“Dužan sam obavijestiti javnost u vezi kaznene prijave vezane za ratni zločin koji je počinjen na meni. U svojoj knjizi sam opisao sve torture te naveo osobu nadimka Belgija koji me mučio među 20-ak četnika gdje sam rezan, paljen i Božjom milošću spašen.”, rekao je Vilim Karlović, vukovarski branitelj koji je preživio stratište Ovčara na Okruglom stolu “Ovčara – zločin bez kazne” koji je organizirala Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara 12. studenog 2019.godine.
Prisjetio se Šeksove izjave oko donošenja političkih odluka: “Sumrak parlamentarne demokracije već je dugo na djelu. Dominira izvršna vlast, a Sabor je samo pozornica na kojoj se donose unaprijed dogovorene odluke.”
“Je li zaista Hrvatska u našim rukama?”, upitao je okupljene, na što mu je saborski zastupnik i general Glasnović odgovorio: “Nama državu vode bivši kadrovi, u Hrvatskoj nikad nije provedena lustracija”.
“Nama se kroz Hrvatsku šetaju ljudi iz Beograda i formiraju svoje lože.”, nadovezao se Karlović.
Zanimljivu raspravu pogledajte u videu:
Vilim Karlović rođen 1970., suprug i otac šestero djece, hrvatski je športaš i publicist, hrvatski branitelj i sudionik obrane Vukovara te jedan od sedmorice preživjelih sa stratišta Ovčara. Autor je knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”, te aktivni svjedok Božje prisutnosti u njegovom životu, a koju svjedoči kroz svjedočanstva u katoličkim župama, predavanjima i javnim tribinama. Poziva na obraćenje i praštanje po uzoru na Isusa Krista.
U obranu suvereniteta Republike Hrvatske, u 1. brigadu Zbora narodne garde, dragovoljno pristupa 10. kolovoza 1991. godine. Poslije kraće obuke, Karlović se sa suborcima iz postrojbe uključuje u borbe na Banijskom bojištu. Krajem rujna 1991. godine s dijelom postrojbe upućen je na istočnoslavonsko bojište, u obranu Vukovara. Treba naglasi da je cijela njegova postrojba tražila odlazak na tu bojišnicu. U borbama ostaje do posljednjeg dana, to jest do konačnog pada Vukovara.
Nakon pada Vukovara, zarobljavanja pa preživljavanja strijeljanja na Ovčari i masakra na Veleprometu odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. U jednom od zloglasnijih srpskih zatvora za ratne zarobljenike prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja kojima odolijeva zahvaljujući velikoj duhovnoj i tjelesnoj snazi kao i vojničkoj disciplini. Na slobodu je pušten nakon točno 6 mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika. O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta je svjedočio u Den Haagu u postupcima protiv Slavka Dokmanovića, Vojislava Šešelja i tzv. Vukovarske trojke, Mrkšić-Šljivančanin-Radić. Osim u Den Haagu, svjedočio je dvaput i u Beogradskom procesu kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika koji su ga spasili iz kuće u kojoj je mučen jer su i oni bili optuženi za zločine na Ovčari.
U listopadu 1992. godine vraća se u postrojbu i priključuje borbama na Južnom bojištu. Za budući razvoj svoje vojne karijere zaslužnim smatra svojega tadašnjeg zapovjednika Darka Katušu. Godine 1993. sudionik je u vojno-redarstvenoj operaciji „Maslenica“. U travnju 1995. uspješno završava školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu „Petar Zrinski“ u Zagrebu, a već u svibnju sudjeluje u vojno-redarstvenoj operaciji „Bljesak 95“. Tijekom kolovoza iste godine aktivno sudjeluje u operaciji „Oluja 95“ na Banovini, Kordunu, Lici i Pounju. Djeluje u skupini koja se prva spaja sa snagama Armije BiH na Tržačkim Raštelima. Sudionik je i posljednje višednevne vojne operacije „Una 95“ u rujnu 1995. godine.
Godine 1999. i 2000. aktivno sudjeluje u prilagodbi Hrvatske vojske novom ustroju NATO-ve organizacije. Za postignute rezultate izvanredno je promaknut u čin djelatnog satnika pješaštva. Krajem 2000. godine obnaša dužnost zapovjednika bojne i dobiva zadaću ustroja bojne za mirovne vojne operacije pod zapovjedništvom UN-a i NATO-vih snaga. Obavlja selekciju vojnika iz elitnih postrojbi HV-a te započinje obuku svoje novoustrojene postrojbe, a sve pod nadzorom američkog tima MPRI. Tijekom te obuke dobiva priznanje američkih generala i njihovog tima MPRI te postaje najviši borbeni instruktor tima MPRI. Prvi vojnici HV-a koji su kao borbena postrojba sudjelovali u mirovnoj misiji u Afganistanu bili su upravo vojnici koje je odabrao i obučavao satnik Karlović.
Godine 2002. provodi najuspješniju simulacijsku vježbu za obuku zapovjedništva i stožera u Hrvatskom vojnom učilištu. Sa svojim stožerom potpuno je porazio protivnika i bio prvi kojem je to uspjelo nakon 14 generacija. Vrhunac priznanja bio je kompliment američkoga generala da je stožer kojim zapovijeda satnik Karlović spreman doći u jednu od elitnih američkih postrojbi, 82. regimentu, i biti u vrhu po uspješnosti zapovijedanja i vođenja postrojbe.
Izvanredno promaknuće u čin bojnika odbija mu tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, uz obrazloženje da za novo izvanredno promaknuće trebaju proteći najmanje četiri godine.
Karlović smatra da Hrvatska vojna doktrina mora usmjeriti zemlju da bude „vojni lider“ na prostorima bivše Jugoslavije i mala, ali respektabilna vojna sila. Razočaran lošim uvjetima podređenih vojnika, dočasnika i časnika te novonastalim okolnostima, satnik Karlović, jedan od najperspektivnijih mladih časnika HV -a, 2003. godine podnosi zahtjev za umirovljenje i ubrzo odlazi u mirovinu.
Za aktivno sudjelovanje te doprinos u obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, kao i za rad u mirnodopskim uvjetima satnik Karlović u više je navrata odlikovan najvišim državnim odlikovanjima i nagradama od zapovjednika postrojbi, zbornih područja, načelnika glavnog stožera i Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana.
