U Zrinu studentica očitala lekciju političarima i upitala: ‘Što čekaš Hrvatska?!’

Studentica Nikolina Lako, kći hrvatskog branitelja, uputila je snažnu poruku hrvatskim političarima s kojom je obilježena ovogodišnja komemoracija u Zrinu gdje je u nedjelju(72. obljetnica genocidnog zločina i progona hrvatskog stanovništva Banovine i Pounja).

Obilježavanje je započelo molitvom ispred križa podno starog utvrđenog Zrina, te se nastavilo mimohodom do nekadašnje župne crkve Našašća sv. Križa koju su 1943. godine zapalili partizani i kasnije do temelja srušili novodoseljeni Vlasi, odnosno Srbi kao podanici komunističkog režima.

Govor Nikoline Lako prenosimo u cijelosti:

Preuzvišeni oci biskupi, poštovani izaslaniče Predsjednice Republike Hrvatske, poštovani gospodine župane Sisačko – moslavačke županije!

Štovani generali hrvatske pobjedničke vojske.

Uvažene gospođe i gospodo, časni zbore, poštovani hrvatski branitelji i ratni veterani, poštovani hrvatski domoljubi. Dragi Zrinjani i potomci Zrinjana!

Časni skupe, obraćam Vam se u ime organizatora ove komemoracije, kao kćer hrvatskog dragovoljca i ratnog veterana Hrvatskog domovinskog obrambenog rata, kao mlada Hrvatica.

Na prostorima moje Domovine vođeni su krvavi ratovi, pri čemu je poharana i otimana privatna imovina i ubijani ljudi. Evo, mi stojimo na ovom svetom mjestu, na razrušenim temeljima župne crkve Našašća Svetoga Križa u Zrinu, koju su zapalili i porušili pripadnici partizanskih jedinica prije 72. godine. Nisu bili zadovoljni, rušenjem crkve, nego su spalili cijelo mjesto, poubijali na stotine nevinih ljudi različitih dobi, ovdje ih samo zatrpali uz temelje crkve, dok su preživjele istjerali u progonstvo i do danas se potomci ne smiju vraćati na imanja i imovinu svojih djedova i očeva. Ovdje su nemilosrdno poubijani mahom civili: muškarci, žene i djeca, mještani Zrina, jer su branili svoje gole živote i svoja obiteljska ognjišta od najezde zla.

S pijetetom i molitvom za njihove duše, kroz Svetu Misu i prigodni program, nastojimo im se odužiti kao vjernici i hrvatski domoljubi nad njihovim posljednjim ovozemaljskim počivalištem. Vjera nas poučava, kako je žrtva života čovjeka za bližnjega, najuzvišeniji oblik plemenitosti i ljubavi u darivanju za drugoga. Nije li žrtva ovih ovdje poubijanih mještana Zrina itekako kršćansko mučeništvo, jer su ovdje stradali nevini. Oni su već tada, svojom žrtvom, temeljili današnju Hrvatsku. Postavljam pitanje: zašto se Zrinjanima, u ime pravde i u ime njihove žrtve, ne vrati oteta imovina i poništi sramna presuda jugoslavenskog suda? Može li oteta imovina biti nadomjestak otetoj imovini? Što čekaš Hrvatska?!

Da ne bude zabune, klanjam se svačijoj nevinoj žrtvi.
Molim Boga, neka bude milostiv i pripadnicima moga roda koji su učinili zlo. Ali ne pristajem na manipulacije, na laž, na preuveličavanje. Pristajem jedino na – istinu!

Rođena sam nakon rata, u kojem je i moj otac, kao i tisuće drugih, ostavljalo vlastite obitelji i tek rođenu djecu kako bi svoj skromni obol kao ljudi, humanisti i vojnici pružili svom napaćenom hrvatskom narodu, u borbi za opstojnost, državnost, slobodu i mir. Istina, mnogi se očevi nisu vratili svojim najmilijima; mnogi su osakaćeni, danas mnogi obolijevaju od neizlječivih bolesti i ubrzano vrlo mladi i umiru.

Danas naši očevi i hrvatski heroji bivaju izigrani mali ljudi u igri moći velikih politikantskih muljatora i lidera bez skrupula. Nažalost, takvi danas odlučuju o sudbini vas starijih ali i nas, mladih naraštaja, koji postajemo itekako zabrinuti za budućnost kako svoju, tako i države Hrvatske.

Ima i časnih ljudi u politici, ali nažalost, takvi nisu u poziciji pozitivno mijenjati stanje u Hrvatskoj.
S ovog mjesta im poručujem, tražim zajedništvo domoljubnih političkih opcija radi ostvarenja ideala naših očeva. A to je: demokratska, suverena i prosperitetna Hrvatska, domovina sretnih ljudi. Političari, to ste dužni i mojem ocu i meni!
Mi, mladi Hrvati, želimo život, smanjenje siromaštva, tražimo otvaranje radnih mjesta, poštenu plaću za zasluženi rad. Ne želim biti Hrvatica sa potplaćenim radnim mjestom u Njemačkoj, Irskoj, Finskoj ili drugdje.

Od vas, hrvatskih političara ali i hrvatske akademske zajednice tražim da pravodobno i primjereno reagirate na provokacije, laži i podvale koje nam srpski politički i crkveni znalci znaju s vremena na vrijeme uputiti. Ne smijete na smišljene podvale, mržnju, laži te manipulacije, dezorijentirano i zbunjeno šutjeti jer vas kao takve ne trebamo i nećemo plaćati!
Žrtva Zrina i drugih mjesta poput Zrina, Boričevca, Škabrnje, Vukovara i ostalih hrvatskih mjesta, žrtve naših očeva i djedova imaju smisla samo ako moja generacija korača u budućnost otvorenih očiju i biva svjesna vrijednosti mjesta poput Zrina.

Ja sam sada mogla biti negdje drugdje. Mogla sam čavrljati sa prijateljicama na Facebooku. Ali, ja sam ovdje, u slavnom Zrinu. Želim i u budućnosti dolaziti u Zrin, sa svojom obitelji i pričati svoj djeci o junačkoj povijesti Zrinskih ali i o tužnoj sudbini nekadašnjih žitelja Zrina. Nadam se kako ću tada čuti veselu igru mladih Zrinjana, potomaka onih vrijednih, dobrih i odlučnih Zrinjana što bijahu ubijani, mučeni i protjerani. Onih kojih nema ali žive u svojim potomcima, onih koji žive u meni.

Zrin je u 40-im godinama prošlog stoljeća bio u potpunosti katolički hrvatski gradić koji je u to vrijeme brojio 800 duša raspoređenih u 143 obitelji. Zrin je u ono vrijeme imao crkvu, upravu, dvije škole. Genocid nad mještanima Zrina, četnici i ostaci starojugoslavenske vojske započeli su već početkom proljeća 1941. godine. Velika tragedija desila se 8 na 9. rujna 1943 kada Zrinjane napadaju partizani i tzv narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije. Zrin je spaljen do temelja, trećina stanovništva ubijena ostali stanovnici raseljeni. Zrin je uništen jer se nitko od mještana nije htio pridružiti partizanima. Do dana današnjeg Zrinjanima niti njihovim potomcima nije vraćena njihova djedovina, a za strašne zločine nikada nitko nije odgovarao.

Zrin je u srednjem vijeku bio je stolni grad hrvatske plemićke obitelji Zrinski i u njemu je najvjerojatnije rođen Nikola Zrinski Sigetski, najveći hrvatski vojni junak. U to vrijeme Zrin je doživio veliki uzlet. 1577 godine Zrin pada u turske ruke, da bi 1687 bio vraćen u sastav Habsburške monarhije.