Španjolski dnevni list El Pais u nedjelju je objavio članak o Hrvatskoj u kojem je ministrica vanjskih poslova nastavila napadati referendum o braku, proglasivši gotovo milijun birača koji su na referendumu o braku glasali “za” – krajnjom desnicom. Ministrica Pusić ponovno iznosi potpuno iskrivljenu sliku Hrvatske tvrdeći kako su problem nacionalističke težnje Hrvata. I bivša zamjenica gradonačelnika Sabe, gđa Danijela Stanković, i ministrica Pusić u razgovorima o segregaciji srpske i hrvatske djece u vukovarskim školama, propustile su iznijeti temljnu činjenicu da su srpska djeca getoizirana na zahtjev g. Milorada Pupovca i političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj.
El Pais je među najčitanijim španjolskim novinama, tiska se u 400,000 primjeraka, ima i englesko izdanje. Ocjenjuje se kao jedan od dvadeset najboljih svjetskih listova. Usko je povezan sa Španjolskom solcijalističkom partijom (PSOE). Članak Andrea Rizzija o Hrvatskoj donosimo u cijelosti.
Izvor: El Pais
Bitka oko ćirilice razdire Hrvatsku
Bitka oko jezičnih prava srpske manjine u Vukovaru probudila je stare duhove u zemlji iscrpljenoj petogodišnjom recesijom
Vukovar je najsvježija ratna rana u cijeloj Europskoj uniji. Još uvijek nije zacijelila. U tom gradu na istoku Hrvatske kojeg je 1991. srpska opsada sravnila sa zemljom, čak i u dječjim vrtićima moraju postojati dva ulaza: roditelji hrvatske i srpske nacionalnosti ne žele niti proći kroz ista vrata.
Danijela Stanković – čistog pogleda i krhkog stasa iza kojeg se krije velika snaga – objašnjava da djeca, podijeljena u etnički homogene razrede, ne komuniciraju međusobno čak ni za vrijeme školskog odmora na zajedničkom dvorištu. „Kao da između njih postoji nevidljiv zid“, kaže 29-godišnja učiteljica.
Kada je rat zahvatio Vukovar krajem kolovoza 1991., Danijela Stanković trebala je krenuti u osnovnu školu. Međutim, započela je užasna opsada grada u kojoj nije bilo milosti čak ni za lokalnu bolnicu. Opsada je završila u studenom, s više od 250 civila stradalih od ruke srpskih paravojnih postrojbi pred očima tadašnje Europske ekonomske zajednice, koja nije reagirala. Nakon nekoliko godina izbjeglištva, Danijela se vratila u Vukovar, ondje postala učiteljica, a kasnije i zamjenica gradonačelnika. U svom uredu u Gradskoj vijećnici rekla nam je da je najmlađa na toj poziciji u Hrvatskoj.
Vukovar, u kojem su još uvijek vidljivi tragovi srpskih granata na brojnim građevinama, već se gotovo priviknuo na gorku, ali mirnu segregaciju hrvatske i srpske zajednice kada je nova iskra ponovno uzburkala strasti. Inicijativa hrvatske vlade da ondje prizna ćirilicu kao jedno od službenih pisama – prema hrvatskom Zakonu o zaštiti prava manjina, u područjima u kojima te manjine čine više od trećinu stanovništva – izazvala je pravu pomutnju. Srpski i hrvatski gotovo da su isti jezik, no u srpskom se koristi ćirilično pismo, a u hrvatskom latinica. Prašina koja se podigla oko ovog pitanja nadilazi vukovarsko područje i služi kao polazna točka za shvaćanje aktualnog stanja u Hrvatskoj, najnovijoj članici EU-a, od prošloga srpnja.
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara izravno se protivi toj mjeri. Njegovi članovi već mjesecima skidaju i uništavaju dvojezične ploče na ulicama grada i žele se izboriti za održavanje referenduma o jezičnim pravima. Kažu da su prikupili 630 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma, u zemlji od 4,2 milijuna stanovnika. “Sada treba provjeriti ispravnost potpisa“, izjavila je u svom zagrebačkom uredu Vesna Pusić, hrvatska ministrica vanjskih poslova. „Međutim, jasno je da je ova teška gospodarska situacija plodno tlo za nacionalističke težnje”. Hrvatska je prošla kroz pet uzastopnih godina recesije, počevši od 2009. godine.
Inicijativa za ograničavanje prava manjina nadovezuje se na inicijativu od prošloga prosinca kojom se nastojalo izbjeći priznanje prava na brak homoseksualcima. “Radi se o autentičnom napadu krajnje desnice, koja je u referendumu prepoznala učinkovito sredstvo za utvrđivanje svog plana i programa”, kaže Pusić. “Vjerujem da iza obje inicijative stoji ista skupina ljudi”, izjavila je ministrica. Njezina vlada protivi se referendumu o pravima manjina, čija je mogućnost održavanja predmet složenih pravnih rasprava.
Međutim, ovo nije još jedna u nizu priča o europskoj krajnjoj desnici. Ovo je priča čiji korijeni sežu duboko u grozne osjećaje proizašle iz rata koji još uvijek nije zaboravljen. Ivana Milas iz Nansen dijalog centra kaže da njezina organizacija već 10 godina pokušava otvoriti miješanu školu koju bi srpski i hrvatski učenici zajedno pohađali. Unatoč podršci zamjenice gradonačelnika i ostalih, još uvijek nije uspjela u svom naumu. “To je političko pitanje. Većina ljudi želi okrenuti novu stranicu. Međutim, čak i ako tako razmišljaš, ne možeš pobijediti institucije”, požalila se.
U sjedištu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, pred portretima bivšeg predsjednika Franje Tuđmana (1990.-1999.), generala Ante Gotovine i Mirka Norca, 47-godišnja Snježana Patko izjavila je da priznavanje jezičnih prava srpskoj manjini smatraju uvredom. “Nemam nikakav problem s ostalim manjinama. Međutim, ovdje su rane još uvijek otvorene. Još uvijek je na stotine nestalih kojima se izgubio svaki trag. Dok šeće ulicom, žena može nabasati na čovjeka koju ju je silovao i koji nije za to odgovarao pred zakonom. Srbi se ne žele uklopiti u zajednicu. Zašto bismo im trebali dati ta prava? Prvo neka se u potpunosti zadovolji pravda i neka pokažu dobru volju“, kaže žena koja se borila zajedno s hrvatskom vojskom, a otac joj je nestao u ratu.
Kao što je i za očekivati, Srbi odbacuju te argumente i skreću pozornost na svoje probleme. I hrvatske snage su počinile ratne zločine za vrijeme sukoba. U nekim je slučajevima i samo hrvatsko pravosuđe osudilo odgovorne.
“Borimo se za očuvanje vlastitog identiteta. Žele nas asimilirati. Jezična prava su nam zajamčena zakonom. Zašto zajednica Srba ne bi mogla uživati u njima?”, pita se 36-godišnji Dragan Crnogorac, zastupnik jedne srpske stranke u Parlamentu u Zagrebu i vođa mjesne zajednice. Iako se središnja vlada protivi referendumu, Crnogorac smatra da je vlada više bila spremna na suradnju prije nego što je Hrvatska ušla u EU. Kako kaže, pritisak iz Bruxellesa imao je jači učinak tada nego sada.
Vukovarski sukob je, naravno, specifičan. Međutim, radi se tek o krajnjoj točci široke mreže uznemiravajućih čimbenika. S visokim stupnjem nezaposlenosti (25,5%), snažnim sumnjama u korumpiranost lokalnih političara, ubrzanom poslijeratnom rekonstrukcijom, s pričom koja u isto vrijeme govori o nemoći Europe u sukobima i važnosti podizanja standarda kvalitete demokracije, u Vukovaru kao da su spojene aktiva i pasiva Hrvatske i EU.
“EU je rješenje za naše probleme”, priznaje Dragutin Glasnović, 68-godišnji ratni veteran, u sjedištu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. “No učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ulazak Srbije dok ne ispuni sve uvjete i ne osudi sve zločince”, kaže. “Kasnije će biti prekasno“, dodao je.
Ministrica Pusić smatra da je, unatoč napadima na prava homoseksualaca i jezičnih manjina, Hrvatska “puno tolerantnija i multikulturalnija sredina nego što je bila prije 10 ili 15 godina”.
Danijela Stanković, zamjenica gradonačelnika, kaže da u Vukovaru većini ljudi više nije važno hoće li sjesti u srpski ili hrvatski kafić, i da miješani parovi više nisu poput Romea i Julije. Međutim, na pitanje hoće li nastaviti s političkom karijerom – njezin mandat je taman isticao u vrijeme intervjua, prije dva tjedna, budući da će se narednih tjedana u Vukovaru održati lokalni izbori – kaže da je umorna od iznimno velikog pritiska lokalnih prepirki, i da se želi vratiti podučavanju.
Nedaleko Gradske vijećnice na terasi jednog kafića uz prekrasan Dunav, 34-godišnja Lana Mayer svjedoči o prijelazu u Vukovaru koji još uvijek nije došao kraju. „Ne osjećam se poput Julije“, kaže. Njezin partner je Srbin. Imaju dvoje djece. Međutim, nema miješane škole u koju bi ih mogli upisati.
Autor. Andrea Rizzi
Tekst se nastavlja ispod oglasa
