U dva dana, nakon iznuđene ostavke, ode državni odvjetnik Dražen Jelenić. Navodno zato što je mason, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu djelomično prenosimo:
Ja nikada ne bih Dražena Jelenića imenovala glavnim državnim odvjetnikom. Ne zato što bih imala išta protiv Dražena Jelenića, već zato što nemam ništa “za“, ništa u prilog bilo kojem visokom dužnosniku kaznenog odjela hrvatskog državnog odvjetništva.
Naprotiv, držim da se u proteklih dvadesetak godina u dva segmenta presudna za svoju vjerodostojnost – kaznenom progonu ratnih zločina i kaznenom progonu organiziranog kriminala i visoko koruptivnih djela – hrvatsko državno odvjetništvo pokazalo kao jedan od najvećih problema i najspornijih tijela hrvatske države. I još gore, u progonu ratnih zločina često je djelovalo kao sljednik vojnog tužitelja bivše JNA ili ekspozitura sadašnje srpske BIA-e. A u kaznenom progonu organiziranog kriminala i korupcije često je izgledalo da upravo DORH i njegov USKOK služe kao odvjetnici najozbiljnijih zločinačkih organizacija i zaštitnici njihovih udruženih zločinačkih pothvata.
I nitko iz izvršne ili zakonodavne vlasti ih nikada nije ozbiljno propitao – zašto je tome tako? A kamoli nedvosmisleno zatražio i preko noći iznudio njihovu kolektivnu ostavku, kao što je to s Jelenićem učinio premijer Andrej Plenković sa suradnicima i pobočnicima uz opću suglasnost vlasti i oporbe. Pritom je glavni Jelenićev krimen bio da je navodno zatajio da je mason, član te jedne od hrvatskih loža koje sebe nazivaju masonskim. A nitko ga nikada nije ozbiljno pitao zašto je tako brzo i tako glatko odbacio kaznenu prijavu za skupinu Borg ili zašto je spektaklom uhićenja prekrio i potom ugušio predmet izvlačenja stotina proračunskih milijuna iz “Uljanika”…
(…)
Zagledate li se čak i površno u životopise vrha DORH-a u posljednjih dvadesetak-tridesetak godina, uočljiv je i dalje personalni kontinuitet prema državnim i vojnim tužiteljstvima u bivšem komunističkom sustavu i bivšoj jugoslavenskoj državi, u kojoj se na tim pozicijama bliska suradnja s tajnim službama podrazumijevala. U skladu s time, veći je broj dužnosnika i u današnjem, a osobito u jučerašnjem DORH-u, koji su potencijalni pripadnici tajnih organizacija, i to onih koje su bile otvoreno neprijateljske prema hrvatskoj državi, koje su ratovale protiv nje. I nitko ih nikada nije ništa o tome ozbiljno pitao. Čak niti kada su potpisivali optužnice koje su izgledale kao da ih je napisao vojni tužitelj bivše JNA ili državni tužitelj Socijalističke Republike Hrvatske.
Tim je čudnije što je tako ekspresno pao Dražen Jelinić, navodno samo zato što je bio član tajne organizacije. Otišao je tako brzo, a da ga nitko nije ni stigao propitati: koji ga je to prijatelj pozvao u ložu, navodno impresioniran njegovim radnim postignućima? Je li to članstvo možda bilo preduvjet njegovu imenovanju za državnog odvjetnika nekoliko tjedana kasnije? Je li ono utjecalo na odbacivanje kaznene prijave protiv skupine Borg, na banalizaciju istrage pranja državnog novca kroz “Uljanik” i na druge slučajeve kojima DORH sam sebe pokazuje banalnim? Ili je Jelenić pao tako brzo da ga se ništa ne pita. Kao žrtveni “mejson” među većim “mejsonima”, piše Višnja Starešina.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
