“Unatoč antikampanji mainstream medija, zahvaljujući društvenim mrežama i snažnom nezadovoljstvu Amerikanaca političkim establishmentom i licemjerjem političke korektnosti, Donald Trump je izabran za predsjednika SAD-a. Dogodilo se to u trenutku kada je za Hrvatsku (opet) od presudne važnosti sa SAD-om izgraditi odnos privilegiranog partnerstva na jugoistoku Europe”, piše Višnja Starešina u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
“Bez tog strateškog partnerstva za Hrvatsku nema povoljnog ishoda specijalnog rata koji srbijanske i bošnjačke strukture, uz potporu Putinove Rusije i Erdoganove Turske, vode protiv Hrvatske i Hrvata preko mehanizma suđenja za ratne zločine.
Izazov je vrlo sličan strateškim izazovima u kojima se Hrvatska našla 1993. i 2009. godine. A i dade se štošta naučiti iz tih iskustava.
Sredinom 1993. godine Hrvatska je zapravo bila pred državnim slomom. Četvrtina države bila je okupirana od srpskih vojski i praktički ciprizirana pod okriljem UN-a. U BiH, u kojoj su Srbi završili planirana osvajanja (oko 65 posto teritorija), hrvatska je politika bila pred slomom. Muslimansko/bošnjačka Armija BiH je u svojoj najvećoj vojnoj ofenzivi ikada (Neretva 93) dolinom Neretve napredovala prema moru, muslimansko/bošnjačka politika je sa srpskom stranom imala dogovor o podijeli BiH na dvije države, koji je formaliziran deklaracijiom Izetbegović-Krajišnik (16. rujna 1993.).
Hrvatska je bila pod prijetnjom međunarodnih sankcija, optuživana za podjelu BiH, tek stečena državnost je bila na najvećoj kušnji, a obnova bivše Jugoslavije pod srpskom dominacijom izgledala gotovo neizbježno. Takav je rasplet mogao spriječiti jedino SAD. Ako ih se uvjeri da je to u njihovu interesu i da je Hrvatska u tome pouzdan partner. I to je učinjeno. Ostatak je poznat kao zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog rata, Washingtonski sporazum, Oluja, Daytonski sporazum…
Sljedeći presudni zov za američkim partnerstvom dogodio se 2009. godine. Nakon što je uz veliku američku potporu (Sanader-Bush) Hrvatska ipak uspjela ući u NATO, nastavljen je destabilizacijski val da bi se pod svaku cijenu spriječio ulazak EU i osigurao ostanak u „regionu“.
Haaški tužitelj (S. Bramertz) aktivirao je potragu za nepostojećim topničkim dnevnicima, Slovenci u pod britanskim pokroviteljstvom aktivirali spor oko Piranskog zaljeva, „ulica“ zvana NGO je rušila i napokon srušila Sanadera, Jadranka Kosor je instalirana za premijerku uz očekivanja da će je NGO-ulica i mediji srušiti za mjesec-dva.
No, uskočili su prekooceanski partneri, postavili na noge J. Kosor, napravili od nje premijerku, sponzorirali korak po korak uklanjanje prepreka (dnevnici, Piranski zaljev). Do posljednjeg trenutka (proljeće 2011.) „ulica“ je u vidu „facebook“ revolucije, nastojala spriječiti ulazak Hrvatske u EU. Nije im uspjelo.
Uz stabilnu američku potporu Kosor se uspjela održati do kraja mandata i hrvatski pristup EU je osiguran, čime se Hrvatska, uza sve izazove kroz koje EU prolazi, uspjela formalno izdvojiti iz „regiona“. SAD je pak time održao prisutnost u „regionu“, u kojem se sve više širi Putinov i Erdoganov utjecaj i do danas (gotovo) uveo Crnu Goru u NATO.
Treći veliki izazov upravo se događa, i to preko optužnica za ratne zločine, koje stižu ili se očekuju iz BiH. Povijesna je ironija u tome što, koristeći mehanizme i instrumente suđenja za ratne zločine, koji su upravo pod američkim pokroviteljstvom razvijani na Haaškom sudu (prije svega neograničenu zapovjednu odgovornost i neograničeno široki udruženi zločinački pothvat), srpska i bošnjačka politika, uz jasnu potporu Putinove Rusije i Erdoganove Turske, nastoje poništiti i preokrenuti rezultate hrvatsko-američkog partnerstva iz 1993. i iz 2009..
Cilj je destabilizacija Hrvatske i Plenkovićeve Vlade, ne bi li se Hrvatsku ponovo vezalo uz kaos regiona, a BiH vratila na koncept iz deklaracije Izetbegović-Krajišnik, bez Hrvata.
Namjera je učiniti to suđenjem za ratni zločin cijeloj hrvatskoj vojsci (HV, HVO) i politici (Hrvatska, Herceg-Bosna), koje su u partnerstvu s SAD-om dovele do realizacije hrvatske samostalnosti i slobode, do mira u BIH i preko SAD-a i EU učvrstile zapadni utjecaj na Balkanu.
Masovni procesi hrvatskim ratnim zapovjednicima za ratne zločine u završnim operacijama u BiH ujedno znače i posramljivanje i indirektnu optužbu SAD-u, pod čijim su patronatom ove operacije vođene, poruku da je Daytonski sporazum stvoren na zločinu nad Srbima. Na načelnoj razini to znači stvaranje mehanizma montiranih i politički motiviranih procesa za uznemiravanje vojnih NATO misija u svijetu. Znači i istiskivanje američkog utjecaja s Balkana.
Uopće ne sumnjam da se na tom izazovu može dobiti saveznička potpora izabranog predsjednika Trumpa i njegove buduće administracije. No za to je uvijek potrebno imati i ljude koji prepoznaju ozbiljnost izazova i znaju kako otvoriti vrata strateškom partnerstvu.”
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
