U sklopu Vox feminae festivala koji se održao 11. godinu zaredom bilo je govora i o praksi i politici prostitucije.
Predstavljeno je istraživanje u Hrvatskoj i Sloveniji o kojemu je govorila Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a tema je bila i novozelandski model, o kojem je govorila Carol Harrington, profesorica na Sveučilištu Victoria u Wellingtonu.
Objava cjelokupnog istraživanja tek se očekuje, a na stranicama portala voxfeminae objavljeni su preliminarni rezultati u kojima piše kako je ispitano šest žena čiji su razlozi ulaska u prostituciju različiti (ovisnost, prisila, financijski problemi…). „Radi se o ženama između 32 i 46 godina, od kojih samo jedna radi na ulici, a sve trenutno rade samostalno iako su prethodno imale svodnika.“
Od strane svodnika doživjele su tjelesno i seksualno nasilje, jednako kao i ograničavanje slobode. S druge strane, sve su imale neugodnih iskustava i s klijentima (krađa, silovanje, uznemiravanje…).
U istraživanju, a i na festivalu, navedeni su neki prijedlozi za navodno rješavanje tih problema pa se tako spominje “dekriminalizacija svih aspekata dobrovoljne odrasle prostitucije, destigmatizacija, udruživanje, edukacija i informiranje, uspostava sustava podrške, poboljšanje odnosa s policijom i pravosuđem”.
Carol Harrington govorila je kako je „organiziranje seksualnih radnica na Novom Zelandu otvorilo put ka dekriminalizaciji te je navela da je veća zaštita žena glavni pozitivni učinak ove politike. Žene koje se bave prostitucijom sada se mogu žaliti policiji ako se susretnu s nasiljem, ako klijent odbije platiti ili želi imati nezaštićeni odnos, nema više zlostavljanja od strane policije (između ostalog, provedeni su treninzi osvještavanja), i smanjila se ranjivost žena koje rade na ulici, transrodnih žena i žena podrijetlom s pacifičkih otoka.“
Na Novom Zelandu tako postoji i organizacija New Zealand Prostitute Collective (NZPC). Riječ je o organizaciji koju vode žene koje se bave prostitucijom, a koja se zalaže za ljudska prava, zdravlje i dobrobit svih seksualnih radnica te se bori protiv stigmatizacije i diskriminacije. Harrington je istaknula da je NZPC važan akter i da redovito surađuje s policijom, pogotovo kada je riječ o zaštiti maloljetnih prostitutki.
Novozelandski primjer drugačiji je od hrvatskog, a Radačić je rekla kako u Hrvatskoj nedostaje glas samih žena u prostituciji, odnosno njihovo uključivanje u raspravu o ovoj temi. Dodaje i kako „treba vršiti pritisak na vladu da prestane kažnjavati žene u prostituciji“.
Kao glavni problem navodi se kažnjavanje prostitutki, ali ne i kažnjavanje klijenata.
Većina priča prostitutki svodi na to da su zbog neimaštine, problema i različitih nesretnih okolnosti završile u svijetu prostitucije, a k tome (kako i spomenuto istraživanje navodi) većina tijekom prostituiranja doživljava neki oblik nasilja.
Je li dekriminalizacija prostitucije prava vrsta pomoći takvim ženama, pitanje je koje se nameće nakon svega?
Podsjetimo, na festivalu Vox feminae kojem je cilj “pojačati vidljivost ženskog stvaralaštva i djelovanja u društvu izmještajući ga iz postojećih šablona i načina prezentiranja” predstavljeni su različiti programi i sadržaji poput “bojanke vagina” ili nastupa muškaraca odjevenih u žene te promicanje eksperimentiranja s vlastitim (rodnim) identitetom.
