Predsjednik Domovinskog pokreta i potpredsjednik Hrvatskog sabora Miroslav Škoro govorio je o Danu Hrvatskog sabora.
Škoro je poručio kako je danas Dan Hrvatskog sabora, najvažnije poluge povijesnog kontinuiteta hrvatske državnosti i, po nekima, povijesnog vršnjaka hrvatske države. No, nije želio pričati o povijesti jer je ona, kako tvrdi, čest razlog svađa u sadašnjosti, a narod koji se u sadašnjosti svađa o svojoj prošlosti, nema baš neku budućnost.
“Ovu ću svečanu prigodu iskoristiti da afirmativno progovorim o velikom činu naših prethodnika od prije 29 godina i našem, nažalost, marginalnom statusu danas. Te ’91. godine u vrijeme teške krize, ugroza svake vrste, pritisaka iz zemlje i svijeta, hrvatski saborski zastupnici jednoglasno donesoše povijesnu odluku koja je mogla značiti eskalaciju rata i agresije, ali tada uzmaka nije bilo, a hrabrosti nije manjkalo. Sad il’ nikada, rekoše tada hrabro kao jedan i isplatilo se”, mišljenja je Škoro.
A kako je danas?
Škoro smatra kako je danas, kao i u posljednjih dvadeset godina, Sabor u potpunosti marginaliziran, a od predsjednika države i bagateliziran jer nije došao čak ni na konstituirajuću sjednicu.
“Takva smiješna i sramna pozicija Hrvatskog sabora je uzrokovana političkim samoljubljem i egoizmom dviju vladajućih stranaka, jer im je puno lakše manipulirati s 15 ministara nego li sa 150 zastupnika. Zato u Sabor i šalju poslušne partijske kadrove bez političkog kredibiliteta i autonomije, potpuno nedostojne nasljednike naših znamenitih saborskih predaka iz prošlih stoljeća što kod hrvatskog naroda izazivati gađenje i odbojnost prema politici i demokraciji”, izjavio je Predsjednik Domovinskog pokreta.
Imaš li višak ambicija, a manjak sposobnosti, bavi se politikom!
Škoro je kao potvrdu svojoj tezi citirao prof. dr. Velimira Sriću koji u svom tekstu “Ima li Zagreb potencijala za novi iskorak?” iz rujna ove godine, piše da: “U gradu (kao i u državi) desetljećima caruje nepisano pravilo: imaš li višak ambicija, a manjak sposobnosti, bavi se politikom! To je djelatnost u kojoj možeš brzo napredovati, a da iza toga ne stoji kvalitetan i mukotrpan rad već je dovoljno da se u pravom trenutku nađeš na pravom mjestu i dobiješ podršku moćnog političkog mentora koji će ti osigurati napredak u karijeri, neovisno o sposobnosti, odnosno nesposobnosti. Prve godine nakon stvaranja Hrvatske bile su doba entuzijazma, velikih očekivanja i dramatičnih promjena. Mogućnost stvaranja samostalne i suverene države privukla je u politiku mnoge koji se njome nikad ne bi bavili i donijela energiju kojom je ostvaren vjekovni san mnogih generacija. No nakon početnog entuzijazma politika se počela pretvarati u politikantstvo, a koncentracija moći iskvarila je mnoge nositelje javnih funkcija. Uz časne iznimke, političkim je prostorom zavladala negativna selekcija. Oni koji su imali
karijere, ugled, stručnost i mogućnost djelovanja izvan politike, postepeno su se povlačili, a ostao je sloj stalnih “profesionalnih političara”, uglavnom mediokriteta koji ništa drugo nisu u stanju u životu raditi, osim sjediti u Saboru (…) Tako se dokazala stara mudrost da uspješni za suradnike biraju pametnije od sebe, dok se mediokriteti okružuju manje sposobnima da bi među njima dobro izgledali, stvarajući osjećaj svoje nezamjenjivosti. Negativna selekcija uzrokovala je intelektualno osiromašenje jer je s vremenom postalo nepristojno, čak gadljivo, baviti se politikom.”
Škoro je pripremajući se za govor, razgovarao sa ljudima koji imaju iskustva u saborovanju, a koji mu rekoše da u ovom našem Saboru ima pameti, ali nema moći.
“Pade mi na pamet da je ipak bolje imati pamet bez moći, nego moć bez pameti i neka nam je stoga svima sretan Dan Hrvatskog sabora sa željom da u ovom sazivu donesemo narodu koji nas je izabrao nužne promijene. Pameti imamo, po hrabrost nam valja krenuti, a onda će doći i moć, za početak nam samo treba one hrabrosti koju su imali naši prethodnici iz ranih devedesetih. Ja sam zato tu i u to vjerujem jer mi to moramo i možemo ostvariti”, zaključio je Škoro.
