Poznata hrvatska književnica, braniteljica i humanitarka, vukovarska braniteljica Tanja Domazet Belobrajdić oglasila se na svom Facebooku o velikom skandalu koji se skriva od hrvatske javnosti.
Radi se o istoj osobi o kojoj je pričao general Željko Sačić (Suverenisti) kada je prozvao Plenkovićevu Vladu zbog Snežane Šević (SDSS), autorice knjige “Putevi nezaborava”(1996). Bit je Sačićeve prozivke: može li autorica takve knjige biti učiteljica-mentorica, dobitnica nagrade za najučiteljicu i sudionica stručnih skupova koje organizira hrvatska država, odnosno državna Agencija za odgoj i obrazovanje?
Prozivku je posebno uputio HDZ-ovim zastupnicima s braniteljskim ratnim putom.
Evo što je napisala vukovarska književnica, humanitarka i braniteljica Tanja Belobrajdić Domazet:
“Za uvod u ovaj tekst, ponovit ću ono što sam već jednom napisala: Nikoga nije problem difamirati, ne zato što je ta osoba nužno loša, nego zato što je većina ljudi sklona, bez ozbiljnog promišljanja, trenutno povjerovati plasiranoj informaciji. Čak i kada se pojave ozbiljni argumenti koji bi dezinformaciju osporili, mnogi tvrdoglavo ustraju u onome ‘ali…’, točno uvrijeđeni što netko činjenicama ometa njihovu konstrukciju.
Proteklih godina, u prosvjeti, Hrvatsku je protreslo nekoliko događaja vezanih uz uvjetno, a bogami i bezuvjetno rečeno, pitanje braniteljske populacije, patriotizma i nacionalizma, pa iako bi se o nekima od njih dalo raspravljati, ne bi se krivo reklo ako bi se ustvrdilo da su isfabricirani do krajnosti.
Neke od njih, unatoč otporu u velikom dijelu javnosti, mainstream mediji pretvorili su u skandale o kojima se pisalo danima, tjednima, pa i mjesecima. Ono što bi u okolnostima bez svemrežja prošlo uz pokoji komentar, pozitivan ili negativan, pretvaralo se u “slučaj” nakon kojeg je ostajala spaljena zemlja.
S druge strane medalje ili ako baš hoćete, političkog polariteta, da ne kažem – nakon političke kupovine ili kompromisa te na kraju, najporaznije činjenice – jer nikoga za to nije bilo briga, ostajale su puno veće, nevjerojatne priče, o kojima nitko nije imao volju ili želju pisati, iako se na njih upozoravalo.
Skandal 1.
Prije dvanaest godina, hrvatsku javnost protresao je slučaj Krešimira Mihajlovića, ravnatelja Osnovne škole Petra Zrinskog u Zagrebu koji je 2011., dok su generali Gotovina i Markač još bili haški zatvorenici, u projektu s učenicima i kolegama izradio plakat na kojemu su bile istaknute fotografije dvojice generala uz natpis „hrvatski mučenici“. Vrlo brzo nakon toga, ravnatelj Krešimir Mihajlović smijenjen je s dužnosti. Otac četvero djece ostao je bez posla, otpremnine i mogućnosti da se prijavi na Zavod za zapošljavanje, zbog čega je bio prinuđen na dugogodišnju sudsku bitku kojom bi izborio svoja zakonska prava. Zbog nepoštivanja Mihajlovićevog ugovora o radu, točnije zbog toga što mu prilikom smjene nije bio uručen otkaz ugovora o radu niti je primio otpremninu koja mu je pripadala, spor je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu riješen pozitivno za Mihajlovića te je on od Škole primio određen iznos odštete. Međutim, odlukom Vrhovnog suda ta je presuda kasnije promijenjena te je Škola pokrenula novi sudski postupak kojim je tražila da joj s kamatama vrati novac koji je u međuvremenu primio. Mihajlović je spor izgubio, a ubrzo, Fina mu je poslala dopis u kojemu ga obavještava o iznosu duga te da mu je račun blokiran.
Skandal 2.
U lipnju 2022. godine, veliki dio javnosti osudio je profesoricu hrvatskog jezika iz Industrijsko-obrtničke škole iz Slavonskog Broda, Nives Romanjek jer su se maturanti pod njenim razredništvom fotografirali s neprimjerenim gestama, a oglasila se i struka: “U svakom slučaju, najoštrije osuđujemo navedeni događaj, a Ministarstvo će nakon očitovanja škole poduzeti korake iz svoje nadležnosti. Uvjereni smo da će i druge nadležne službe i institucije, škola, Državno odvjetništvo i policija napraviti isto” – izjavio je za Jutarnji list ministar Radovan Fuchs.
Osim što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja najoštrije osudilo ovaj slučaj, ravnatelj škole Luka Mladinović je “… nakon utvrđivanja svih činjenica i okolnosti te izvršenog razgovora s nastavnicom i roditeljima učenika”, odlučio nastavnici izreći pismeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa s mogućnošću otkaza ugovora o radu. Također, Mladinović je izjavio kako nastavnica Nives Romanjek od školske godine 2022./2023. više neće moći aplicirati na razredništvo niti jednog razrednog odjela u njihovoj školi.
Skandal 3.
Još u prosincu 2022., profesorica povijesti Vlatka Vukelić, izabrana je za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija. Ipak, da bi njen izbor bio valjan, mora ga potvrditi i Senat Sveučilišta. Mainstream mediji raspisali su se o njenim, kako tvrde, revizionističkim stavovima o NDH, a ona ih je redom opovrgavala tvrdeći da takvi navodi nisu potkrijepljeni nikakvim argumentima, a ni izravno ni neizravno, ne proizlaze ni iz kojeg rada kojem je ona autor, a u kadroviranje ovog fakulteta, suprotno pozitivnoj praksi, sredstvima političko-medijskog pritiska uključio se i zagrebački SDP-e, čime je direktno ugrožana Ustavom zajamčena autonomija Sveučilišta.
Uvod, jer važno je razumjeti
Opet ću ponoviti ono o čemu sam već pisala, jer mislim da je to važno, prilikom čitanja sadržaja koji nam se servira, neprestano imati na umu:
”Činjenica je kako su u današnje vrijeme raritet mediji koji nisu ‘ničiji’ te da su rijetki novinari i autori koji imaju slobodu pisanja o bilo kojoj temi, bez uputa, po tome Hrvatska nije kuriozitet, tako je u cijelom svijetu. Suprotno uvriježenom vjerovanju, ekonomski pritisci na novinare, daleko su ispred političkih. U borbi za golu egzistenciju, brojni su novinari podložni različitim utjecajima i moraju raditi na više strana, no u tom slučaju, svjetonazorski, te su ‘strane’, vrlo bliske. Prešutno, unaprijed se zna kako pristupiti pisanju o određenoj osobi, a novinari koji su na ‘istoj liniji’, rijetko će o istoj temi ili osobi pisati s drugog stajališta, najčešće, njihova je meta sustavno i serijski ‘obrađivana’, dan po dan, danas u jednoj, a sutra u drugoj, pa trećoj i tako redom, ‘prijateljskoj’ kući”.
I upravo je ovo posljednje najuočljiviji zajednički nazivnik za gore navedene primjere – sustavno, višemjesečno, uporno razvlačenje po medijima.
Iako ih, naravno, ima, rijetki su oni novinari koji, prvenstveno zbog vlastitih interesa, nisu podlegli pritiscima koji utječu na njihov rad i koji će se, premda im osoba o kojoj pišu, možda nije simpatična, oduprijeti osobnom antagonizmu i realno sagledati priču sa svih strana. Ako priče uopće ima, odnosno, ako tzv. skandal, nije iskonstruiran.
Ono o čemu se šuti
Međutim, postoje situacije koje doista jesu prvorazredni skandali i koji se u uređenim i pristojnim državama koje drže do svog, ako ništa drugog, digniteta, ne bi mogle ni dogoditi. Pa, ipak, o njima se šuti, gura ih se pod tepih i za to postoji provjereni recept – ne talasati, ne pravdati se, potpuno ignorirati, ukratko – najbolje se praviti mrtav.
Kako izgleda jedna takva situacija, objasnit ću u nastavku teksta.
“U svibnju 2021. godine, na Facebook stranici SDSS-a, povodom lokalnih izbora, predstavljena je dr. Snežana Šević, učiteljica razredne nastave u Borovu Selu, danas Borovo, gdje kažu:
“Dr. Snežana Šević zvanje doktora metodologije nastave stiče se na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radi kao razrednica u OŠ Borovo. Aktivno sudjeluje u obrazovnom životu. Predavač je i voditelj radionica o konkretnim temama na županijskim i međužupanijskim sastancima i međunarodnim konferencijama. Voditelj je programa ljetne škole kaligrafije “Putevima Zaharija Orfelina”. Objavljuje stručne članke u stručnim časopisima i zbirkama. Koautor je udžbenika srpskog jezika od prvog do osmog razreda osnovne škole model A i C. Od strane agencije za edukaciju promovirana u zvanje mentora nastavnika”.
Rekli bismo – lijepo. Ili lepo. Kako god. No što je “razrednica” Šević pisala, recimo, 1996. godine, a zaboravila je spomenuti u svome životopisu?
„Političke prilike uoči ovog građanskog rata, dolaskom HDZ-a na vlast, razvijale su se ogromnom brzinom. A sve je počelo mnogo godina pre, kad Srbi, opijeni parolama bratstva i jedinstva, postaše slepi i gluvi na sve političke mućke i zavrzlame. Odrekli su se mnogo čega da bi drugima udovoljili i pokazali im svoju čistu i neiskvarenu, a vekovima ranjavanu dušu. Za ovo vreme, drugi su u potaji, kako samo kukavice umeju, kovali planove i čekali. Podmuklo čekali da Srba nestane. Jugoslavija im je postala tesna. Prvo se odcepila ‘dežela’ Slovenija, a Hrvati koji su se oduvek skrivali iza tuđih leđa, jedva su to dočekali. Organizirali su ‘demokratske’ izbore, izabrali Tuđmana (čije ime samo govori da je tuđi čovek, stranac) i proglasili Srbe manjinom. … Hrvati su svuda vešali svoje šahovnice i promovisali svoje ustaške ideje. Srbi to prihvatiti nisu mogli… – uvodne su riječi koje je osobno Ševićka napisala u predgovoru vlastitoj knjizi Putevi nezaborava, biografiji, kako je navela, poginulih boraca.
Pod ‘borci’, Ševićka, naravno, smatra pobunjene Srbe, pripadnike različitih paravojnih jedinica i tzv. teritorijalce, kao i poginule dobrovoljce iz različitih krajeve Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore itd., a koji su dali svoj doprinos u ubijanju i progonu nesrpskog življa u Vukovaru.
“2. maja 1991. hteli su u Borovu Selu izvesiti šahovnicu. U selu, gde su dve-tri kuće hrvatske, izvesiti šahovnicu, simbol srama i užasa, bilo je ravno samoubistvu. I, Hrvati su izvršili samoubistvo…“ – jedan je od pasusa u njenome predgovoru.
Kakvo je znanje usadila mladim srpskim generacijama?
Danas je doktorka Snežana Šević učiteljica od prvog do četvrtog razreda u osnovnoj školi u istom tom Borovu Selu. Ona je bila i još uvijek je, prva učiteljica brojnoj djeci u većinski pravoslavnom mjestu koje danas nosi ime Borovo i svakako jedna od osoba koje su od presudne važnosti za kasniji razvoj djeteta. Je li osnovano zapitati se kakvo je znanje usadila doktorka Šević mladim srpskim generacijama, koje su, htjeli mi to priznati ili ne, odrasle pod stigmom nezapamćenog zločina počinjenog u Borovu Selu na samom početku Domovinskog rata?
U međuvremenu, doktorka Snežana Šević svojim trudom i zalaganjem stekla je i zvanje učitelj-mentor, a prema pravilniku o napredovanju propisanom od Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Također, koautor je udžbenika srpskog jezika od prvog do osmog razreda koji koriste sve osnovne škole u kojima se provodi nastava po modelu A i C. Ugledni je član društva i pripadnica progresivnog dijela SDSS-a.
Hoće li itko postaviti pitanje je li normalno da osoba koja je 1996. godine pisala:
„… Ustaše se uplašiše borbe prsa u prsa jer samo njih deset mogu da kolju jednog Srbina. Zbog toga se okrenuše Vukovaru… Tu su ‘hrabri domoljubi’ vadili decu iz majčinih utroba, nizali lančić od dečjih prstića, silovali srpske žene i devojke, odsecali glave, vadili oči, spaljivali ljude i radili sve ono što samo bolesni um može da smisli. Srbi su morali da unište sotonu…“
danas predaje osnovnoškolcima u hrvatskoj školi, neovisno o tome po kojem programu i koje su nacionalne pripadnosti djeca kojima je učiteljica?
Možda nakon ovog teksta i hoće. Hoće li se nešto promijeniti? Neće. I da se ne zavaravamo, sve je ovo dostupno na internetu i poznato svim pripadnicima progresivnih struja u SDSS-u, osobito onima iz 1991. – 1997. “
Ovo je dio teksta objavljenog u Hrvatskom tjedniku u srpnju 2022. Prije njegovog objavljivanja, iz Hrvatskog tjednika poslan je upit ministru Fuchsu, na koji nikada službeno nije odgovorio. Nije rekao da će, kao u slučaju profesorice iz Slavonskog Broda, tražiti očitovanje iz njene škole te kako će Ministarstvo nakon toga poduzeti korake iz svoje nadležnosti. Nije rekao ništa, moguće je i to, jer zapravo, u naravi, ništa i ne može napraviti. Ševićka nije napravila nikakvo kazneno djelo, a njeno protuhrvatsko djelovanje iz 1996. nije zgodno ni spominjati, jer znate, zaboravimo prošlost okrenimo se budućnosti.
Nagrada ministra Fuchsa
Jesu li iz Ministarstva mogli odgovoriti kako o svemu gore navedenom nisu imali saznanja te kako su, barem, neugodno iznenađeni? Vjerojatno, jesu, ali, eto – nisu. Umjesto toga, ministar je neugodno iznenadio one koji su za ovu “nesretnu situaciju” o kojoj sad, dvadeset i sedam godina kasnije, nije lijepo čeprkati, znali, pa kad bih se htjela narugati samoj sebi, rekla bih da joj je Hrvatski tjednik, zapravo, napravio reklamu. Naime, tri mjeseca kasnije, Snežana Šević je nagrađena. Dakle, napisat ću još jednom za one kojima se možda čini kako su pogrešno pročitali. Tri mjeseca nakon gore objavljenog teksta, učiteljica Snježana Šević je nagrađena. I ne, nije ju nagradila SDSS, ni srpska Prosvjeta. Dana 5. listopada 2022. godine, povodom Dana učitelja, Snežana Šević je dobila nagradu koju Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske dodjeljuje najboljim prosvjetnim djelatnicima. Dodijelio ju joj je ministar Fuchs. Nije vic.
No, napravimo malu digresiju.
Kada sam prije četiri godine pisala tekst o životopisima dvanaestorice redarstvenika mučki ubijenima u Borovu Selu, zgranula me je informacija kako su supruge dvojice od samo tri oženjena redarstvenika, godine 2001. nakon reorganizacije radnih mjesta u MUP-u, kao višak, dobile otkaz u vinkovačkoj policiji.
Možda ćete pomisliti kako sam ponovo pogrešno napisala, pa ću i ovo napisati još jednom; Suprugama dvojice redarstvenika mučki ubijenima u Borovu Selu, suprugama žrtava za kojima i danas plače domoljubna Hrvatska, uručen je otkaz jer su proglašene – viškom. Jednu od njih, Zoru Bošnjak, suprugu zapovjednika Stipana Bošnjaka, potreseno sam upitala – “Pa, zar za Vas nije bilo mjesta ni u… Urudžbenom… U kantini… Nije bilo za Vas mjesta ni da radite kao spremačica?” Malo je šutjela, a onda je rekla: “Djeca su se još školovala, sin je završio srednju školu tada, pitala sam da barem njega prime umjesto mene… Nisu… Neko sam vrijeme još koristila bolovanje, a onda sam prihvatila otkaz… Imala sam 42 godine, mogla sam raditi, osjećala sam se beskorisno i potpuno napušteno… Kći je, nakon diplomiranja, dvaput pisala molbu za posao u MUP-u, nije ga dobila… Toliko sam razočarana…”
Nakon ovoga, gotovo je perverzija napisati kako je prijeratni portir u robnoj kući, Branislav Šević, suprug učiteljice Snežane Šević, koji je uniformu milicije nelegalne tvorevine SAO Krajine obukao 1992. čim je ista „zaživjela“ u okupiranom Vukovaru, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja „naslijeđen“ iz krajiškog fonda te je, gospodski presvučen u hrvatskog policajca, u MUP-a RH radio sve do svog umirovljenja godine 2022. Jer nije bio višak.
I to nije sve!
Uopće ne sumnjam kako će mnogi koji ovo čitaju pomisliti da je napisano neistina, jer je istina toliko nevjerojatna da graniči sa zdravim razumom. I sad dolazimo do onog dijela, gdje kao u lošoj reklami, možemo uzviknuti – “I to nije sve!”
U organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje, u Karlovcu se od 3. – 5. srpnja 2023., održat će se stručni skup na državnoj razini, pod nazivom Srbi u Drugom svjetskom ratu. One koji su imali strpljenja pročitati do kraja ovaj tekst, sigurno više ne bi iznenadila ako bih upitala – A, tko će biti jedan od predavača na ovom skupu? – nego bi mi uglas odgovorili – “Snežana Šević!”.
Trivijalno bi bilo makar i retorički se zapitati zašto nije organiziran stručni skup pod nazivom Srbi u Domovinskom ratu ili nema li ni jedan drugi obrazovani Srbin ili Srpkinja koji nisu poput Ševićke pisali protiv hrvatske države, kao što je trivijalno pitati – što li je u svojoj knjizi o vremenu do 1991. pisala Ševićka, prenijet ću tek nekoliko njenih ‘dragulja’:
“Iako je pre rata većinsko stanovništvo Zapadnog Srema, dela Slavonije, dela Like, Banije i Korduna bilo pretežno Srpsko, ovi regioni ulaze u sastav Hrvatske. Zaslepljeni idejama bratstva i jedinstva te ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, srpski narod u Hrvatskoj zatvarao je oči pred činjenicom da se njegov broj postepeno smanjuje… Još za vreme rata, odnosno ustaške NDH, Pavelić je vršio etničko čišćenje Srba na ovim područjima gde su oni činili većinu. U te krajeve potom su naseljavani Hrvati, naročito iz Hercegovine, veliki srbomrsci… Već 1991. godine pokazalo se da težnje Hrvatske za samostalnom “državom svih Hrvata” nisu zaboravljene.
Delovanje ustaške emigracije u inostranstvu i one u Hrvatskoj samo je delomično zaustavljeno. To se pokazalo u događajima koji su prethodili raspadu SFRJ. Za bolje razumevanje nacionalne strukture stanovništva potrebno je određeno objašnjenje. Naime, kako su Srbi najviše prostorno rašireni u nacionalno mešovitim područjima nekadašnje Jugoslavije, kako su srazmerno često stupali u mešovite brakove i kako su u većem broju od ostalih nacionalnosti doživljavali Jugoslaviju kao trajnu domovinu, smatra se da je najveći broj Jugoslovena srpskog podretla. U Hrvatskoj se znatan broj Srba izjašnjavao kao Jugosloven iz egzistencijalnih i bezbednosnih razloga. Jer, lakše se zapošljavalo i bilo je bezbednije biti Jugosloven nego Srbin. Najnovija događanja vezana za Srbe u Hrvatskoj bila su:
– U 1989. i 1990. godini formirano je više političkih partija u bivšoj Jugoslaviji, među kojima je bila i desničarska, nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica.
– 6. maja 1990. HDZ je pobedila na izborima u Hrvatskoj. Za vreme predizborne kampanje, pristalice ove kao i drugih hrvatskih nacionalističkih partija, počeli su prema Srbima primenjivati tzv. “šiptarski” metod uznemiravanja.
– Specijalci MUP-a Hrvatske napali su Plitvice 31. marta 1991., Pakrac 6. aprila 1991. i Borovo Selo 2. maja 1991. Srbi su odbili napad, odbranili selo i razbili ustaške snage, pa je to bila prva srpska vojnička pobeda u hrvatsko-srpskom ratu.
– Avgusta 1991. posle 14 – časovne borbe oslobođen je Dalj. Time je počela intenzivna borba Srba u Hrvatskoj za njihova elementarna nacionalna prava.
Na stručnom skupu na kojem je uvaženi predavač, dr. Snežana Šević ipak neće iznositi ove zaključke, nego će govoriti o “Ratnim stazama i bogazama Krajišnika i Ličana u Ćopićevoj prozi”. Trideset godina kasnije, sve u skladu sa zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti, čovjeku se zamanta. Što od silnog okretanja, ponajprije glave, potom pogleda, od stida, s očiju obitelji poginuli i nestalih hrvatskih branitelja, a onda od okretanja želuca, od mučnine, jer dok prvi leže u grobovima ili u još uvijek nepronađenim jamama i mrcilištima, nagrađuju se i promoviraju oni koji su grebali po njihovim ranama. I jedna i druga strana mogu reći – to je nama naša borba dala. I kao što rekoh… To još nije sve.”
Prenijeto s Facebooka Tanje Belobrajdić
Tekst se nastavlja ispod oglasa
