Kako je za Hrvate Brčkog izgledalo tzv. oslobođenje 1945., najbolje nam govori to da su partizani ubili doslovno iz svake obitelji barem jednog člana, da je preko 2.300 djece ostalo bez očeva, da je preko 1.200 majki ostalo bez sinova, skoro 1.000 žena bez muževa, preko 1.200 očeva bez sinova, bake i djedovi bez unučadi.
Da li je to bilo masovno oslobođenje Hrvata od najmilijih i najvoljenijih? Svakom normalnom je to više sličilo na apokalipsu smrti nego partizansko oslobođenje. Partizani su doslovno ljude „oslobađali“ od života a onda pak pisali svoju povijest gdje su sebe prikazali savršenim junacima bez greške a ostale najgorim zvijerima! Nije lako prihvatiti nove dokaze, argumente, svjedočanstva i priznanja zločinaca., onima koje su pedeset godina učili svojoj savršenoj bezgrešnoj povijesti partizana.
Partizanska silovanja – sustavna komunistička metoda primijenjena prema „protivnicima“
Komunistička silovanja bila su sustavna metoda zastrašivanja i uništavanja morala ‘klasnih neprijatelja’ koju su komunisti primjenjivali posvuda. Tako je na prostorima od Ukrajine do Beča i Berlina Crvena Armija sustavno silovala više od 3 milijuna žena.
O ovoj genocidnosti komunističkih zločinaca Zapad i danas zatvara uši, a danas ostarjele žrtve tih zločina tek posljednjih godina svjedoče o paklu koji su prošle pod komunistima.
Isto je činila i Titova partizanska vojska posvuda, pa i u Brčkom i okolici. Razlog tome bio je što je Brčko prije rata potpalo pod Banovinu Hrvatsku, pa je percipiran kao hrvatski grad koji treba očistiti od neprijatelja, a to su partizanima bili „ustašoidni“ Hrvati i Bošnjaci.
Ako samo znamo da su u gradu Brčkom 1945. partizani likvidirali iz bolnice 80 ranjenika, da su kod Savskog mosta likvidirali u jednom danu 300 ljudi Hrvata i Bošnjaka, a poslije su tu pojedinačno dovodili manje skupine ljudi iz Brčkog strijeljali ih i bacali u Savu. Također se zna da su partizani vratili sa Križnog puta, točnije sa Zidanog Mosta iz Slovenije oko 70 žena i djevojaka u Brčko ošišali ih zatim natjerali na glavnu gradsku ulicu gdje ih je rulja tukla, kamenovala, pljuvala, trgala odjeću sa njih i onako izmrcvaljene su ih tjerali da metu glavnu ulicu u Brčkom petnaestak dana. Te žene su doslovno natapale svojom krvlju brčansku glavnu gradsku ulicu. Noću su ih vodili u obližnje prostorije u staroj zgradi iz vremena Austrougarske koje su oteli od likvidiranih Brčaka gdje su ih alkoholizirani partizani silovali i iživljavali se na njima, neke su žene od tog zvjerskog čina izdahnule. Samo bi ih odvukli do mosta i bacili u Savu. Jedna od tih žena je Ana Dominik koja je poslije tog zvjerskog čina bila unakažena i nikad više nije mogla roditi, no o tome ćemo više u zasebnom članku.
Nevine žrtve imaju pravo na dostojanstvo i pamćenje
Svi su oni pobijeni bez dokazane krivice i suda. Svi su pobijeni po zakonu partizanske sile, mržnje i osvete, a manji broj od strane četnika koji su kasnije svi listom prešli u partizane i nastavili likvidacije brčanskih Hrvata. Poslije ovog terora smrti partizanska vlast je nametnula takvu atmosferu straha da se nije smjelo ni javno žaliti za pogubljenim članovima obitelji a kamoli govoriti o tome kako su pobijeni, gdje i tko ih je pobio. Nitko nije smio tražiti ni tijela najmilijih da ih se dostojno ukopa. Ubojicama je bio cilj da ne ostane nikakva traga o ubijenima kako bi se u budućnosti znalo samo to “da su nestali u vihoru rata” i nitko neće biti odgovoran za njihovu pogibiju.
No, s obzirom na činjenicu da su oni bili naši preci, naša rodbina, generacija naše krvi ispred nas, očevi i majke naših očeva i majki, naša je sveta dužnost i moralna obveza da pisanim svjedočanstvima iznesemo za buduća pokoljenja povijesnu istinu o njima, o ratnim i poslijeratnim događajima u kojima su oni stradali. A stradali su zato što su pripadali istom narodu kao i mi suvremenici i svjedoci stradanja u nedavnom Domovinskom ratu čiji su uzroci isti, a posljedice kobne kao i u njihovo vrijeme!
Cijeli članak pročitajte ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
