Na nedavnom je skupu posvećenom žrtvama fojbi talijanski političar i predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani zloupotrijebio prigodu da bi poslao iredentističke poruke. “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija” – rekao je Tajani, koji se kasnije ispričavao govoreći kako je iščitavanje teritorijalnih pretenzija na račun Hrvatske i Slovenije, punopravnih članica Europske unije, zapravo pogrešno shvaćanje njegovih riječi. Koliko se takva isprika može uvažiti kada govorimo o zemljama koje još pamte talijanski fašistički teror, ostavit ćemo otvorenim.
A da Istra, koja je od kraja Prvog svjetskog rata bila u sastavu Italije, i nakon Drugog svjetskog rata doista ne ostane dio Italije, najveću zaslugu imaju hrvatski katolički svećenici, među njima ponajprije don Božo Milanović.
Tko je bio dr. Božo Milanović, svećenik antifašist, zbog kojeg su u Istri zviždali predsjednici?
Pariški mirovni sporazumi nakon Drugog svjetskog rata bili su mjesto na kojima se odlučivalo i o subini Istre, koja se za vrijeme prve Jugoslavije nalazila u sastavu Italije.
Pod nasrtajima talijanskog fašizma, ondje je nasilno suzbijan rad hrvatskih kulturnih i obrazovnih ustanova te su uništavani povijesni spomenici koji su svjedočili o hrvatskom identitetu.
Upravo je uloga hrvatskog katoličkog svećenstva u Istri, koje je imalo velike zasluge za očuvanje identiteta i kulture Hrvata, bila odlučujuća i u odlukama same pariške mirovne konferencije.
Don Božu Milanovića svrstava se među najznačajnije osobe u Istri u 20. stoljeću kada je u pitanju razvoj kulture i očuvanje hrvatskog identiteta.
Pozivajući se ponajprije na bogatu glagoljičku baštinu Istre, Milanović je neumorno progovarao o slavenskim obilježjima Istre. Na njegovu inicijativu je grupa od 47 istarskih svećenika potpisala zajedničku izjavu o priključenju Istre Jugoslaviji. Lobirao je u Pazinu, Burxellesu i Parizu. U Pazinu je 1946., prigodom posjete međusavezničke komisije, priredio izložbu u zgradi biskupskog sjemeništa, pod naslovom “Izložba – Svjedočanstva o slavenstvu Istre”.
Što je talijanski iredentizam, pokret kojemu je cilj pripojenje Istre i Dalmacije Italiji?
Dana 15. rujna 1947. savezničke su snage u Parizu, na temelju priloženih dokumenata svih strana (Italije i bivše Jugoslavije) donijele definitivnu o pripojenju Istre Jugoslaviji.
U trenutcima kada je i u Istri već vladao komunistički teror nad Katoličkom Crkvom (jedan od žrtava bio je blaženi Miroslav Bulešić), mnogima je bilo nevjerojatno što se istarski svećenici, usprkos svemu, zalažu da Istra bude dio Jugoslavije. I samog Božu Milanovića jedan je katolički novinar u Parizu upitao kako to da istarski svećenici radije žele pod komunističku Jugoslaviju nego pod katoličku Italiju.
Milanović mu je odgovorio dobro poznatom rečenicom:
“Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje.”
Uvjereni da je to povijesni trenutak kada Istra konačno treba biti pripojena Hrvatskoj, istarski su katolički svećenici bili spremni pretrpjeti i najteže komunističke progone, s čvrstim uvjerenjem kako će i taj režim jednom proći, a narod u Istri i dalje moći biti dio svoje hrvatske domovine.
Više o toj temi možete pročitati ovdje.
