Na predstavljanju Izjave Komisije HBK Iustitia et pax o Odluci Ustavnoga suda u svezi s ustavnošću Zakona o udomiteljstvu, govorio je profesor obiteljskog prava s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. sc. Nenad Hlača.
U nastavku prenosimo dijelove njegovog obraćanja.
“Imamo odluku Ustavnog suda koja izaziva prijepore, koja je opsegom ogromna te kontradiktorna, nelogična i ima dva različita dijela, što u pravilu ne doprinosi pravnoj sigurnosti.
“U prvom se dijelu potvrđuje kako je Zakon o udomiteljstvu sukladan Ustavu, te se onda [u idućem dijelu] daje jedno čudno tumačenje, koje je zapravo obvezatan način primjene zakonskog teksta, što meni osobno dovodi u pitanje nepristranost pravosuđa i upravnih tijela koja donose u upravnom postupku rješenja o udomiteljstvu. Pravno gledajući, za mene osobno ta presuda ne drži vodu. Nije logično da zakon u zakonskom tekstu ostaje takav kakav je, a da vi nekom namećete kako ga mora tumačiti. Svatko tko primjenjuje zakon, od slučaja do slučaja, na konkretno utvrđene činjenice procjenjuje što i kako činiti.”
“Kad govorimo o djetetu, Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta kao temeljni kriterij za svako postupanje stavlja “najbolji interes djeteta”. Dakle, to nije “dobar”, to nije “bolji” [interes djeteta]. A taj “bolji” kriterij se često spominje u javnosti, u kontekstu da će djetetu biti bolje ako bude smješteno u bilo kakvoj obitelji, pa čak nazovimo i u ovom alternativnom stilu (…).
Kriteriji u vezi s djetetom moraju zadovoljavati najbolji interes djeteta, koji se ne procjenjuje na nivou Ustavnog suda, nego s obzirom na konkretne činjenice koje su djelatnici, socijalni radnici, psiholozi, pedagozi i pravnici u timovima centara za socijalnu skrb u jednom konkretnom slučaju utvrdili. Naravno, to se radi daleko od medijske pompe, daleko od reflektora javnosti, jer se radi o dubokoj privatnosti onih koji pokazuju dobru namjeru da postanu udomitelji, ali napose i o dubokoj privatnosti djeteta i njegove disfunkcionalne obitelji, jer se udomljavaju ona djeca koja su doživjela tragediju obiteljskog neuspjeha u obitelji njihovih roditelja.
“Udomljavanje je jedan specifičan institut te smatram da je jako dobro da se o njemu počne govoriti. On je važan jer suvremena država itekako mora voditi računa o tom institutu [zbog toga] što su obitelji disfunkcionalne [te] imamo puno nepotpunih obitelji.”
“Ono [čega] potencijalni udomitelji možda nisu niti svjesni, [jest da] to nije trajan odnos, on nema veze sa usvajanjem djeteta niti ostvarivanjem nekakvog prava na dijete. To je zapravo privremeni smještaj. Umjesto u ustanovi, dijete će biti smješteno u obitelj te država za tu socijalnu uslugu plaća određeni novac. Prema tome, roditelj i dalje ima roditeljsku skrb, roditelj održava kontakte. Dakle, roditelj samo privremeno nije u stanju skrbiti o svom djetetu, a interes zajednice i struke ukazuje na to da ga je bolje smjestiti u obitelj nego držati u domu.”
“Treba centrima za socijalnu skrb prepustiti autonomiju da u konkretnom slučaju, po vlastitoj savjesti, primjene postojeći Zakon o udomiteljstvu. Da se od slučaja do slučaja procjenjuje kako će se to dijete zbrinuti, u kojem intervalu, roditelji će ga posjećivati i kad se situacija u obitelji sredi, dijete se uvijek vraća vlastitoj biološkoj obitelji. Može biti i posvojen u drugu obitelj. Dakle, tu su sve mogućnosti otvorene i zato ne vidim koja je svrha bila da se Ustavni sud upušta u dvojbeno tumačenje i interpretaciju načina primjene postojećeg zakonskog teksta u koji nije zadirao.”
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.