Ustavni sud ukinuo je osuđujuće presude protiv Tihomira Dujmovića zbog kolumne “Šutnja kao provokacija” iz 2007. u Večernjem listu i utvrdio “suštinsko pomanjkanje činjenične i/ili pravne osnove” za kažnjavanje novinara, te vratio na ponovno odlučivanje Općinskom sudu u Zagrebu. Dujmović je pravomoćno osuđen jer je “u navedenom članku u vezi s privatnom tužiteljicom iznio neistinite navode koji su, prema viđenju privatne tužiteljice, za cilj imali naškoditi njezinom ugledu i časti”.
Dujmović je zapravo bio kažnjen jer je za odvjetnicu Milku Savić kad ju je Milorad Pupovac (SDSS) predložio za sutkinju Ustavnog suda, napisao da je postala poznata sastavljajući tužbe protiv Hrvatske “u kojima je oduzimanje stanarskih prava izbjeglim Srbima postavljala kao posljedicu etničkog čišćenja”.
U Ustavnoj tužbi Dujmović u najvećem dijelu iznosi razloge kojima ukazuje na povredu njegovih ustavnih prava zajamčenih člankom 38. Ustava, a povredu nalazi i u neovlaštenom miješanju u njegovo Ustavom zaštićeno pravo da kao novinar, slobodno izvještava javnost putem medij tiče kako je tekst za koji je pravomoćno osuđen za kazneno djelo klevete u obavljanju novinarskog posla, kao i drugi članci koje je objavio prije i nakon njega, bio “u funkciji interesa izvještavanja javnosti” upravo kako to predviđa članak 38. stavak 2. Ustava prema kojem sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska te se on ne bavi privatnom tužiteljicom, već “… kritički analizira politiku jedne stranke …” te se na samom kraju teksta u kontekstu te politike dotiče i privatne tužiteljice i to samo u onoj mjeri u kojoj se “uklapa” u analizu jedne politike.
Naglašava upravo tužbe protiv Hrvatske države glede navodnog etničkog čišćenja navodeći: “Samo ta navedena relacija kao i ambicija da se s tom relacijom stekne mjesto suca u Ustavnom sudu RH i to temeljem imanentnog političkog dogovora između dvojice političkih čelnika koji je potvrdila i odvjetnica M. S. jest jedan od predmeta kojim se kolumna bavi.”
Prema viđenju podnositelja, činjenice iznesene u spornom članku predstavljaju njegov vrijednosni sud o politici stranke, “… registrirane po zakonima RH koja svojom političkom snagom od svih drugih stranaka najviše predstavlja … najveću nacionalnu manjinu, a odabir odvjetnice M. S. tek je ilustracija jedne politike … gledajući iz perspektive interesa tko i na koji način se kandidira za suca Ustavnog suda.”
Podnositelj stoga ne nalazi inkriminirajuće elemente u obavještavanju javnosti o tome da je “… u Ustavni sud Republike Hrvatske temeljem običnog političkog dogovora trebao doći jedan kandidat koji ne samo da se ističe činjenicom da je pisao tužbe protiv hrvatske države u kojima je stajalo da se oduzimanje stanarskih prava tretira kao posljedica etničkog čišćenja već da se radi o osobi koja ustraje na takvim stavovima jer javno ističe kako će ‘tek povijest pokazati je li oduzimanje stanarskih prava bila posljedica etničkog čišćenja’.”
Nadalje, smatra da je “… kao novinar i kolumnist koji U ustavnoj tužbi se također napominje da je sud bio dužan provesti tzv. “vaganje interesa” u kojem je trebao usporediti težinu prava privatne tužiteljice na dostojanstvo, čast i ugled (članak 35. Ustava), imajući u vidu da su predmet sadržaja i ocjene u spornom tekstu njezini politički stavovi i mišljenja (činjenica iz profesionalne biografije i s tim u vezi kvalificiranost privatne tužiteljice za obnašanje dužnosti sutkinje), a ne ona kao osoba, s pravom na slobodu mišljenja i izražavanja misli podnositelja pri obavljanju njegove profesije pri čemu, naglašava podnositelj, “…ključnu težinu ima procjena je li interes javnosti da dozna tko, pod kakvim kondicijama i sa kakvim stručno biografskim elementima treba postati sudac …Ustavnog suda Republike Hrvatske.”
Problematizirao je i ne bi li stručna i profesionalna osoba kako smatra Pupovac, prije dolaska na Ustavni sud morala doznati je li etničko čišćenje uistinu temelj za povrat stanarskih prava te kako to da “stručnu” i “profesionalnu” odvjetnicu nije podržala Hrvatska odvjetnička komora. Autor kolumne zaključio je da Pupovac u Ustavni sud gura “kompromitiranu osobu”.
“Predmet se stoga konkretno tiče slobode tiska. Ustavni sud ukazuje na ključnu ulogu tiskanih medija u demokratskom društvu. Iako tiskani mediji ne smiju prekoračiti određene granice, posebice s obzirom na ugled i prava drugih, njihova je dužnost priopćiti – na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima –informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa te ne samo da tiskani mediji imaju zadatak priopćavati takve informacije i ideje, već i javnost također ima pravo dobiti ih”, stoji u odluci Ustavnog suda.
Sloboda procjene državnih tijela stoga je ograničena interesom demokratskog društva da omogući tiskanim medijima njihovu ključnu ulogu “čuvara javnog interesa”, drže suci.
“Budući da je konkretan članak izvijestio o činjenici da se privatna tužiteljica, koja je i kao odvjetnica bila u određenoj mjeri poznata javnosti, uz podršku političke stranke kandidirala za dužnosnicu u Republici Hrvatskoj, nema sumnje da je u pitanju bio događaj od javnog interesa i da je objavljivanje informacija o tom događaju bilo sastavni dio zadaće medija u demokratskom društvu”, drži Ustavni sud i napominje da se, pristavši da bude predložena za kandidaturu, privatna tužiteljica neminovno i svjesno izložila javnom mnijenju.
Je li osuda u konkretnom slučaju miješanje u slobodu izražavanja “nužno u demokratskom društvu” s obzirom na ulogu medija da budu čuvari javnog interesa, pitanje je Ustavnog suda. Ustav štiti vrijednosne sudove o pitanjima od općeg interesa pod uvjetom da su izneseni “na dostatnoj činjeničnoj osnovi” i “u dobroj vjeri” u skladu s novinarskom etikom. Ta dva uvjeta moraju kumulativno biti ispunjena. Nije sporno da je odvjetnica sa 31 godinom iskustva podnosila i tužbe protiv RH, ali za tvrdnje o genocidnom postupanju države nije utvrđeno da su neistinite pa Ustavni sud kritizira sudski standard dokazivanja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
