Trener i sveučilišni profesor traži ukidanje epidemioloških mjera za djecu: ‘Imaju štetne posljedice na zdravlje’

Dr. sc. Zoran Grgantov, profesor Kineziološkog fakulteta u Splitu, napisao je otvoreno pismo u kojem kaže da je zabrinut za zdravlje djece te traži ukidanje ili zabranu epidemioloških mjera koje se odnose na djecu. U nastavku teksta njegovo pismo prenosimo u cijelosti.

“Ovim putem kao roditelj, ali i sveučilišni profesor te odbojkaški trener koji svakodnevno podučava veliki broj mladih sportaša i studenata kineziologije, izražavam svoju ozbiljnu zabrinutost za zdravlje naše djece i molim nadležne, ali i sve roditelje te sve koji rade s djecom i mladima, da promisle o učincima primjene epidemioloških mjera u školama.

Naime, prilikom donošenja bilo kakvih mjera trebamo biti sigurni da štetni učinci tih mjera na zdravlje djece i mladih nisu veći od njihovih pozitivnih učinaka. Stoga mi dozvolite da pokušam napraviti tu usporedbu temeljenu na dostupnim znanstvenim dokazima. Također, mislim da se na našoj djeci ne bi smjeli primjenjivati nikakve mjere čiji potencijalni negativni učinci nisu istraženi, pa ću ukazati i na te mjere. Da ne bi ostalo samo na analizi dostupnih dokaza, predložit ću i konkretne mjere koje bi trebalo donijeti s ciljem isključivanja ili smanjenja svih čimbenika rizika koji dugoročno mogu ugroziti zdravlje djece, a da se pritom značajno ne poveća mogućnost zaraze virusom Sars-Cov-2.

Da bih objasnio negativne učinke donesenih mjera, istaknuti ću sljedeće dokaze:

Analizom dokumenta „Usporedba pokazatelja o vodećim javnozdravstvenim problemima u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji“ (glavni urednik doc. dr. sc. Krunoslav Capak), može se zaključiti da prema pokazateljima smrtnosti i pobola u Hrvatskoj dominiraju kronične nezarazne bolesti, na prvom mjestu kardiovaskularne, zatim maligne bolesti, dijabetes, mentalni poremećaji, kronične respiratorne bolesti, te ozljede i njihove posljedice. Procjenjuje se da je čak do 93 % smrtnosti u Hrvatskoj uzrokovano nezaraznim bolestima. Prema podacima iz tog dokumenta u 2014. je u Hrvatskoj oko 39.000 ljudi umrlo samo od kardiovaskularnih i malignih bolesti. Autori dokumenta ukazuju na to da se većina tih smrtnih slučajeva mogla prevenirati promjenom stila života, što uključuje prestanak pušenja, smanjenje ekscesivne konzumacije alkohola, postojanje pravilne i uravnotežene prehrane uz odgovarajuću tjelesnu aktivnost i održavanje primjerene tjelesne mase.

Prema podacima SZO-a samo nedovoljna tjelesna aktivnost uzrokuje oko 3,2 milijuna smrti godišnje na globalnoj razini. Stoga bi nas trebalo zabrinjavati da tjelesna aktivnost mladih u Hrvatskoj značajno opada. Primjerice, 2002. godine 33,5 % hrvatskih petnaestogodišnjaka bilo je u dovoljnoj mjeri tjelesno aktivno, dok je taj udio 2014. godine pao na 25,4 %. Kod učenica u dobi od 15 godina taj udio je pao sa 16,8 % u 2002. na samo 11,7 % u 2014. godini. U razdoblju od 2013. do 2017. u Hrvatskoj je zabilježen najveći porast postotka osoba koje ne vježbaju i ne bave se sportom među svim zemljama EU (sa 17 na 37 %). Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije do 2030. će svako drugo dijete biti pretilo. Vjerojatno će situacija biti još alarmantnija ako se nastavi s trenutnim mjerama koje ograničavaju mogućnosti djece za bavljenje sportom i tjelesnom aktivnošću općenito.

Proteklih godina nastava TZK-a te školski i klupski sport praktično su bili jedini izvor tjelesne aktivnosti velikoj većini djece u Hrvatskoj. To bi nas trebalo zabrinjavati jer svakodnevna višesatna igra na otvorenom trebala bi biti najvažniji izvor kretanja naše djece. Ali stanje je takvo, naša djeca više nisu na otvorenom već sjede u kući pored različitih ekrana i moramo učiniti sve što možemo da dodatno povećamo broj sati koja djeca provode u organiziranom tjelesnom vježbanju na satovima TZK-a te u vannastavnim sportskim aktivnostima i treninzima u univerzalnim sportskim vrtićima, školama i sportskim klubovima. Možda će ti napori rezultirati promjenom njihovih navika pa i slobodno vrijeme budu provodili tjelesno aktivnije? Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, sjedilačke aktivnosti su zaseban čimbenik rizika. Da pojasnim, to znači da za zdravlje nije dovoljno biti tjelesno aktivan preporučen broj sati dnevno, već da ne smijemo previše vremena provesti tjelesno neaktivni. Upravo to naša djeca rade sada, jer osim višesatnog sjedenja u školi, sjede satima i kod kuće uz mobitele i kompjutore.

Odluka nadležnog ministra da zatvori školske sportske dvorane za rekreaciju i sportske klubove značajno će smanjiti tjelesnu aktivnost naše djece. Čak ako se ta odluka i ukine, mogu pretpostaviti, dapače uvjeren sam, da će i učiteljice i profesori TZK zbog straha od širenja zaraze ukinuti ili u najboljem slučaju značajno smanjiti i školske sportske aktivnosti, pa čak i nastavu TZK-a. Zbog istog straha će i roditelji manje poticati svoju djecu na bavljenje sportom, na igru i druženje s vršnjacima odnosno na tjelesnu aktivnost na otvorenom. Netko će tvrditi da je to samo prolazno i da će se brzo vratiti na normalu, ali dovoljno je nekoliko mjeseci da se dosadašnje navike promijene i da sjedilački način života, ionako već previše prisutan u životu naše djece, postane još izraženiji. Istovremeno, djeci su lako dostupni gazirani i zaslađeni napitci, proizvodi od rafiniranog brašna, mesne prerađevine i ostala nezdrava hrana, ali i alkohol i cigarete. Već smo pri vrhu neslavnog poretka u pretilosti djece te konzumaciji alkohola i cigareta među mladima u EU. Upitajmo se koliko će još djece u nedostatku vannastavnih sportskih i kulturnih aktivnosti, otežanog druženja i igre i u uvjetima kada se egzistencijalni strah uvukao u sve veći broj obitelji, novi smisao života i način borbe protiv stresa pronaći u nezdravoj hrani, cigaretama, alkoholu ili drogi?

Sve prethodno spomenuto daje mi za pravo pretpostaviti da će se broj oboljelih i umrlih od kroničnih nezaraznih bolesti u idućim godinama značajno povećati, a da još jednom ponovim, 2014. godine samo od bolesti srca i malignih bolesti umrlo je 39.000 građana Hrvatske. Lako je zaključiti da preventivnim mjerama koje bi se odnosile na stvaranje zdravih životnih navika (pravilna prehrana, nekonzumiranje alkohola i cigareta, tjelesna aktivnost i regulacija stresa) možemo spasiti tisuće, pa i desetke tisuća života svake godine. Vjerujem da je iz priloženih dokaza svima jasno da trenutne epidemiološke mjere situaciju dodatno pogoršavaju i direktno utječu na znatno povećanje oboljelih i umrlih od kroničnih nezaraznih bolesti u budućnosti.

Osim dokazane povezanosti smanjene tjelesne aktivnosti i povećane učestalosti kroničnih nezaraznih bolesti koja do izražaja može doći primjenom epidemioloških mjera, osobno sam zabrinut i mogućim negativnim utjecajem nošenja maski i česte primjene sredstava za dezinfekciju na zdravlje djece. Nije dokazano da maske i dezinficijensi dugoročno nisu štetni za djecu jer bi za to trebalo provesti longitudinalna istraživanja u kojima bismo imali eksperimentalne grupe koje bi nosile maske i/ili koristile dezinficijense i kontrolne grupe koje ta sredstva ne bi koristile. Ta su istraživanja prije svega neetična, a zbog nedavnog početka primjene tih mjera, nije bilo ni vremena da itko istraži te dugotrajne učinke na zdravlje djece. Zato smatram da bismo trebali postupati vrlo oprezno kada primjenjujemo mjere čiji nam učinci na zdravlje nisu poznati.

Dakle, s jedne strane imamo opasnost od povećanja broja oboljelih i umrlih od kroničnih nezaraznih bolesti koje se može mjeriti u tisućama godišnje. Kolika je onda opasnost od povećanja broja umrlih ako prestanemo primjenjivati epidemiološke mjere na našoj djeci? Od početka epidemije u veljači 2020. pa do danas (9. 9. 2020.), ukupno je 206 umrlih. Nemam podatke koliki je postotak od tog broja bolovao od ozbiljnih kroničnih bolesti, ali je za pretpostaviti da je velika većina umrla „s COVIDOM“ a ne „od COVIDA“. Dakle i ovaj broj bi se znatno smanjio kada bi se provodile mjere s ciljem sprječavanja kroničnih nezaraznih bolesti. Istovremeno rezultati nekih preliminarnih istraživanja u Hrvatskoj (primjerice dr. Stemberger Marić na uzorku 110 djece pozitivne na koronavirus) ukazuju da djeca blago obolijevaju i da najčešće nisu prenosioci zaraze. To bi trebao biti dodatni razlog da ozbiljno razmislimo o ukidanju ili barem znatnom ublažavanju epidemioloških mjera kod djece.

Zbog svega navedenoga, za zdravlje naše djece puno bi važnije od mjera epidemiološkog stožera bilo osnivanje i djelovanje stožera za borbu protiv kroničnih nezaraznih bolesti koje svake godine uzrokuju smrt desetaka tisuća stanovnika Hrvatske. U tom stožeru, osim stručnjaka iz područja javnog zdravstva, trebali bi sudjelovati i nutricionisti, psiholozi i kineziolozi. Neke od mjera koje bi takav stožer mogao donijeti s ciljem sprječavanja pojave kroničnih nezaraznih bolesti kod djece, a samim time i na spašavanje tisuća života u budućnosti su:

1. Velik dio boravka djece u predškoli i općenito u obrazovnim ustanovama odraditi u prirodi na čistom zraku, a ne u učionicama. Pritom osigurati da djeca budu što više tjelesno aktivna. I nemojmo se izvlačiti na vremenske uvjete jer ako mogu djeca u skandinavskim zemljama onda mogu i naša. Nemojmo se izvlačiti ni na organizacijske probleme. Tko želi, pronaći će način, a tko ne želi pronaći će razlog zašto ne može. Ostatak nastave odraditi kontakt nastavom i iznimno online nastavom.
2. U školama maske ne nositi ili ih nositi samo izvan razreda.
3. Otvoriti školske dvorane i za nastavu TZK i za školske sportske klubove jer je nažalost to nekoj djeci jedini oblik tjelesne aktivnosti koju provode.

I dok velika većina građana disciplinirano prihvaća sve epidemiološke mjere, pa i one kojima se ugrožava biotička potreba djece za kretanjem i socijalnim kontaktom, pitam se kako bi ta ista javnost prihvatila neke od dolje navedenih restriktivnih mjera koje bi mogao donijeti taj stožer za borbu protiv kroničnih nezaraznih bolesti? Te mjere bi ugrozile neke druge, premda nezdrave, navike djece i odraslih ljudi. Pritom bi spasile na desetke tisuća života građana Hrvatske svake godine. Da ne bude zabune, ja u načelu nisam pobornik restriktivnih mjera i smatram da je edukacija i stvaranje zdravih životnih navika od ranog djetinjstva najbolja prevencija. Ali uzmimo u obzir da bi dolje navedene mjere, iako nepopularne, spasile mnogo više života od trenutnih epidemioloških mjera, pa ih ipak navodim kao povod za razmišljanje, sagledavanje šire slike i preispitivanje „novog normalnog“. Sve mjere su temeljene na preporukama vodećih svjetskih stručnjaka u području javnog zdravstva o pitanju poticanja tjelesne aktivnosti i sprječavanja sjedilačkog načina života djece.

Evo nekih mjera:

1. Potpuna zabrana konzumacije alkohola i cigareta u društvu.
2. Zabrana konzumacije nezdrave hrane i pića u obrazovnim ustanovama, na dječjim rođendanima i na drugim javnim okupljanjima.
3. Zabrana sjedenja u predškolskim ustanovama duže od 30 minuta u kontinuitetu i dnevno duže od 60 minuta.
4. Zabrana sjedenja u osnovnoj školi duže od 30 minuta u kontinuitetu i ukupno duže od 2 sata.
5. U predškolskim ustanovama minimalno 3 sata boravka na otvorenom neovisno o vremenskim uvjetima, u osnovnoj i srednjoj školi minimalno 2 sata dnevno.
6. Za djecu do 3 godine minimalno 180 minuta tjelesne aktivnosti i maksimalno jedan sat neprekinute sjedalačke aktivnosti, za djecu 5-17 godina minimalno 60 minuta dnevno umjerene ili jako intenzivne aktivnosti + nekoliko sati dnevno aktivnosti niskog intenziteta + barem 3 puta tjedno intenzivna aktivnost koja jača kosti i mišiće + svesti sjedilačke aktivnosti na minimum.
7. Za djecu do 3 godine potpuna zabrana gledanja u ekrane (TV, mobitel, kompjuter…), za djecu 5-17 godina ne više od 2 sata dnevno.

Vjerujem da se dosta vas koji ste pročitali ove mjere pomalo zgrozilo zbog silnih zabrana (iako je svaka od tih zabrana dokazano korisna za zdravlje djece). Dozvolite onda i meni kao kineziologu i roditelju koji se svakodnevno brine za odgoj djece i nastoji da usvoje zdrave životne navike da se, ako ne zgrozim, onda barem ozbiljno zabrinem zbog trenutnih epidemioloških mjera. Te mjere kod naše djece pridonose sjedilačkom načinu života, uzrokuju udisanje nekvalitetnog zraka ispod maske, višekratno dezinficiranje ruku kemijskim sredstvima i nemogućnost bavljenja sportom u školi. Potrudio sam se dokazati da neke od tih mjera imaju štetne posljedice na zdravlje djece jer ugrožavaju njihovu biotičku potrebu za kretanjem, dok za preostale mjere nema dokaza da nisu štetne. Također sam se potrudio dokazati da ukidanje tih mjera ne bi trebalo rezultirati povećanim širenjem zaraze bolesti COVID-19, a čak i u slučaju značajnijeg širenja posljedice za zdravlje naše djece će biti daleko manje od posljedica uzrokovanim trenutnim epidemiološkim mjerama.

Dragi roditelji, učiteljice, profesori, sportski djelatnici i svi ostali koji radite s djecom i kojima je stalo do njihovog zdravog i sretnog djetinjstva, pozivam vas tako često korištenim riječima „BUDIMO ODGOVORNI“! Budimo odgovorni prema zdravlju naše djece. Ali dobro promislite što to zaista znači. Ako smatrate da je ovaj način života za njih trenutno najbolji odnosno najzdraviji izbor, ja to poštujem. Ali ako se slažete sa mnom i smatrate da bi djeca trebala drugačije provoditi svoje djetinjstvo, onda poduzmite nešto. Neka vas u vašim postupcima vodi ljubav, a ne strah. Omogućimo našoj djeci zdravo i sretno djetinjstvo u igri i druženju.

Prof. dr. sc. Zoran Grgantov”