“Nema nikakve razlike između onih koji su nas mučili i ubijali na Bleiburgu i Križnom putu ‘45. i onih koji su to isto radili u Vukovaru i po logorima u Srbiji tijekom Domovinskog rata. Govor im je bio uglavnom na ekavici, nosili su slične uniforme i ista obilježja”, izjavio je Bujici na Z1 televiziji Vladimir Fuček, počasni predsjednik ‘Hrvatskog domobrana’ i potpredsjednik PBV-a.
Fuček je sa svega 17 godina završio na Bleiburgu i prošao Križni put. Hrvatski vojnik postao je s 15, dragovoljno.
“Neki ljudi se ne mogu promijenit, bez obzira na to gdje politički pripadali. Ono iskonsko ostaje u njima, naročito školovanje. Uvijek se kaže tko je završio sjemenište to se vidi zauvijek, tko je završio časničku školu i to se vidi po njegovom držanju, ali onaj tko je završio Kumrovečku školu na njemu se to vidi ne samo u ponašanju, nego i u govoru”, prokomentirao je Fuček napade Jadranke Kosor na Počasni bleiburški vod i dodao: “Sjećam se kada je Kosorica bila na Bleiburgu i položila vijenac, izgledala je sretno jer je bila u središtu pozornosti.”
Stara zagrebačka obitelj Fuček je iz Remeta, a osnivanje Nezavisne Države Hrvatske dočekali su sa oduševljenjem: “To oduševljenje imalo je utjecaja i na mene. Imao sam domoljubni odgoj, moj je otac bio aktivan unutar HSS-a. Svoj hrvatski odgoj dobio sam kod kuće, jer se u staroj Jugoslaviji isto kao i u novoj, ali i danas, teško preko škole može nekog odgojiti u domoljubnom duhu. Moji su ujaci bili osnivači Hrvatskog seljačkoj pjevačkog društva ‘Frankopan’ u kojeg su također bili uključen i moja tetka i tetak. Svi su bili angažirani u tome. U našoj se kući molilo i pjevalo, pričalo o Hrvatskoj.”
Fuček je otkrio zašto se s nepunih 15 godina priključio Hrvatskoj vojsci: “Osjećao sam divljenje prema hrvatskim vojnicima, ali i školovanje u vojsci bilo je besplatno, što u to vrijeme nije bilo nebitno. Kada sam bio u domobranskoj školi u zagrebačkoj Ilici, svake nedjelje išli smo na misu na Sv. Duh, a kada bi izlazili iz vojarne pjevali smo… Narod je čekao kada ćemo izaći iz vojarne i pjevati i bili su ponosi da nas vide. Pjevali smo razne pjesme…”
Cijelu jednu generaciju iz Fučekove škole likvidirali su Titovi jugo-komunisti u svibnju 1945. godine: “10. travnja 1945. iz škole je izašla zadnja generacija. Ti vojnici provlačili su se kao školska bojna prema Austriji. Ja nisam otišao s njima, nego s postrojbom mojega oca. U Mariboru su se predali kao časnici, vjerujući da će se prema njima ponašati kao prema časnicima, no svi su pobijeni.. Ti dečki su imali 18 godina i sve su ih likvidirali.”
“Od nas 700 pitomaca, ’45. je preživjela tek jedna trećina”. govori Fuček, uz napomenu da nisu sudjelovali ni u kakvim vojnim operacijama, jer su tek izašli iz škole.
“Stvaranje Hrvatske države 1991. dočekalo je nas stotinjak i ponosno smo se postrojili pred ministrom Šuškom”, prisjeća se Fuček u Bujici.
Sa sobom je u studio donio i primjerak ‘Hrvatskog domobrana’ na čijoj je naslovnici objavljena fotografija iz časničke škole, na kojoj je on s drugim polaznicima: “Tu sam crno-bijelu sliku vidio još u Jugoslaviji, na jednoj propagandnoj izložbi, gdje su nas prozvali podmlatkom ustaške Crne legije, iako naše odore uopće nisu bile crne, već tamno modre. Na kape su nam nacrtali slovo ‘U’, iako su naše kape bile domobranske…”
“Nakon što su nas Englezi prevarili, razoružali i isporučili, partizanima smo morali predati sve svoje vrijednosti, a onaj tko to nije učinio bio je strijeljan. Jedan oficir na konju krenuo je prema meni bičem. Ja sam ga vojnički pozdravio i kaže on meni da se skidam. Kako je “skidati“ srpski izraz, nisam odmah shvatio što zapravo želi reći, odmah me udario u glavu i pukla mi je koža. Iz kolone su mi viknuli da se svučem i tada sam razumio što želi od mene, no rekao sam mu da imam pravo zadržati svoju odoru, pa me udario još jednom i počela je teći jaka krv… Imao sam i zlatni lančić oko vrata koji sam dobio od svoje kume na krštenju. Iz grupe se izdvojila jedna partizanka i derala se prema meni da sam klerofašist i tada sam prvi put u životu čuo tu riječ… Povukla je lančić i puknuo je, no ona ga nije bacila, nego strpala u džep.”
Najgore scene Fuček je na Križnom putu vidio između Velike Gorice i Siska: “Od Gorice do Siska smo praktički morali trčati. Bilo je vruće i trebalo nam je vode… Neki bi na brzinu otrčali do bunara i zagnjurili glavu da malo ovlaže usta… Tko je god htio popiti vode, nije ostao živ jer su ga odmah ubili rafalom iz automata.”
“Bleiburg žele zabraniti potomci onih koji su nas progonili”
Kraj svog Križnog puta Fuček je dočekao u Slavoniji, a njegov je otac nakon rata na četiri godine završio u komunističkom zatvoru u Staroj Gradišci. Maltretirali su mu i majku, kako bi joj pokušali oduzeti imovinu.
Na pitanje tko to želi zabraniti Bleiburg, Fuček je odgovorio: “To su potomci onih koji su nas progonili… Poticaje za zabranu komemoracije Austrijanci dobivaju iz naše zemlje.”
Bujica je objavila tužnu vijest; u petak je u Zagrebu preminula heroina s Bleiburga, 92-godišnja Marija Đurđek. Na Bleiburgu i Križnom putu završila je trudna, a sina Antuna Suića rodila je u komunističkom zatvoru u Požegi. Muž Šime zadnji je puta viđen kod Maribora u svibnju 1945. godine, a najvjerojatnije je ubijen u Maceljskoj šumi…
Fuček je izjavio: “Mi polako odlazimo, ali dolaze mladi! Siguran sam da će zbog priča o zabrani, ove godine na Bleiburgu biti više mladih ljudi nego ikada ranije! Velika je stvar da Hrvatski narod to nije zaboravio. Protivnike komemoracije najviše smetaju mladi ljudi koji dolaze.”
Pogledajte emisiju u cijelosti:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
