Dok gledam kako nove zastupnice i zastupnici ulažu zamjetan trud da bi se od samog početka “brendirali” u Saboru, pokušavam se prisjetiti kako je to izgledalo prije tridesetak godina, kada se nakon pola stoljeća totalitarnih diktatura konstituirao prvi višestranački Hrvatski sabor. Što je bilo slično, a što različito? – pita Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomice prenosimo.
(…)
Tada je, sukladno političko-povijesnom kontekstu, Sabor bio nabijen političkim i ideološkim sadržajima, sukobima i pomirbama: kroz pokret HDZ i Koaliciju narodnog sporazuma u Sabor su ušli bivši politički zatvorenici željni slobode govora, njihovi donedavni progonitelji, stara partijska elita SKH-SDP raspadala se na svoju srpsku, odnosno tvrdu jugoslavensku liniju i blago prohrvatsku ili mekšu jugoslavensku liniju, kojoj nije bilo milo izaći iz Jugoslavije. Zajednički im je bio naslijeđeni socijalistički modni izričaj pun sivila i otužnog dizajna, kao i teška retorika odnjegovana u totalitarnom sustavu, po kojoj su se najviše razlikovali od političara i parlamentaraca stare Europe. Prije svega, bilo je vrlo malo zastupnika – bilo iz stare partijske elite ili iz novog nepartijskog bazena – koji su tečno govorili engleski, koji je i tada bio, kao i danas, jezik zapadne politike.
U vrlo nezgodnoj su poziciji bili prevoditelji. Ono što bi izgovorili bivši politički zatvorenici bilo bi u pravilu toliko konfliktno, izrečeno s toliko nacionalnih emocija da je bilo poželjno ne prevesti doslovno. Onaj politički novogovor kojim su se pak i dalje služili pripadnici starih partijskih elita bio je toliko bez sadržaja i krcat floskulama da ga se uopće i nije moglo prevesti.
Snovi i žar
Današnji sastav Sabora na prvi je pogled drastično različit. Na zastupnicama i zastupnicima su birane dizajnerske krpice. Manje-više svi (osim baš najstarije garde) govore ili barem razumiju engleski i bez prevoditelja mogu komunicirati sa svojim europskim kolegama. I retorički su im slični. U vještini polemike se, doduše, ne mogu mjeriti s britanskim lordovima, niti se u racionalnoj utemeljenosti rasprave mogu uspoređivati s dugogodišnjim zastupnicima Bundestaga. Ali su vrlo usporedivi s novim zastupnicima i novim političkim trendovima u staroj Europi.
(…)
Već prva zasjedanja pokazala su novu volju novih zastupnika da budu “vidljivi”, da se politički “brendiraju”. Ali samo deset posto onih sivih i nebrendiranih, retorički nesuvremenih zastupnika iz prvog sastava višestranačkog Sabora imalo je više političkog i državnog sadržaja, da ne kažem političkih snova i žara, nego sadašnji cijeli brendirani višejezični sastav.
No nešto je ostalo isto. Isti politički “inženjeri” iz komunističke duboke države od tada do danas dizajniraju (i) Sabor i parlamentarne izbore. Cilj je: ne dopustiti nikome tko je izvan njihova nadzora bilo kakav ozbiljniji udio u upravljanju državom. Cilj se ostvaruje. I nastavak je prilično predvidiv. Plenkovićev HDZ je na još četiri godine preuzeo upravljačku ulogu nekadašnje Partije, u upravljano-višestranačkim uvjetima. SDP je, kao i 1990., doveden do sloma iz kojeg će izniknuti novi obnovitelj i vođa za novo doba, vjerojatno Zvonimir Mršić, čije će menadžerske vještine uskoro početi slaviti svi mediji.
U političku arenu je kroz pokret Možemo ubačena nova ljevica, koja se dvadesetak godina kalila kroz tzv. civilni sektor, međunarodno dobro uvezana i s kojom će novi vođa SDP-a pokušati preuzeti vlast. Prvi test bit će im pokušaj osvajanja Zagreba. Sve što je desnije od HDZ-a nastojat će se, kao i dosad, najprije razvojno spriječiti, a potom razjediniti i držati na birački neprivlačnim postavkama arhaičnog pravaštva i sjevernokorejskog koncepta suverenizma. A njihovi birači će se čuditi: kako to da u kampanji gledaš Carlu Konta, a u Saboru i nakon trideset godina – opet dobiješ Antu Prkačina? Uz nove tambure.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
