Najnovije istraživanje agencije Cro-demoskop otkriva trenutnu „krvnu sliku“ stranačkih, koalicijskih i pojedinačnih preferencija političara u kontekstu „sada i ovdje“ hrvatske političke situacije, a koja je posebno zanimljiva nakon dva mjeseca post-izbornih kontroverzi i pregovora oko sastavljanja nove Vlade.
Čini se da su bili u pravu neki analitičari koji su pretpostavljali da bi svako daljnje odugovlačenje unutar tripartitnih i potom dvopartitnih pregovora koje je Most diktirao, upravo moglo sniziti njegov rejting. Prema ovom istraživanju – da su sada izbori – Most bi dobio 12,6 posto glasova, što je gotovo tri posto manje negoli prije mjesec dana.
SDP i HDZ su u porastu, tijesno na vrhu ljestvice, s tim da je SDP u maloj prednosti sa 29,6 posto u odnosu na HDZ-ovih 29,3 posto, što je iznenađujuće s obzirom na ponašanje Zorana Milanovića i još nekih SDP-ovih dužnosnika i ministara koje je bilo ispod svake razine kulture i pristojnosti političke komunikacije a da ne govorimo o post-izbornim intrigama premijera na odlasku.
Postavlja se pitanje preferira li dio hrvatskog biračkog tijela zapravo Milanovićevo političko „bully“ ponašanje. Nije čak ni prvi na listi političkih negativaca, nego je to mjesto zauzeo Tomislav Karamarko. Taj podatak ponešto i sociopsihološki govori o dijelu biračkog tijela i njegovim preferencijama.
Da bi se dobila jasnija slika hrvatske stranačke scene u ovome trenutku, treba usporediti stranačke i koalicijske preferencije. HDZ i SDP u koalicijskom smislu ne dobivaju puno, ali zato stranke koje su ušle u Sabor pod njihovim skutima su dobile daleko iznad vlastitih stranačkih preferencija, odnosno, u takvoj izbornoj matematici, stranke koje imaju jedan ili dva posto glasova, pa čak i manje, ulaze u vrh politike, neke u Sabor, neke i u izvršnu vlast, i danas-sutra sudjeluju u pogađanjima oko resora u budućoj Vladi.
To je veliki paradoks kojeg su nam donijeli ovi izbori i postojeći izborni sustav. Notorni pusićevski HNS već godinama se vrti unutar vrha hrvatske politike, a tako i sama Vesna Pusić, s rejtingom koji je prema ovome istraživanju „impozantnih“ 2,2 posto! HNS je tako u proteklom mandatu dao ministricu vanjskih poslova u liku njegove šefice Vesne Pusić čije političke ambicije imaju globalne razmjere, ministra gospodarstva, ministrice kulture i ministrice graditeljstva. A sve to u okviru jedan ili dva posto. Zaista vrhunska politička alkemija.
Uloga malih stranaka
HSP AS i Hrid su prema stranačkim preferencijama čak i ispod jedan posto, na 0,6 posto, NS Reformisti još i manje 0,5 posto. U koloni iza HNS-a su Stranka Milana Bandića 2 posto, HSS 1,8 posto, HDSSB i IDS po 1,2 posto, dakle, mahom stranke koje utječu na formiranje izvršne vlasti i koje su ušle u Sabor zahvaljujući koalicijskim listama! Izvan velikih koalicija te stranke nikada ne bi ušle u Sabor niti bi sudjelovale u sastavljanju koalicijske Vlade. Nasuprot njima, U ime obitelji – projekt Domovina kao stranka koja je tek krenula u izbornu utakmicu, stoji s vlastitim rejtingom bolje nego neke od stranaka koje će dati buduće vladine dužnosnike ili koje imaju svoje zastupnike u Saboru. Nejasno je zašto je U ime obitelji- projekt Domovina ispuštena s liste stranačkih prefencija iako se nalazi na sedmom mjestu s 1,3 posto glasova, odn. 0,1 posto manje od jednog medijski izdizanog Oraha. Dakle, U ime obitelji – projekt Domovina kotira isto ili bolje od čak sedam stranaka koje se navode kao neki politički čimbenici, a neke su i kroz koalicijske preferencije ušle i u Sabor! Štoviše, i stranke koje postoje desetljećima poput HNS-a i HSS-a tek su neznatno ispred U ime obitelji – projekt Domovina.
Pitanje je i što su velike stranke dobile u takvim koalicijama? Male stranke su dobile moć i utjecaj koji je neproporcionalan njihovom stvarnom političkom značaju. Dakle, kad se gledaju izdvojeno kao stranke, onda se u tom konktekstu vidi sav apsurd izbornog sustava koji dopušta takva predizborna koaliranja.
Valja podsjetiti da je građanska inicijativa U ime obitelji zbog ovakvih nelogičnosti i tražila referendum o izborima, i promjenu izbornih načela i zabranu zajedničkih, pred-izbornih lista raznih stranaka, kao i snižavanje izbornog praga s pet na tri posto, uvođenje 3 preferencijalna glasa, omogućivanje elektorničkog i dopisnog glasovanja za hrvatske državljane koji žive izvan Hrvatske, ujednačavenje broja birača u izbornim jedinicama – te je za to prikupila više od 380 000 potpisa, što je iznosilo više od 10% biračkog tijela, no osporili su ministar Bauk i Ustavni sud RH tvrdeći da se za referendumksu inicijativu “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” trebalo osigurati 10% od ok 4,1 miliijun birača iako u Hrvatskoj ima prebivalište 3,5 milijuna punoljetnih osoba.
Promjene izbornog sustava omogućile bi da se vidi prava snaga pojedinih manjih stranaka te da samostalnim izlaskom na izbore prođu izborni prag od tri posto i sudjeluju u vlasti na drukčiji način nego u predizbornim koalicijama koje nisu ništa drugo nego svojevrsna politička „trgovačka društva“ u kojima se licitira budućom raspodjelom funkcija.
Hrvatska politička stvarnost očito nije više bipolarna kako se činila s okupljanjem oko plavih i crvenih. Osim dvije velike koalicije, tu je Most kao treći čimbenik koji drži polugu vlasti, a niz manjih stranaka u budućnosti će se morati prestrojiti. Neke će se ugasiti, neke će možda postati nova važna politička snaga jer u tom međuprostoru, kojeg sada popunjava Most, ima još velikih mogućnosti za širenje političkog centra i za neka nova buduća izborna iznenađenja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
