Utikejt: Kako emocionalno ranjiva djeca postaju plijen ‘stručnjaka za transrodnost’

Utikejt analizira priču iz Jutarnjeg lista o “transrodnoj djevojci” gdje se ranjivu mladu osoba koristi kao reklamu za “rodnu skrb”

Dana 14. ožujka 2024. g. Jutarnji je list na preko dvije i pol stranice objavio članak o 18-godišnjoj djevojci koja tobože želi postati muškarac i koja je prije godinu dana započela postupke „promjene spola“ iz ženskog u muški, piše Utikejt.

>Jutarnji list i KolekTIRV propagiraju ‘rodnu tranziciju’ kao prevenciju samoubojstva

Djevojka je promijenila vlastito ime i već pola godine uzima hormone muškoga spola, a plan je da joj se u što skorije vrijeme, po mogućnosti prije upisa na fakultet, promijeni oznaka spola u osobnim dokumentima te u nizu kirurških zahvata amputiraju dojke i ekstremno modificiraju genitalije.

Na prvu bi se moglo pomisliti da se radi o još jednoj izmišljenoj priči s fiktivnim sugovornicima kakvima se javnost sistematično kljuka. No ostatak članka ne ostavlja prostora sumnji: ovo je stvarna priča o jedva punoljetnoj djevojci s očitim i ozbiljnim zdravstvenim problemima koju se gura u procedure takozvane tranzicije u muški spol i rod.

Tranzicija u transrodnost kao panaceja

Po već uhodanoj špranci, čitateljima se od prvog pasusa utuvljuje u glavu da je takozvana transrodnost normalna pojava, da su spol i rod stvar osjećaja i odluke pojedinca, da čovjek ima pravo neograničeno raspolagati svojim tijelom, da autanje pruža mnoge blagodati, da je kod tobože transrodnih pojedinaca uzrok tegoba i patnje to što okolina nema razumijevanja za njihovu različitost, što društvo u cjelini ne prihvaća takozvanu transrodnost i što je patrijarhat kao takav transfoban, da je samoubojstvo bijeg i spas od transfobije i da se transfobija iskorjenjuje dekonstrukcijom patrijarhata.

> U RH ‘lista stručnjaka’ koja se nije mijenjala od 2015. traži ‘promjenu spola’ za stotine djece i mladih

Djevojka o čijoj životnoj drami čitamo u Jutarnjem listu pokazuje niz simptoma, smetnji i poremećaja koji jesu ozbiljni i teški – napadi panike, suicidalnost, samoozljeđivanje, anksioznost, depresija, anoreksija – no za njih postoje adekvatne terapije. Nijedna od navedenih tegoba nije i ne može biti simptom, nuspojava, uzrok ni posljedica takozvane rodne disforije, niti se može liječiti „prihvaćanjem od strane okoline“ ili tobožnjom tranzicijom u suprotni spol i rod. Pa ipak, u članku se upravo takozvana tranzicija – uz love-bombing od strane obitelji, vršnjaka i okoline te uz podršku zakonom proglašenih „stručnjaka za transrodnost“ (Narodne novine 59/2015) i predstavnika institucijā od škole do bolnice – predstavlja kao terapija i rješenje ovih tegoba, koje često pogađaju upravo adolescente.

Tranzicija u transrodnost kao rješenje za nezadovoljstvo vlastitim izgledom, osjećaj neuklopljenosti i stres

Ništa što je ova jedva punoljetna djevojka o sebi rekla ne smije se uzeti olako. Ne smiju se omalovažiti njezine potrebe, frustracije, problemi. Ne smije se umanjiti značaj njezinih emocionalnih tegoba, premda bi se nešto od toga što ona proživljava moglo zrelim odraslim osobama učiniti banalnim. Ne saslušati je i ne pristupiti joj sasvim ozbiljno značilo bi još ju jednom teško iznevjeriti.

Od početka školovanja djevojka se osjećala neuklopljenom u društvo svojih vršnjaka koje je, kako bi se bolje uklopila, imala običaj oponašati. Tako je primjerice u nižim razredima osnovne škole govorila da voli roza boju jer je tu boju voljela njezina prijateljica, i da se voli igrati na isti način (možda istim igračkama) kao ista ta prijateljica. Sklonost oponašanju nastavila se i u društvu liberalnih vršnjaka iz elitne zagrebačke gimnazije, s tom razlikom što su sada zanimacije i ponašanja prijatelja iz razreda i škole bili fakinski i autodestruktivni: eksperimentirali su sa seksualnošću, takozvanom transrodnošću, takozvanom nebinarnošću, i samoozlijeđivali su se.

> Žrtve ‘transrodne’ ideologije: Dokumentarac o djevojkama koje su nasjele na priču da će riješiti sve probleme ako postanu muškarci

Stres vezan uz školu, prisutan još od osnovne škole, s vremenom je rastao, pa je pandemijski lockdown djevojka doživjela kao privremeno rasterećenje i olakšanje. Neke od svojih tegoba djevojka opisuje ovako: „[bojala] sam se usmenog odgovaranja“, „bilo mi je neugodno u vlastitom tijelu“, „trebalo mi je dva mjeseca da se s nekim sprijateljim“, „ja sam samo [htjela] da me netko primi i da mi kaže: ne moraš ništa. Da dobijem pauzu i dobijem prostor da kažem kako se osjećam“.

Psihološko gatanje iz šalice kave

Po pitanju vlastite seksualnosti, nelagodnu istinu o sebi djevojka od sebe prikriva izričući je svima. Kad se u osnovnoj školi ošišala na kratko, u razredu su govorili da ili je lezbijka ili želi biti muško. Prepričavajući tu zgodu, ona dodaje da su razredni kolege bili u pravu, no ne specificira jesu li u pravu u tome da je ona lezbijka ili su pak u pravu u tome da ona želi biti muško. Kad opisuje svoj običaj rješavanja zabavnih internet-kvizova na temu „jesam li ja gay, jesam li trans?“, ona kaže: „odgovor je uvijek bio – da“, no ni ovdje ne precizira je li po rezultatima kvizova ona gay (tj. lezbijka) ili je pak „trans“ (tj. „transrodna“). Naposljetku ipak saznajemo da je u sedmom razredu shvatila da joj se sviđaju cure, i da je kasnije s nekom djevojkom ušla i u vezu.

Muke adolescencije

S bremenom različitosti to jest mogućeg lezbijstva djevojka se veoma teško nosi. Ona nije željela biti previše različita niti previše odudarati od svojih vršnjaka, pa i pod cijenu samoozljeđivanja. U društvu vršnjaka koji se samoozljeđuju bilo joj je lakše jer se nije osjećala usamljeno ni različito. Po vlastitim riječima, ona nije željela biti „transrodna“, jer bi time njezina različitost bila zapečaćena. No nakon što su joj dovoljno puta upućena pitanja poput „bi li ti više odgovaralo da te oslovljavamo nekako drugačije [tj. u muškom rodu]?“ i „želiš li da te zovem drugačije [tj. muškim imenom i u muškom rodu]?“ o sebi je počela govoriti u muškome rodu, a njezin je osjećaj neuklopljenosti i neprihvaćenosti jenjao.

U članku upadljivo izostaju izričaji inače tipični za priče tobože transrodnih osoba u takozvanoj tranziciji. Ovdje djevojčino „nezadovoljstvo tijelom“ nije nezadovoljstvo ni spolom ni rodom, nego izgledom. Nema govora o osjećaju rođenosti „u pogrešnom tijelu“, a izostaju i druga opća mjesta osobnih svjedočanstava takozvane transrodnosti, kao što su primjerice iskazi poput „u djetinjstvu omiljene igračke bili su mi autići“, ili „omiljena boja bila mi je plava“, ili „zahvaljujući tranziciji mogu biti ono što jesam“, itd. Djevojka ne može preko usta prevaliti bezočne laži, pa tako nigdje ne kaže npr. „ja sam muško“ ili „ja želim biti muškarac“. Ona iskazuje ne takvu afirmaciju, nego izražava samo sumnju i negaciju: „mislim da želim koristiti drugo ime jer ja nisam cura“, „ne želim da me drugi vide kao ženu“. Izostanak klišeja i djevojčina eluzivnost daju ovoj priči na autentičnosti.

KolekTIRV

Usred jedne od svojih emocionalnih kriza, djevojka se auta kao „transrodna“. Cijela joj obitelj pritom pruža podršku, što joj isprva donosi veliko olakšanje. Toliko željeni predah od raznoraznih stresova i pritisaka vrlo je kratka vijeka, jer se roditelji spremno daju na traženje pomoći kako bi im kći što prije zaplivala modrom rijekom tranzicije prema obali transrodnosti.

Majka smjesta kontaktira udrugu KolekTIRV, široj javnosti ponajviše poznatu po suosnivačici Noi Kraljević, glavnoj zvijezdi Afere Zambija, te po nedavnoj organizaciji obuhvatne kampanje za propagiranje takozvane transrodnosti pod nazivom Ja sam kao ti. Vezano uz poremećaj hranjenja, u KolekTIRVu majku upućuju na udrugu civilnog društva Bea koja pruža usluge savjetovanja, održavanja radionica i psihološke podrške u vezi anoreksije, bulimije, pretilosti i drugih poremećaja hranjenja.

>Primjer Ivone i Noah Kraljević i njihovih prijateljica: Kako transrodni/homoseksualni parovi ‘posvajaju’ djecu?

No prava ulaznica za takozvanu tranziciju jest „proces evaluacije“ kod kliničkog psihologa te psihijatra. Djevojka je bila „u praćenju“ psihologice Marine Grubić, jedne od četiri psihologice s popisa 15 zakonom proglašenih „stručnjaka za transrodnost“ čija su uža specijalnost „transrodna“ djeca (ostale tri psihologice s popisa jesu javnosti dobro poznate Iva Žegura i Nataša Jokić Begić te medijski dosad manje isturena Vesna Antičević).

Hodogrami, protokoli, procedure

„Stručnjakinja za transrodnu djecu“ Marina Grubić djevojku je „evaluirala“ i „određenim protokolom“ „zaključila“ da ona ima takozvanu rodnu disforiju, nakon čega djevojka – bez dijagnoze i bez propisane terapije, samo „na preporuku“! – započinje s takozvanom tranzicijom.

>Psihologinja Marina Grubić u Nu2: ‘Transrodnost je biološki uvjetovana, to nije bolest’

U sklopu takozvane tranzicije, djevojci je promijenjeno osobno ime u osobnim dokumentima te sad koristi novo, muško ime; školska psihologica napravila je plan autanja djevojke pred razredom i nastavnicima u školi; djevojka u školi počinje koristiti muški wc, no s obzirom na to da se u muškom wc-u osjeća nesigurno, onamo odlazi ne za vrijeme odmora nego za vrijeme nastave; prije šest mjeseci počela je uzimati hormone suprotnog spola (testosteron); prije tri mjeseca predan je zahtjev za promjenu oznake spola u osobnim dokumentima i državnoj matici rođenih; u planu su kirurške operacije: mastektomija (amputiranje zdravih dojki) te „ostale operacije“.

>Utikejt predstavlja: Iva Žegura, stručnjakina za ‘transrodnost’

„Ostale operacije“ jesu razni kirurški zahvati ponajprije na genitalijama i licu: uklanjanje vagine, maternice, jajovoda i/ili jajnika, metoidioplastika ili pak faloplastika, rekonstrukcija uretre, implantacija silikonskih testisa, implantacija proteze za erekciju, kirurška maskulinizacija lica i dr.

Rodna disforija jest lažna dijagnoza, a transrodnost ne postoji

Tko podržava LGBTIQ, u nekom trenutku mora prestati vjerovati očima, ušima i razumu, i mora se trajno opredijeliti za život u laži. Na onoga tko taj presudni korak nije učinio, ovaj će članak iz Jutarnjeg lista ostaviti dojam vrlo nalik onome što su ga, u jeku Afere Zambija, ostavljali brojni istupi ljudi koji su uz bezrezervnu podršku medija i institucija otvoreno govorili o detaljima svojih aranžmana u zemljama trećega svijeta od Liberije do DR Konga i trgovinu djecom predstavljali kao plemenit čin altruizma i spašavanje dječjih života, a taj je dojam bio: ovo nema blage veze s mozgom! I ova priča o jednoj srednjoškolki – čije se podvrgavanje raznovrsnim procedurama „promjene spola“ na putu u takozvanu transrodnost želi prikazati kao uspješna terapija za sve njezine medicinske i životne probleme – jednako je tako zaumna.

>Malić: Izvješće Vijeća Europe o rodnom identitetu konačno briše pojmove ‘žena’ i ‘muškarac’

Transrodnost bi bila svojstvo bezrodnog čovjeka. Čovjek bez spola, a time i bez roda, ne postoji niti može postojati. Nitko ne može mijenjati niti promijeniti spol ili rod. Spol i rod ne mogu se promijeniti odijevanjem, češljanjem ili šminkom, ni samoodređenjem, odabirom ili činom volje, ni vlastitim ili tuđim jezičnim vratolomijama, ni endokrinološkim ili kirurškim zahvatima, ni pravnim smicalicama ili dekretima. Nitko dakle nije transrodan, niti itko može biti transrodan. Transrodnost ne postoji niti može postojati kao fenomen. Transrodnost postoji eventualno samo kao posthumanistički koncept čovjeka lišenog seksualnosti. Svako nastojanje da se transrodnost ozbilji to jest učini stvarnom preko leđa pojedinaca utoliko je tragičan distopijski projekt.

Istina je laž, laž je istina

Međutim, transrodnost se danas propagira kao prirodna, normalna i relativno česta pojava koja se može prepoznati već kod dvogodišnje djece po tome kakve igračke, odjeću ili boje vole. Štoviše, uvriježilo se mnijenje da je transrodnost svaki odmak od stereotipa o muškom i ženskom spolu i rodu, pa su tako po tom pogrešnom shvaćanju pod krovnim konceptom transrodnosti napabirčeni disparatni fenomeni: oblici seksualnog fetišizma (npr. transvestitizam), etnološki kurioziteti (npr. virdžine), nošenje odjeće stanovite boje (npr. dečkići u roza majici), seksualni poremećaji (npr. transseksualnost), osobni stilovi (npr. butch), branše industrije zabave (npr. drag queens), dječje igranje stanovitim igračkama (npr. curice autićima), izmišljeni rodni identiteti (takozvana nebinarnost) i dr.

> Eksplozija na ‘trans’ frontu: Procurili interni dokumenti globalnog autoriteta za ‘transrodnu skrb’

Takozvana rodna disforija i transrodnost nisu jedno te isto. Najkraće rečeno, takozvana rodna disforija bila bi transrodnost (u uvriježenom mnijenju) popraćena psihičkim tegobama i distresom. No s obzirom na to da transrodnost kao fenomen ne postoji, ne mogu postojati ni njoj popratne tegobe, pa tako dakle ni takozvana rodna disforija. Takozvana rodna disforija jest lažna dijagnoza koja je po naputcima LGBTIQ-politike 2013. g. ušla u Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-5) te zamijenila raniju lažnu dijagnozu takozvanog poremećaja rodnog identiteta (eng.: gender identity disorder, GID), koja je pak zamijenila raniju dijagnozu transseksualnosti. Transseksualnost i takozvana rodna disforija nisu isto: okosnica koncepta transseksualnosti jest spol, a okosnica koncepta takozvane rodne disforije jest rod. Uz to, transseksualnost se liječila psihijatrijski, a kod takozvane rodne disforije medicinski se intervenira endokrinološkom i kirurškom ekstremnom modifikacijom tijela.

Od znanstvenog simpozija do vještičjeg sijela

Djevojka o kojoj čitamo u članku iz Jutarnjeg lista samo je topovsko meso LGBTIQ-a. Protagonist ove priče naime nije ona, nego udruga KolekTIRV. KolekTIRV se još jednom potvrdio kao LGBTIQ-udruga koja majstorski premrežava odgojne i obrazovne institucije na svim razinama, od vrtića preko škola do fakulteta i sveučilišta, civilne udruge, bolnice, institucije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, administraciju od lokalne do državne razine, sektor kreativnih i kulturnih industrija, znanstvenu djelatnost, i umrežava aktiviste, odgojitelje i nastavnike, medicinare, političare, činovnike, suce, kulturnjake i znanstvenike.

>KolekTIRV u mega kampanji: S koliko novca raspolažu i tko su im glavni donatori?

Prije 8 mjeseci, u listopadu 2023. g., u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“ održan je četverodnevni kongres o poremećajima hranjenja u muškaraca. Drugi dan kongresa kao keynote speaker otvorila je prvosvećenica takozvane transrodnosti Nataša Jokić Begić s 45-minutnim izlaganjem o tjelesnom dismorfnom poremećaju (eng.: body dysmorphic disorder), opsesivnom zaokupljenošću i nezadovoljstvom izgledom vlastitog tijela, psihijatrijskoj dijagnozi također novijeg datuma.

Mreža

Dan kasnije, predavanje je održala Jelena Balabanić Mavrović iz udruge Bea, a posljednjeg dana kongresa nastupila je Iva Žegura koja je u svojemu izlaganju naglasila da takozvane transrodne osobe imaju veću stopu ne samo suicidalnosti nego i poremećaja hranjenja u odnosu na ne-transrodne osobe, a razlog su tomu, očekivano, nasilje, diskriminacija i predrasude okoline i društva u cjelini te naravno patrijarhat kao takav. U istoj sesiji nastupio je i Filip Avdić, kojega je šira javnost upoznala u spomenutoj kampanji udruge KolekTIRV, a koji je govorio o tome kako su pojačan nadzor nad tijelom i negativna percepcija tijela zajednički takozvanoj rodnoj disforiji i poremećajima hranjenja, te kako stres povezan s negativnom slikom o sebi može pospješiti poremećaje hranjenja, što opet može dodatno pojačati takozvanu rodnu disforiju.

Elementi groteske

Sva je prilika da je djevojka iz članka u Jutarnjem listu udžbenički primjer kako se promjenom oznake spola u matici rođenih, uzimanjem hormona suprotnoga spola te ekstremnom endokrinološkom i kirurškim modifikacijom genitalija i lica uspješno liječe ne samo anksioznost i depresija popraćene napadima panike i suicidalnošću, nego i poremećaji hranjenja, a možda čak i „tjelesni dismorfni poremećaj“! No to ne bi trebalo čuditi, jer ako je „tranzicija“ u muški spol – također vođena sigurnom rukom navigatora iz udruge KolekTIRV – mogla izliječiti ciganstvo Alex Diego Ahmetović, zašto ne bi mogla izliječiti nezadovoljstvo vlastitim izgledom i anoreksiju djevojke iz članka u Jutarnjem listu?

Svaka životna priča o tobožnjoj tranziciji u suprotni rod i spol jest potresna. Priča djevojke iz Jutarnjeg lista uz to još ima naglašene elemente groteske: „Uvijek me pitaju kad si odlučio da se ne osjećaš kao žena.“ Ovim nakaradnim iskazom čitatelju se utuvljuje u glavu: 1. biti žena jest osjećati se kao žena; 2. kakvim se tko osjeća jest stvar izbora i odluke; 3. kakvim se tko osjeća sačinjava tkivo zbilje.

Super baka

Zatim čitamo kako prilično progresivna baka zavidno otvorena uma testira čvrstoću odluke svoje unuke da prestane biti ženskoga spola i roda te da bude muškarcem: „Sunčeko bakino, misliš da ne bi mogao prihvatiti da si cura?“ Bakin iskaz implicira: 1. u tkivo zbilje ulazi samo ono što je pojedincu prihvatljivo; prihvatljivost nečega jest ultimativni kriterij da to nešto bude zbiljsko; 2. spol i rod jesu promjenjivi.

Osim što su izrazito manipulativni, ovakvi iskazi nisu nimalo spontani, jedva su izgovorivi i izrazito su teško mislivi, sasvim su nevjerodostojni, izvještačeni su, i smiješni su u svojoj čudovišnosti. Da je ova priča o djevojci u tobožnjoj tranziciji u muški spol i rod fikcija, bili bi groteskni. No kako se po svoj prilici ovdje radi o stvarnoj životnoj priči, oni nisu groteskni, nego su nakazni.

Elementi horrora

O najboljim namjerama najbliže djevojčine okoline čitamo: „Roditelji su [joj], u najboljoj namjeri, govorili ‘[…] olakšat ćemo sve što možemo’“. Ovdje se novinarki omaknuo usputni sud „u najboljoj namjeri“. Premda nisu nebitne, dobre namjere nisu jedino što se uzima u obzir. Poznato je uostalom što se popločava dobrim namjerama, a čini se da to na nekoj razini zna i novinarka.

>Na HRT-u: Žegura tvrdi da porast ‘transrodnosti’ nije trend i da o toj temi treba učiti od malih nogu

Čitamo dalje: „Mama [ju] je znala pitati želi li da [ju] zove drugačije, ali nekako je to uvijek bilo u krivo vrijeme. ’Nisam [joj] ja mogla reći, [morala] je [ona] to reći [sama].ʻ“ Djevojku su vršnjaci u školi opetovano pitali „Bi li ti više odgovaralo da te oslovljavamo nekako drugačije [tj. muškim imenom i u muškom rodu]?“. Majka joj je opetovano postavljala slično pitanje: „Želiš li da te zovem drugačije [tj. muškim imenom i u muškom rodu]?“ Poticaji da joj se u govoru promijeni rod dolaze djevojci izvana. No računa se samo ako ona sama kaže da to želi. Je li djevojka te opetovane poticaje doživjela kao očekivanja koja mora ispuniti kako ne bi razočarala majku i društvo prijatelja i vršnjaka? Jesu li ti poticaji stvorili pritisak pod kojim se ona, slomljena, naposljetku autala? To vjerojatno nećemo saznati.

Adolescencija maskirana kao patologija

„Ne želim da me ljudi vide kao ženu“, kaže djevojka. „Žena“ asocira na zrelost, odraslost, ozbiljnost, a iz dječje i adolescentske perspektive možda i na starenje, ili čak samu starost. Djevojka je donedavno bila dijete, a sad već ima 18 godina. Možda se ne osjeća doraslo punoljetnosti? Možda se boji velike promjene, ulaska u novu fazu života? Možda je plaše odgovornosti i obaveze što ih donosi odraslost? Ona ne kaže da ona nije žena ili djevojka ili žensko. Ona pogotovo ne kaže da je ona muškarac, ili da se osjeća kao muškarac, ili da je muško, ili da se osjeća kao muško. Ona kaže da ne želi da je ljudi vide kao ženu.

Ovakve rečenice bile bi sjajni sastojci za neki horror koji počinje gaslightanjem, a završava mesarenjem ljudskog tijela i slamanjem psihe. No ovaj članak iz Jutarnjeg lista nije pisan kao fikcija, nego kao stvarna priča o djevojci koju se nasaftalo za tobožnju promjenu spola i roda umjesto da se pažljivo slušalo što ona govori.

True crime bez žrtve, bez osumnjičenika i bez počinitelja

Kad bi koncept transrodnosti prebivao samo u fikciji, filmove i književna djela koja bi ju tematizirala svrstavali bismo u široki žanr fantastike. Transrodnost ne postoji i ne može postojati u zbilji, no postoji u diskursu kao monstruozni projekt ozbiljenja čovjeka lišenog seksualnosti. Priča iz Jutarnjeg lista o tobože transrodnoj djevojci u tobožnjoj tranziciji u muški spol i rod po žanru stoga nije fantastika, nego je sasvim osobiti true crime, u kojemu osumnjičenika nema, počinitelje se ne može inkriminirati, a žrtva je ključne odluke donijela autonomno i temeljem informiranog konsenta pa se onda i ne može zvati žrtvom.

Dakle, ovo je priča o jednom savršenom stvarnom zločinu.

U jeku Afere Zambija, kao spašavanje dječjih života predstavljala se trgovina djecom iz zemalja trećeg svijeta.

>Afera Zambija: Koja su pitanja nakon više od godinu dana ostala otvorena?

Sada LGBTIQ kao spašavanje dječjih života bezočno predstavlja guranje djece u tobožnju tranziciju u suprotni spol i rod, i u ime „prilagodbe spola“ imenuje kadrove i uspostavlja postrojenja za mljevenje ljudskoga tijela i psihe. Adolescenti nezadovoljni svojim izgledom osobito su pogodni da neki „stručnjak za transrodnost“ „zaključi“ da se kod njih radi o takozvanoj rodnoj disforiji. A od takvog „zaključka“ do mrcvarenja tijela i lomljenja psihe u postupcima „prilagodbe spola“ adolescente dijeli samo jedna „preporuka“ tog istog stručnjaka.

Zaključno

„Zaključci“ o rodnoj disforiji i „preporuke“ za takozvanu tranziciju izgledaju još opravdaniji ako adolescent ima poremećaj hranjenja ili takozvani tjelesni dismorfni poremećaj, što je dijagnoza novijeg datuma bliska opsesivno-kompulzivnom poremećaju. Kad naiđu na adolescenta koji se bori sa suicidalnošću, „stručnjake za transrodnost“ baš pomazi sreća: suicidi nakon takozvane tranzicije bit će korišteni kao dokaz tobožnje transfobije okoline, društva u cjelini i patrijarhata kao takvog, a izostanak suicida nakon takozvane tranzicije bit će pak korišten kao dokaz djelotvornosti postupaka „promjene spola“.

Perspektiva suicida opravdava drastičnost upravnih postupaka i medicinskih zahvata kod takozvane tranzicije. Nedvosmislene ucjene i prijetnje djetetovim suicidom metode su kojima se na procedure „promjene spola“ puno lakše dade navesti kako adolescente tako i njihove roditelje i okolinu. Argument suicida – koji u formulaciji Nataše Jokić Begić glasi „tranzicija je spašavanje života“ – podastire se stoga objema stranama: kako roditeljima i okolini adolescenta, tako i adolescentu samome.

„Stručnjaci za transrodnost“ targetiraju djecu i adolescente, napose one ranjive, u teškom psihičkom stanju i u spektru autizma, kače se na dobronamjerne udruge za podršku, zaposjedaju znanstvene simpozije gdje forsiraju svoje teme namećući tim skupovima vlastiti ton, akcent, ritam i tempo, te upliću u svoju mrežu medicinske djelatnike i znanstvenike čineći ih svojim supočiniteljima.

>TRANSformacija Hrvatske: Nataša Jokić-Begić u podršci kampanji za normalizaciju ‘transrodnosti’

Sretna je okolnost da ova djevojka iz priče Jutarnjeg lista u tobožnjoj tranziciji još uvijek nije odmakla daleko, a trenutne posljedice još je uvijek relativno lako sanirati.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa