“Svojedobno je Nadan Vidošević (izložen kritikama da je stan u Zagrebu koji je kupio po povlaštenoj cijeni za nekoliko tisuća tadašnjih maraka, prodao za preko sto tisuća eura) izjavio da je to njegovo pravo za koje su se izborili njegovi preci u NOB-u. Vidošević nije nikakav pojedinac s tim apsurdnim i grotesknim opravdavanjem svog nemorala, dapače, on je ogledni primjerak člana povlaštene grupe koja vlada u hrvatskom društvu. Ta elita samoj sebi tepa kako su lijevih političkih nazora i antifašisti.
(…)
Tako imamo „najvećeg živućeg antifašistu“ Stjepana Mesića, kojeg mediji uvijek prikazuju kao navodno simpatičnog, duhovitog, dobrog čovjeka, koji se navodno desetljećima bori za obespravljeni narod i protiv korupcije. A istina je, pak, u potpunosti suprotna.
Od toga da postoji video na kojemu Mesić pjeva ustaške pjesme i hvali bivšeg NDH ministra Andriju Artukovića, do činjenice da je prva velika privatizacijska afera u Hrvatskoj vezana upravo uz njega osobno i uz njegovu obitelj. Danas doživljavamo novu inačicu Stipe Mesića u hrvatskoj politici, a ona se zove Tomislav Tomašević, koji je medijski stiliziran u nekakvog supermana, a istina je, pak, porazna. Čovjek dobiva novce od raznih fondacija, nikada u životu ništa konkretno nije radio, osim društvenog aktivizma na kojem debelo zarađuje, što podrazumijeva da zna biti sluganski poslušan. Jer u tom svijetu aktivizma ti nitko ne daje nešto, a da zauzvrat od tebe nešto ne traži.” – ističe nezavisna saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto.
Njezinu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti.
“ŠTO JE DESNO, A ŠTO LIJEVO?
HRVATSKA PRIČA
Svojedobno je Nadan Vidošević (izložen kritikama da je stan u Zagrebu koji je kupio po povlaštenoj cijeni za nekoliko tisuća tadašnjih maraka, prodao za preko sto tisuća eura) izjavio da je to njegovo pravo za koje su se izborili njegovi preci u NOB-u. Vidošević nije nikakav pojedinac s tim apsurdnim i grotesknim opravdavanjem svog nemorala, dapače, on je ogledni primjerak člana povlaštene grupe koja vlada u hrvatskom društvu. Ta elita samoj sebi tepa kako su lijevih političkih nazora i antifašisti. Međutim, normalan čovjek si postavlja pitanje – kakve veze ima lijevo ili desno ako zlorabiš svoj položaj i drugima ukradeš sto tisuća eura. Jer, kad Vidošević otkupi od države jeftino stan, a proda ga skupo, u toj transakciji Vidošević zaradi sto tisuća eura koji nedostaju u državnoj blagajni.
Zato što raznorazni Vidoševići neumjesno zarađuju na onome što im ne pripada, zato medicinska sestra u Puli ili Slavonskom brodu mjesečno zaradi tisuću ili više kuna manje. I doista si postavlja pitanje – što je to lijevo politički, i što je to desno politički? Zašto se u Hrvatskoj toliko govori o Drugom svjetskom ratu, ali se ne govori o komunističkoj diktaturi? Ima li u Hrvatskoj uopće ideoloških podjela na lijevo i desno, ili je sve to samo veliki igrokaz za birače s manipulativnim ciljem zadržavanja pozicija od strane male skupine koja se protupravno obogatila te vlada u Hrvatskoj. Ta skupina evidentno dominira svim relevantnim političkim strankama.
Evo male analize.
Hrvatski mediji, to jest hrvatski javni prostor, u mnogočemu je specifičan, a moglo bi se reći i čudan. Tako imamo slučajeve stvaranja od prosječnih pojedinaca božanstva, pri čemu ne postoje nikakvi kriteriji zašto je netko tako urnebesno poseban, sposoban, itd., ali istodobno smo svjedoci da na isti način kako se nekoga uzdiže u nebesa, ti isti mediji te iste pojedince znaju doslovno „cipelariti“.
Tu postoje naravno iznimke, a te su iznimke ljudi koje su main-stream-mediji proglasili antifašistima i ljevičarima. Tako imamo „najvećeg živućeg antifašistu“ Stjepana Mesića, kojeg mediji uvijek prikazuju kao navodno simpatičnog, duhovitog, dobrog čovjeka, koji se navodno desetljećima bori za obespravljeni narod i protiv korupcije. A istina je, pak, u potpunosti suprotna.
Od toga da postoji video na kojemu Mesić pjeva ustaške pjesme i hvali bivšeg NDH ministra Andriju Artukovića, do činjenice da je prva velika privatizacijska afera u Hrvatskoj vezana upravo uz njega osobno i uz njegovu obitelj. Danas doživljavamo novu inačicu Stipe Mesića u hrvatskoj politici, a ona se zove Tomislav Tomašević, koji je medijski stiliziran u nekakvog supermana, a istina je, pak, porazna. Čovjek dobiva novce od raznih fondacija, nikada u životu ništa konkretno nije radio, osim društvenog aktivizma na kojem debelo zarađuje, što podrazumijeva da zna biti sluganski poslušan. Jer u tom svijetu aktivizma ti nitko ne daje nešto, a da zauzvrat od tebe nešto ne traži. Ali mediji Tomaševića ne propituju što je dužan tim fondacijama koje ga plaćaju, ili što je dužan državno-udbaškom tajkunu Tedeschiju.
Etiketu desničara ili nacionaliste od strane kojekakvih novinara dobivate automatski ukoliko otvarate zabranjene teme. A zabranjene teme su, na primjer, tko je privatizirao TDR, ili generalno činjenično istraživati privatizaciju u Hrvatskoj. Jer, kao što znamo, privatizaciju u Hrvatskoj su u 95% slučajeva provodili direktori samih tvrtki, a 85% tih direktora je bilo iz komunističkog vremena. O tome se, naravno, ne smije govoriti.
Naravno da se ne smije govoriti tko je bio član partije ili radio u miliciji tadašnje države. I sad bismo mogli nabrajati puno zabranjenih tema.
Podrazumijeva se da uz tu etiketu desničara koju Vam prišiju, postajete isključeni iz javnog života, i oko Vas se stvara tzv. „cordon sanitaire“. Ukratko, istraživati istinu u Hrvatskoj je zabranjeno.
Pogledajmo kako je to u drugim demokracijama, primjerice u državi koju osobno dobro poznajem, u Njemačkoj, čiji je dio države bio pod komunističkom vlašću, imena DDR. Izvjesni gospodin koji se zove Joachim Gauck je u komunizmu bio maltretiran jer se borio protiv komunističkog totalitarizma i bio aktivist za ljudska prava. Kad se Njemačka ujedinila, a pojedine strukture nastojale to vrijeme diktature i kršenja ljudskih prava baciti u zaborav, Gauck je organizirao javne prosvjede zahtijevajući da se to razdoblje mora rasvijetliti (lustrirati). Pod pritiskom javnosti tadašnja Kohlova vlada osniva upravu za suočavanje s prošlošću, koja se kolokvijalno nazivala „Gauckova uprava“ („Gauck Behoerde“).
Joachim Gauck postaje simbolom borbe za ljudska prava zato što se angažirao u rasvjetljavanju komunističkih zločina. A 2012. godine, uz potporu s lijeva i desna, bira ga se za predsjednika Savezne Republike Njemačke. Borba protiv totalitarističkog naslijeđa je civilizacijsko dostignuće i društveni standard.
I ovdje treba konstatirati: u Njemačkoj se boriti za istinu i rasvjetljavanje komunističkih zločina znači biti borac za ljudska prava i svojevrsna društvena moralna vertikala.
Ali nažalost, moramo konstatirati i slijedeće: u Hrvatskoj se boriti za utvrđivanje komunističkih zločina ili za rasvjetljavanje privatizacije znači biti etiketiran kao „desničar“ s posljedicom društvene izolacije i marginalizacije. Zato je opravdavanje komunističkih zločina ili slavljenje funkcionera bivšeg režima unosna i isplativa rabota u našoj Hrvatskoj! Osobe koje sebe nazivaju ljevičarima su branitelji komunističkih zločina, ljudska prava prestaju postojati kada se, na primjer, povjesničara Jakovinu pita o ulozi Budimira Lončara u poslijeratnim likvidacijama!?
Ovo je naša bolna istina. Hrvatska društvena zbilja temelji se na lažima. U Hrvatskoj je politika depolitizirana, postoje samo interesi vladajućih političkih moćnika, a oni su, pak, u ogromnoj većini imaju ili osobni udbaško-komunistički background, ili su to njihovi članovi obitelji.
Znakovitost tog sustava je da u Hrvatskoj najveću korist imaju oni koji Hrvatsku uopće nisu htjeli, dapače, bili su protiv nje.
Ti medijski društveni vladari stvorili su različite povijesne legende i mitove. Tako je Ivica Račan navodno Hrvatskoj donio demokraciju. Kakav apsurd! Izbori u Hrvatskoj su bili krajem travnja 1990., a rumunjski diktator Ceaușescu je strijeljan krajem prosinca 1989., a u gradu Moskvi je gradonačelnik bio demokrat i antikomunist.
Račan čak nije htio, što je napravila primjerice Slovenija, iz službenog tadašnjeg naziva Republike Hrvatske izbaciti pridjev socijalistička. Taj isti Račan je napravio karijeru na uhićenjima nedužnih studenata 1972. godine, a nota bene, kao izvršni sekretar CK SKH je sjedio u tijelima koja su donosila odluke o tome koga će se likvidirati (presuda Muenchenskog suda).
I tu dolazimo do metodologije rada struktura koje manipuliraju hrvatskim društvom. Proglasili su svojevrsnu političku dogmu, te tko dobije tu titulu ljevičara ili antifašista, taj automatski postaje pozitivac, nepogrešiv i njega se ne smije propitkivati.
Koliko je tekstova napisano o Franji Tuđmanu i otkupu dijela njegove kuće u Zagrebu? Kad bismo sve te tekstove otisnuli i uvezali u knjige, to bi bile enciklopedije u nebrojenim nastavcima.
A pogledajmo koliko je toga bilo o stanovima Ivice Račana, koliko je toga napisano o stanovima Andreja Plenkovića, o kući Gordana Jandrokovića, o imovini Zdravka Marića, Ive Josipovića, Božidara Kalmete, Franje Gregurića, Franje Lukovića, Budimira Lončara, Vladimira Šeksa, itd.
O svima njima nije napisan ni jedan posto koliko je napisano o Franji Tuđmanu. Franjo Tuđman je trebao, prema hrvatskim medijima, spavati ispod mosta i voziti bicikl.
Ali budimo ovdje još konkretniji. Jesu li se u hrvatskom medijskom prostoru ikada istraživali životopisi Branka Roglića, Emila Tedeschija, Juroslava Buljubašića, Ante Vlahovića, nedavno preminulog Dragutina Drka, Dinka Novoselca, Bože Prke, …
Doista u Hrvatskoj nije izgrađena robusna, izdrživa demokratska svijest koja podnosi i neugodne istine. Međutim, ta demokratizacija i istina nemaju alternative. Ili ćemo rasvijetliti laži i uspostaviti civilizirane, pravne i pravedne društvene odnose, što je osnovni preduvjet društvenog i gospodarskog napretka, ili ćemo živjeti u „ljevičarsko-antifašističkom raju“ te gospodarski nazadovati, siromašiti i raseljavati se.
Ako mene pitate, ja sam za rasvjetljavanje i blagostanje. A vi?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
