Povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, objavljujemo tekst koji je napisala Marta, učenica trećeg razreda u Splitu.
Bila je Noć sjećanja na Vukovar. Šetala sam Vukovarskom ulicom. U ruci sam držala svijeću. Već umorna od hodanja čučnula sam i izvadila šibice. Svijeće oko mene izgledale su kao krijesnice. Ulica je bila topla i tiha. Odjednom, kraj mene stane čovjek u vojničkoj uniformi.
Kako se zoveš? – upitao me
Odgovorila sam mu da se zovem Marta i da svake godine dolazim ovdje zapaliti svijeću. Rekao mi je da se on zove Blago i da i on voli Vukovar kao i ja. Uzeo me za ruku i poveo ulicom koja više nije bila tiha već je pred nama stajao Vukovar. Pokazao mi je srušene kuće, tenkove, ranjene ljude, djecu koja su plakala i zapaljeni Vodotoranj. Nisam mogla zaustaviti suze. Plakala sam zbog rata i Vukovara.
“Nemoj plakati Marta, na kraju se sve sretno završi. Moraš sad doći u Vukovar i vidjeti kako je opet lijep kao nekad. Sad pođi kući, ali ne zaboravi mene i ovo što si vidjela”, rekao je.
Kad sam došla kući rekla sam tati da sam vidjela nekog čovjeka u uniformi i da se zvao Blago. Uvjeravala sam ga da sam vidjela rat, da je bio strašan, a da je Blago bio hrabar i oslobodio Vukovar. Tati su se zacaklile oči.
“Marta, to je bio Blago Zadro, heroj Domovinskog rata. On je poginuo u ratu”, kazao mi je.
Ovog proljeća ja i moja obitelj posjetiti ćemo Vukovar. Mama i tata su obećali meni, a ja Blagi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
