Još jedno otvoreno nesuglasje između premijera Andreja Plenkovića i predsjednice države Kolinde Grabar- Kitarović nastoji se u javnosti svesti na „rat između dvaju brda“, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Jednako pojednostavljeno se slučaj Krstičević, odnosno događaji koji su prethodili isprovociranoj ostavci ministra obrane s još nepoznatim raspletom, nastoji svesti na kolateralnu posljedicu tog „rata dvaju brda“.
No sve češća nesuglasja i iskrenja između predsjednice i premijera, nisu tako banalna, osobna niti lokalna, već među njima ponajprije iskri globalni američko-njemački sukob oko političkog kroja buduće Europe.
Putin glavni partner
Njemačka koncepcija koju pod paravanom EU sve otvorenije provodi kancelarka Merkel ide ka stvaranju njemačko-europske Europe i euroazijske Europe u partnerstvu s Putinom i Erdoganom. U Jugoistočnoj Europi, koja nas se najizravnije tiče, ambiciozna kancelarka bi dijelila utjecaj i upravljanje s ne manje ambicioznim Putinom i Erdoganom, pustila im da na tom prostoru prave svoju Euroaziju.
Ispod stola Merkel već uvelike provodi taj koncept: istodobno dok javno glumi sankcije prema Rusiji zbog Ukrajine, Putin joj postaje glavni energetski partner i planiranim plinovodom Sjeverni tok 2 doveli bi Europu u ovisnost o ruskom plinu, a Poljsku pod rusko-njemačku upravu.
Istodobno dok se njemačka diplomacija javno žalila na hrvatsku zatvorenost za njemačka ulaganja obožavali su sve hrvatske ministre energetike (osobito I. Vrdoljaka) koji su blokirali izgradnju LNG terminala na Krku i tako blokirali diversifikaciju opskrbe Europe plinom, ali i mogućnost da Hrvatska postane važan dio europske distributivne energetske mreže, gurajući nas prema Rusiji.
Takav koncept podrazumijeva neku vrstu balkanske unije slabih država (kakvu je Merkel nedavno promovirala u Trstu) unutar koje bi Erdogan ispunio svoje neoosmanske ambicije, a Putin svoje velikoruske. To podrazumijeva nestanak Hrvata iz BiH, vraćanje Hrvatske na Balkan i njezinu postupnu demontažu kao države.
No u sljedećoj fazi to znači i pretvaranje cijele Europe u Euroaziju. Jer ni Erdoganove, niti Putinove ambicije ne završavaju ni na Dunavu niti na Sutli. I to se nastoji predstaviti kao nešto neupitno progresivno.
Nasuprot toj „progresivnoj“ Merkeličinoj koncepciji, sve uobličenija postaje inicijativa Triju mora, koju su uz američku potporu pokrenuli hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i poljski predsjednik Andrzej Duda.
Ona podrazumijeva stvaranje energetski neovisnog europskog sigurnosnog pojasa država bivšeg komunističkog bloka (sve su članice EU i NATO-a) prema osvajačkim eurazijskim ambicijama s Istoka i s Juga. A zasniva se na sustavu vrijednosti stare (kršćanske) Europe, afirmaciji nacionalne države i europskim demokratskim tradicijama.
Inicijativa je dobila na težini nakon što joj je na summitu u Varšavi Inicijativi otvorenu potporu dao američki predsjednik Donald Trump. U toj koncepciji Hrvatska ima izniman prostor za svoju državnu afirmaciju: i kao energetsko čvorište (LNG) i kao sigurnosno-obrambeni čimbenik, a i kao stabilizacijski faktor BiH, što uključuje i opstanak Hrvata.
Taj pokušaj spašavanja Europe europskih vrijednosti, Merkeličini „progresisti“ su naravno dočekali kao jedan „zatucano“ Trumpovski pokušaj dijeljenja Europe (koju je Merkel dosad ne samo podijelila već i razdijelila). I za očekivati je pokušaje financijskog kažnjavanja i političkog ucjenjivanja, preko Merkeličine ekspoziture – Europske komisije.
Plenkovićev problem
Da bi Hrvatska uistinu postala značajan akter inicijativi Triju mora valja žurno: započeti s realizacijom LNG terminala i podići svoj sigurnosno-obrambeni sustav na visoku razinu NATO standarda. U tome su ključna partnerstva sa SAD-om i Izraelom.
A operativno najznačajniju ulogu ima ministar obrane Damir Krstičević, koji nije samo (bio) kordinator izrade nove strategije domovinske sigurnosti, već bi po novom zakonu, trebao postati koordinator svih obrambeno-sigurnosnih sustava. No nisu svi u najužem državnom vrhu pobornici hrvatskog svrstavanja uz američki koncept buduće Europe. Mnogima je Merkel bliža, Balkan draži, osobito među nasljednicima jugoslavenskih komunističkih elita.
Najizrazitija pobornica ovog euroatlanskog koncepta je dakako predsjednica KGK. Bio je to i bivši ministar vanjskih poslova Davor Stier. I dakako, glavni operativac u stvaranju novog sigurnosno-obrambenog sustava – Damir Krstičević. Andrej Plenković se nastoji – ne izjasniti.
Ali njegovi postupci i personalni izbori upućuju da mu je Merkel bliža. Zato onaj Trumpov upit predsjednici o LNG-u u Varšavi, nije bio upućen njoj, već Andreju Plenkoviću. I on je zbilja LNG stavio na ovotjedni dnevni red Vlade, pod oznakom tajno. Zato Krstičević nije kolateralna žrtva, već je prioritetna meta sljedbenika frau Merkel i druga Putina.
Ali zato i s najavljenom ostavkom, zapravo baš zbog nje, Damir Krstičević danas drži u rukama najjaču kartu hrvatske politike. Jer, čak i kada ga ne bi volio Damira onoliko koliko kaže, Andrej ne može tek tako javiti Andreji da napiše razrješenje, a da pritom ne smijeni i sebe. Nastavak u sljedećoj epizodi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
