

Koliko god Jokić Begić i transrodni aktivisti htjeli da mi vjerujemo da je to jedino pitanje koje oni postavljaju, posrijedi je čista laž.

Da je to istina, onda ne bi bilo nikakve potrebe za upisivanjem izmijenjenog rodnog identiteta u zakone, dakle ne bi uopće bilo potrebe za iznalaženjem novih političkih prava, pisanjem novih i mijenjanjem postojećih zakona. Društvo bi prihvatilo manjinu koja bi svoj život uređivala u već postojećim okvirima, uključujući i opće pravo na zdravstvenu skrb. Jedina pitanja koja bi se tu pojavljivala bila bi ona tehničke naravi.

TRANSformacija Hrvatske

Međutim kampanja koju je udruga KolekTIRV pokrenula i u sklopu koje je Nataša Jokić Begić dala intervju Yammat FM-u ima sasvim drugi cilj. Ona cilja na korjenitu političku i posljedično pravnu reformu društva – nazovimo je TRANSformacija Hrvatske.

Pustimo u tom smislu da nam oni sami kažu što je po srijedi.

>Revolucija ide korak dalje-Udruga KolekTIRV objavila je protokol za LGBTIQ Hrvatsku

Na mrežnoj stranici udruge nalazimo objašnjenje za što se to točno zalaže KolekTIRV:

“KolekTIRV (…) zalaže za dekonstrukciju patrijarhata kroz ostvarivanje suradnje s različitim neprivilegiranim društvenim socijalnim slojevima.”

Patrijarhat ili, točnije: “Heteropatrijarhat je pristup koji favorizira heteroseksualnost kao jedini prihvaćeni oblik ljudske seksualnosti, a zanemaruje postojanje drugih seksualnih orijentacija, uključujući LGBTIQ+ osobe”.

Uništenje “heteronormativnog” pravnog i političkog poretka

Otud “dekonstrukcija heteropatrijarhata” označava uklanjanje društva koje se osniva na pretpostavci da postoje samo dva zadana spola, i na njima zasnovana roda, i zamjena toga društva onim koje uključuje sve LGBTIQ manjinske identitete. Drugim riječima, “dekonstrukcija heteropatrijarhata” u Hrvatskoj znači promjenu političkog, a to će reći ponajprije ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske.

Netko može reći čak i da je ta promjena poželjna i neškodljiva, ali ako vas pokuša uvjeriti da on zapravo ne traži to nego olakšanu psihološku i medicinsku pomoć, onda vas taj netko bezočno laže.

No pogledajmo usput, može li doista TRANSformacija hrvatskog društva biti neškodljiva.

“Dekonstrukcija patrijarhata” označava korjenitu promjenu društva u smislu poništenja osnove institucija i zakona koji diskriminiraju. Ta osnova je pretpostavka da su ljudski spolni i rodni identitet nepromjenjivo binarni te kao takvi imaju za prirodnu svrhu prokreaciju i podizanje potomstva, a temeljna društvena institucija koja to omogućuje je brak kao zajednica dvije urođene ljudske suprotnosti – muškarca i žene.

Hrvatska je po svojoj prirodi, bez TRANSformacije, društvo koje diskrimira

U tom smislu, Rječnik LGBTIQ pojmova koji je ova udruga objavila u prosincu prošle godine jasno nam objašnjava što je diskriminacija:

“Diskriminacija – stavljanje osoba u nepovoljniji položaj na temelju njihove seksualne orijentacije, rodnog identiteta, izražavanja ili bilo koje druge osobne karakteristike (rasa, spol, vjera, invaliditet…)”

Stavljanje osoba u nepovoljan položaj po navedenim osnovama znači onemogućavanje homoseksualnih, transrodnih, interspolnih i ostalih “manjinskih identiteta” da uživaju ista prava i dužnosti koje proizlaze iz spola i roda, a uživa ih heteroseksualna većina, dakle: brak, rađanje i odgoj djece, kao i cijeli sustav društvenih, kulturnih i jezičnih normi i običaja koji iz toga proizlaze.

Kako je, naravno, nemoguće da, primjerice, ljudi istog spola imaju djecu, ali je LGBTIQ logikom nužno da na nju imaju pravo, jedini put da se diskriminacija ukine jest taj da se ukine heteropatrijarhat te preuzme i transformira ono što je na osnovi njega nastalo.

Društvo utemeljeno na heteroseksualnosti po svojoj prirodi diskriminira “transrodne osobe”, te stoga transformirati ujedno znači i uništiti ga kao takvo.

Ne znam za vas, dragi čitatelju, ali to mi zvuči prilično škodljivo.

Inicijativa U ime obitelji

U svakom slučaju, nastojanje Nataše Jokić-Begić da inicijativu udruge U ime obitelji ostavi po strani, izvlačeći se na vlastitu nestručnost za pravna i politička pitanja, ne drži vodu. Jer ako bi inicijativa prošla, odnosno ako bi Ustavni sud proglasio unose u Zakon o državnim maticama neustavnima, prava svrha ove kampanje, odnosno TRANSformacija Republike Hrvatske, dobila bi jedan značajan klip u kotače.

Podsjetimo, kako u intervjuu Narod.hr pojašnjava Karlo Novosel:

“Pravilnikom o promjeni spola i Zakonom o maticama, u hrvatski je pravni poredak uvedena mogućnost ‘promjene spola’. Te sve pravne i statusne posljedice koje iz takve promjene proizlaze za pojedinca odnosno osobu koja se odluči za takav medicinski odnosno statusni zahvat. Kada pričamo o statusnim zahvatima, a što je pravna kategorija, isto se odnosi na osobne karakteristike i stanja svake osobe. Koje se, za potrebe određenih društvenih i državnih djelovanja, bilježe u državnim knjigama. A što su na prvom mjestu državne matice (rođenje, vjenčanje, smrt i sl.).”

S pravne strane, izmjena zakona putem donošenjem pravilnika zaobišla je hijerarhiju pravnog poretka, gdje se pravilnici i upravnopravne odredbe reguliraju na osnovi postojećih zakona, a ne obratno, kako je ovdje slučaj.

Pitanje hijerarhije ustavnopravnog poretka

Premda heteropatrijarhalni Ustav republike Hrvatske nema definiciju spola i roda, jer ona kao takva prije agresije LGBTIQ pokreta nije bila ni potrebna, oni se ipak ne mogu definirati na osnovi pravilnika. Novosel nastavlja:

“No, ono što Ustav propisuje te ono što još uvijek jeste samorazumljivo i nepreispitivo je činjenica da ‘promjena spola’ svakako ulazi u kategoriju zdravstvene zaštite. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske zdravstvena zaštita obvezno se ima uređivati zakonom. Što u ovom slučaju nije poštovano. Druga osporavana činjenica jeste da je ova materija promjene spola propisana podzakonskim propisom, Pravilnikom.”

Šteta je doista što Nataša Jokić-Begić nije bacila pogled na ovaj intervju, možda onda ne bi toliko olako otpisala vlastitu odgovornost za pravne i političke aspekte ovog, tobože, čisto medicinskog problema. Tko zna, možda je onda ne bi morali podsjetiti, kao što smo učinili u prethodnome, ni na to da je “transrodnost”, za koju je, navodno, stručnjak izvanredno političko i pravno pitanje, te da od politike i prava ne može biti odvojeno.

Čime se bave neutralni stručnjaci, kad se ne osjećaju neutralno?

Tijekom intervjua uopće doznajemo uglavnom dosta toga o teškim mukama njezinih kolega s “Liste stručnjaka koji imaju iskustva u radu s transseksualnim osobama” i s njim usko povezanog Nezavisnog zdravstvenog vijeća, koje u osnovi amenuje promjenu spolnog/rodnog identiteta. Njihov rad je pionirski, imaju svakodnevne dvojbe i tomu slično. Nadajmo se da smo im ovim tekstom bar jednu od njih stavili ad acta.

No ne bi smjeli biti nepravedni prema Nataši Jokić Begić, ustraje li ona kojim slučajem tvrdoglavo u tome da je njezin rad, kao i rad njezinih kolega i kolegica čisto medicinske naravi.

U najmanju ruku, neki od njih, poput Ive Žegure, kako nas podsjeća uvijek budna Utikejt sve su samo ne neutralni stručnjaci.

Iva Žegura nalazi se na Listi stručnjaka koji imaju iskustva u radu s transseksualnim osobama koju je 2015. g. donijelo ministarstvo zdravstva i objavilo u “Narodnim novinama” (NN 59/2015).
Na tom se popisu taksativno navode imena 15 psihologa, psihijatara, endokrinologa,… pic.twitter.com/CEZY2vvv9h

— Gospa tužnog lika (@utikejt) February 25, 2024

Svakako ćemo se, uz podršku Utikejt, ovoj psihologici i aktivistici posvetiti u skoroj budućnosti, ne ponajmanje stoga što je njezin rad na publikaciji Put u ProsTRANStvo, ključan za sva opća mjesta kampanje KolekTIRV-a.

No za sad ćemo zaključiti ovu epizodu TRANSformacije pitanjem, koje nam je, po svemu sudeći uvježbana, ignorancija Nataše Jokić Begić o LGBTIQ politici sama od sebe nametnula:

Je li “transrodnost” izolirano pitanje medicine?

Odgovor je jednostavan. Ona ne samo da to nije, nego je štoviše riječ o takvoj travestiji medicine, psihologije i psihoterapije da je njezina izravna svrha transformacija pravnog i političkog poretka na osnovi izmaštane patologije. To što se Jokić-Begić ne može odlučiti je li “transrodnost” identitetsko ili medicinsko pitanje, nije ni malo slučajno. Svrha slova T jednaka je svrsi svih ostalih slova u LGBTIQ skraćenici, a to je unošenje potpunog i nepovratnog kaosa u kulturu, društvo, pravni poredak, pa naposljetku i u medicinu.

To je, na koncu, konačni smisao TRANSformacije Hrvatske.

Tekst se nastavlja ispod oglasa