Višnja Starešina: Pogled u prošlost s crvenom mrenom na oku

Sastala se u Moskvi dva ministra, dva šefa diplomacija, Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov, jedan ispod kukastog križa, drugi ispod zvijezde petokrake, jedan ispred svog firera Adolfa Hitlera, drugi ispred svog velikog crvenog druga Josifa Visarionoviča Staljina i potpisali Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza. I ne samo pakt kako se neće napadati, već će se prijateljski pomagati: Njemačka Rusiji industrijsku robu i tehnologiju, Rusija Njemačkoj energente. Potpisali su i tajni protokol kako će međusobno podijeliti ponešto zemalja gdje se interesno sučeljavaju: Finsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku i Rumunjsku. I počeli su ga ubrzo provoditi u djelo, piše za Slobodnu Dalmaciju Višnja Starešina, čiju kolumnu djelomice prenosimo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Suočavanje s prošlošću

Nije ovo uvod u priču o rusko-njemačkom plinovodu Sjeverni tok 2 i sustavu terminala za ukapljeni plin – LNG, kao energetskoj protuteži europskoj ovisnosti o ruskom plinu i povijesti koja se u nekim dijelovima ponavlja. Iako ima sličnosti. Niti je uvod u priču o slomu pulskog “Uljanika” i riječkog “3. maja”, kao paradigmi nastavka dogovorne ekonomije i desetljećima nakon formalnog nestanka komunizma. Iako je vrlo blisko.

Ovo je priča o suočavanju s prošlošću i pokušaj odgovora zašto Hrvatska i dalje odbija progledati na svoje lijevo oko, unatoč tome što se deklarativno poziva na europske vrijednosti, pa i na deklaraciju Europskog parlamenta o suočavanju s posljedicama totalitarnih režima? Unatoč tome što se svaka vlada posljednjih godina uporno pravi kao da čini napore da progledamo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tri su osnovna načina na koja se taj sustav, pa i komunistički, može rasvijetliti, pokazati da su zločin i kršenje temeljnih ljudskih prava ugrađeni u njegove temelje. Prvo, otvoriti sve arhive i poticati njihovo istraživanje. Drugo, otvoriti i istražiti sve skrivene masovne grobnice iz revolucionarnog razdoblja. A ono nije završilo u svibnju 45., već su primjerice kamioni s političkim osuđenicima koji su likvidirani i tajno pokapani u masovne grobnice redovito stizali iz Zagreba u velikogoričke šume do 1947., a povremeno čak do 1952. godine. I treće: otvoriti javni prostor žrtvama režima, kako bi svjedočili o njegovoj naravi, a njihova svjedočenja postala dio kolektivnog pamćenja.

No, bezbroj je načina da se ta tri temeljna načina lustracije sustava zapriječe i onemoguće. Možete kao Zoran Milanović ukinuti Ured za istraživanje masovnih grobnica žrtava komunizma, za koji je kao oporba i sam glasovao, utopiti ga u državnu upravu, a nadzor nad istraživanjem povjeriti iskusnom operativcu nekadašnje Udbe. Da bude sveobuhvatnije.

(FOTO) Komisija za istraživanje komunističkih zločina – što se sve s njom događalo?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ili kao pod Tomislavom Karamarkom: nastaviti ista istraživanja pod paskom električara, u izvedbi priučenih socijalnih radnica banalizirajući ih do kraja.

Ili kao Andrej Plenković, nastojati zatvoriti netom otvorene arhive iz razdoblja komunizma, tumačeći da su tako – još otvoreniji. I napraviti Povjerenstvo za suočavanje s totalitarnom prošlošću bez primjene temeljnog europskog načela u tim poslovima – da ih ne mogu raditi ljudi koji su i sami bili suradnici tajnih službi bilo kojeg totalitarnog režima, ali sa zadatkom – da amnestiraju zvijezdu petokraku i obrane komunizam kao sustav.

(VIDEO) Sabor: Ministrica Obuljen na sva pitanja o arhivima odgovarala istom rečenicom!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Otkud toliki strah?

No, čemu toliki strah od bistrog pogleda u prošlost? Odgovor je vrlo jednostavan. Kad god bistrim okom, bez crvene mrene, pogledate u prošlost, vidite da je jugoslavenski komunistički sustav promijenio samo ime u hrvatska višestranačka demokracija, a zadržao ljude, čak cijele dinastije, mentalitet i običaje. Vidite sadašnjost.

“Uljanik” kao paradigmu programiranoga gubitaša za izvlačenje i raspodjelu državnog novca odabranim drugovima, upravu kao da je preseljena iz bivše tvornice glinice Obrovac, radnike – većinske vlasnike koji s crvenom petokrakom na kacigi štrajkaju protiv rezultata svojeg samoupravljanja, tražeći od države novce. I čujete sindikalca koji kaže otprilike ovako: „Nemamo mi ništa protiv brodogradilišta ‘Viktor Lenac’. Njima Šesta flota pošalje brod na remont i ostvare dobit od šezdeset milijuna dolara. Ali nas takva brodogradnja ne zanima.“

Njih zanima brodogradnja u kojoj mi plaćamo milijarde eura, da bi se oni igrali vlasnika i samoupravljača, a njihova elita igra se crvenih menadžera. I tako u krug s crvenom mrenom na oba oka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Cijelu kolumnu pročitajte na portalu Slobodne Dalmacije.

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.