U novoj kolumni Slobodne Dalmacije Višnja Starešina piše o kupovini borbenih zrakoplova, dotičući slijedeće teme:
– Čišćenje KOS-ovaca
– Slučaj LNG
Prenosimo dio kolumne.
Dugoročni učinak kupnje američko izraelskih borbenih zrakoplova sasvim je usporediv s učinkom tzv. „crnih telefona“ kojima je prije četvrt stoljeća, u proljeće 1993., američka administracija opskrbila najviše hrvatske državne i vojne dužnosnike. Bilo je tada svakako ljepših, novijih pa i vrlo jeftinih telefona na tržištu. Koliko se sjećam, baš su skandinavski telefoni tada bili poželjni zbog svog dizajna.
Ali tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman raširenih je ruku dočekao i prihvatio te nespretne, ružnjikave, američke crne telefone, s ugrađenom zaštitom od mogućnosti prisluškivanja drugih obavještajnih službi. Bio je to prvi izravni ulaz SAD-a u postjugoslavenski rat, s naznakom potpore „pravoj strani“, a nakon što su EU i UN politikom bez uvjerljive prijetnje silom već pripremile teren za pobjedu tada najjačeg aktera (Srbije) i stvaranje nove postjugoslavenske asocijacije pod srpskom hegemonijom, po staroj shemi dogovorenoj nakon Prvog svjetskog rata.
Čišćenje od KOS-ovaca
Sljedeći zahtjev novog partnera bilo je uklanjanje pripadnika bivših jugoslavenskih obavještajnih službi iz operativnog vrha hrvatske vojske i njezine obavještajne službe. I tu je početak tada još uvijek tajnih, ali partnerskih priprema za okončanje rata vojnim putom, u kojem je Hrvatska imala svoje interese, a SAD dakako svoje. Hrvatski je prioritet bio osloboditi zemlju, a američki potvrditi svoj sigurnosno-obrambeni primat u Europi nakon okončanja hladnog rata. Kasnije objavljeni transkripti iz Ureda hrvatskog predsjednika pokazali su da su američki crni telefoni osobito smetali – HDZ-ove tzv. tehnomenadžere.
A osobito aktivni protivnici vojnog rješenja i zagovornici širokog balkanskog dijaloga na priznatim srpskim ratnim stečevinama bili su u to vrijeme aktivisti predvođeni obiteljima Pusić i Goldstein i aktivisti različitih udruga koje su prije sloma komunizma i raspada SFRJ kao „građane“ i „mirotvorce“ proizvele jugoslavenske komunističke tajne službe, a potom ih posvojio globalni filantrop Georges Soros.
Iz istih ideološko-političkih krugova i danas se plasiraju teze: da Hrvatska treba slijediti države prvog europskog kruga (dakle Njemačku i Francusku), a omalovažava se inicijativa Triju mora, da je Rusija naoružala Hrvatsku u ratu (što je djelomično točna trgovačko-tehnička činjenica) pa bi zato Hrvatska trebala biti barem nesvrstana, da je pitanje kupnje borbenih zrakoplova puko trgovačko pitanje, pri čemu je švedski „gripen“ bolji, nastoji se pokvariti i opstruirati čvršća izraelsko-hrvatska suradnja…
Zbunjujuće je pritom da i aktualna Plenkovićeva vlada, koja po svojoj formalnoj političkoj deklaraciji ne bi trebala baštiniti Titovu „nesvrstanost“, vrlo mlako reagira na mogućnosti učvršćivanja izraelsko-hrvatskog partnerstva (unatoč nespornom trudu ministra Damira Krstičevića), da Hrvatska već dvije godine nema veleposlanika u Izraelu. A ako su točne priče o mogućem kandidatu, jednom velikom ljubitelju Titova lika i djela – manje je štetno da i dalje nemamo veleposlanika u Izraelu.
Cijelu kolumnu pročitajte na portalu Slobodne Dalmacije.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
