“Moja su odličja sedmero dječice, trojice mojih suboraca, koje sam izvukao ranjene iz akcije i ništa mi drugo ne treba” – izjavio je u Bujici, na Z1 televiziji, Mladen Novak – Mrakan, vukovarski dragovoljac i logoraš, koji je u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici proveo 9 mjeseci, a od toga pola u samici.
Nakon što je Vukovar, u studenom 1991. godine, već bio odsječen od Borova Naselja, Mrakan je krenuo u proboj prema Nuštru, međutim, sreo je teško ranjenog Hrvoja Mađarevića i nije ga htio ostaviti: – Imao sam dogovor s dvojicom frendova da se neću predati i da ćemo krenuti prema Nuštru, čim padne mrak jer sam, po njihovom, imao dosta putra na glavi… Kada sam čuo da busevi nakon predaje nestaju, sam sam sebi rekao – nema šanse!
> Dr. sc. Vukelić za Narod.hr: ‘Pupovac je idejni sljednik Memoranduma SANU’
> Odvjetnik Mišetić: Pupovčev pokušaj izjednačavanja krivnje uvreda je za žrtve Vukovara
> Josić: Ne mislim da se SDSS dolazi iskreno pokloniti
> Preminuo vukovarski branitelj Davor Markobašić, muž trudnice ubijene na Ovčari
O zarobljavanju i odlasku u logor
“Presvukao sam se u martićevsku uniformu, imao sam dugu kosu, bradurinu… Original domaći teritorijalac,” našalio se Mrakan: “Bilo je to 19. studenoga 1991. godine. Na samom izlasku iz kombinata Borovo, vidio sam jednog mladića kuštravog, crnog i na njemu sve crno… Mislio je da sam četnik i zamalo da se nismo poubijali! Bio je teško ranjen u nogu i nije mogao dalje… Da sam ga ostavio, ubili bi ga i morao bih živjeti s time… Odvukao sam ga u Borovo i predao doktoru, pokojnom Vladimiru Emediju, Vukovar je već bio odrezan…”
Nakon što ga je predao liječnicima, 20. studenog 1991. godine, Mladena Novaka zarobila je JNA: – Hrvoje mi je zahvalio što sam ga spasio i bio sam siguran da će me roknuti jer sam bio ‘zenga’. Kao ranjenik, on je ipak imao veće izglede da ostane živ, a ja sam razmišljao da je bolje da preživi barem jedan od nas… S jedne je strane ostao Dunav, a s druge silos i Vukovar, zarobili su me… Jedan sam iz kolone u Borovo kombinatu… Nakon ratnog pakla i non-stop granatiranja s po tri do pet tisuća granata dnevno, odjednom je uslijedio muk, nema ptica, ničega… Nakon grobne tišine, začuo sam generala JNA na tenku kako viče: “Koga, bre, zarobi, šta je ovo?! Vodite crnokošuljaše, ustaše!” Utovarili su nas u autobuse, trpali u jedan, drugi… Dolazili su lokalni četnici, birali i odvodili svakoga tko bi im zapeo za oko… Odvedeni se više nikada nisu vratili, pobili sui h… Završio sam u Stajićevu pa u Sremskoj Mitrovici, ukupno devet mjeseci, od čega četiri mjeseca u samici…
Osječanin kojemu je Markan spasio život “Mislo sam da je Srbin!”
Urednik Bujice pripremio je Mrakanu iznenađenje; u emisiju je uživo iz Osijeka, uključio Hrvoja Mađarevića, vukovarskog dragovoljca, ratnog vojnog invalida i bivšeg logoraša, koji je pred kamerama zahvalio Novaku, u ime cijele obitelji – supruge Melite, pokojne majke Anke i troje djece – Laure, Frana i Borne, kojih danas ne bi bilo da Mrakan njihovog oca nije spasio od sigurne smrti, zbog čega je završio u srbijanskim konc-logorima, gdje je prošao strašne torture.
“Iznenadio me i uplašio,” prisjeća se Mađarević trenutka kada je ugledao Mrakana na povlačenju prema Nuštru: “Bio sam ranjen, nekako sam dopuzao do tvornice, a prema meni je išao čovjek u martićevskoj odori, sa srpskim automatom, duge kose, brade, sav zarastao… Imao sam pištolj za pojasom, krenuo je prema meni s automatom, no, kada je došao na par koraka, spustio ga je… I ja sam spustio pištolj, nakon čega me stavio na leđa i odnio u ‘Obućaru’ kod dr. Emedija. Mislio sam da je Srbin, a ja sam, Bogu hvala, naletio na Mrakana!”
Hrvojeva pokojna majka, Anka Mađarević, Mrakana je zavoljela kao vlastitog sina jer joj je spasio jedinca: – Kada sam izašao iz logora i kad sam kod kuće ispričao što mi se dogodilo 19. studenoga 1991. mama nije mogla vjerovati i zavoljela ga je kao drugog sina! Obožavala ga je! I moja djeca ga se vrlo rado sjete i uživaju kad pričamo o Mrakanu, uvijek brinu i pitaju me jesam li se čuo s njime, je li dobro, kada će doći u Osijek, hoće li ga vidjeti…
Platno s potpisima logoraša iz Sremske Mitrovice – krunski dokaz protiv Beograda
Mladena Novaka dirnuo je uključenje iz Osijeka pa se prisjetio i pisama koje je dobivao od Hrvojeve djece, rođene nakon rata: – Hvala ti što si spasio našeg tatu Hrvoja, napisala mi je Laura… To su takvi pozitivni šokovi, dobre emocije, koje vas drže… To je takva duševna hrana da bih se na Mount Everest penjao!
Na pitanje voditelja je li ikada od države dobio kakvo odličje za iskazanu hrabrost i spašavanje suboraca, Mrakan je skromno odgovorio: – Imam samo spomenicu od ’90.-’92., ništa drugo… Ipak, imam sedam odlikovanja, meni najvećih u životu – to je sedmero dječice – jer pored Hrvoja Mađarevića, još sam dva frenda izvukao… Njih troje zajedno imaju sedmero dječice i to su moja najveća odlikovanja!
O srbijanskom negiranju postojanja srpskih koncentracijskih logora za Hrvate
Mladena Novaka silno smeta nepravda i srbijansko negiranje postojanja koncentracijskih logora za Hrvate.
“Bajke su za malu djecu, a ne za nas odrasle ljude,” poručio je beogradskim vlastima Novak i pred kamerama pokazao krunski dokaz – veliko platno na kojem su se potpisali svi njegovi suborci, koji su tijekom boravka u Sremskoj Mitrovici s Novakom dijelili ćelije, a prije toga prošli pakao Vukovara: “Ovo je original logoraška krpa iz Sremske Mitrovice, na kojoj su potpisani logoraši koji su bili sa mnom u sobi broj 2 i u sobi broj 14. To je krunski dokaz iz kojeg se jasno vidi da su logori postojali jer ove autograme nisam skupljao po Hrvatskoj… To su autogrami iz odmarališta Sremske Mitorvice! Tu su potpisi Vilima Karlovića, Ilije Ačkara, Željka Kovačevića, Erdovana Pršlje i mnogih drugih…
Mladenu Novaku – Mrakanu Srbi su u logoru polomili šest rebara, ali mu duh nisu uspjeli slomiti. Smršavio je dvadeset kila, dobio geler u glavu, nisu mu dali da se kupa punih 78 dana, a kroz šalu voli reći kako velike, obično više tuku: – Iako sam u samici bio četiri mjeseca, moram reći da je moj prijatelj Ilija Ačkar puno gore prošao i ja mu se divim, kapa do poda! Divim se i drugima, ali njega su k’o mačku prebili…
Kada su logoraši pisali pisma iz logora, tjerali su ih da lažu da im je dobro: – Kao da je u logoru teklo med i mlijeko… Morali smo lagati, a u jednom trenutku sam osjetio toliki psihički umor da sam odlučio, umjesto pisma, roditeljima poslati stihove pjesme Atomskog skloništa ‘Najveći mrav u mom vrtu’. Ubrzo sam čuo ključeve od ćelije i čuvar je zaurlao: “Mrš, napolje!” Glava dolje i ruke na leđima, vidio sam mu samo cipele… Odveo me kod dežurnog oficira i taj me pitao: “Jeli bre, jesi ti lud, kako mrav može da umre od srčane kapi?! Kakve su to šifre?!”
O premlaćivanjima u logoru Stajićevo
Prije Mirtorvice, Mrakan je prošao logor Stajićevo: – Kada su nas doveli u Stajićevo, dočekao nas je špalir od 100 metara… Mlatili su nas i domaći, i milicija i JNA i rezervisti, tko god je stigao! Radili su nam to toljagama od motika, pajserima, kundacima… Ma, zlo! Tko je tu pao, bio je gotov… Kada smo ušli u logor, reflektori… Uslijedila je represija od punih deset dana, curi vam glava, mozak, oči…Tuku, mlate, a vi ne smijete ustati, kakav WC?! Četnici bi dolazili pijani k’o majke u traktorskim prikolicama i iživljavali bi se nad nama cijelu noć… I pucali su po objektu u kojem smo bili, s udaljenosti od stotinjak metara… To pršti po zidovima od štale… Nakon dva tjedna dovodili bi žene s malom djecom da vide kako izgledaju “ustaše”. Djecu su tjerali da pljuju po nama…
Na životu me je održala jedino vjera u Boga – iskren je Novak: – Moj prijatelj Vilim Karlović dobro kaže da smo svi u jednom trenutku pomišljali na samoubojstvo, naročito u samici… Teški su to trenuci. A onda se moliš…
O ponižavanjima u logoru
Osim što se molio, u samici je Mrakan čak otpjevao i ‘Ustani bane’: – Imali su poseban pik na “najgore ustaše”. Više od pola logora sam proveo u samici… Zato što imam bradu i dugu kosu, jedan mi je od njih rekao: “O ,vojvodo, pa gde si ti, tko tebe greškom zatvore ovde…” Sprdali su se i tražili me da pjevam ‘Od Topole pa do Ravne Gore’. Rekao sam da – ne znam. Tražili su ‘Vojvodu Sinđelića’… Ni to nisam znao… Opsovao mi je ustašku majku i pitao me znam li pjevati ‘Ustani bane’… Rekao sam da znam, nakon čega je opet spominjao moju majku… Mislio sam da će me ubiti. Punim plućima pjevao sam “Bilo je to godine devetsto i treće…” Rekao mi je da se ne bojim, ponovo me opsovao i ponudio mi cigarete – HB!
Kao mladić, Mrakan je u Vukovaru devedesete, po noći, lijepio Tuđmanove plakate i s prijateljim se penjao na krovove zgrada, kako bi okretao antene da stanari mogu gledati hrvatske, a ne srpske programe. Veliki životni uzor bio mu je Bruno Bušić: – Bio sam zanesen Brunom Bušićem. Još kao mlad sam pročitao njegovu knjigu ‘Jedino Hrvatska’. Obišao sam i njegov grob u Parizu… Pokopan je na istome groblju gdje i Jim Morrison… Bruno je cijeli svoj život proveo kao prognanik za Hrvatsku, ali i veliki borac.
O Plenkovićevoj tzv. politici pomirenja
Posebno je prokomentirao politiku tzv. pomirenja koju promovira Andrej Plenković, kao i odlazak u Vukovar Milorada Pupovca i Borisa Miloševića: – Jadna je država koja svojim vitezovima ne dopušta odlazak u Kolonu sjećanja, a dovodi predstavnike onih koji su je rušili.
Na pitanje je li ovo država za kakvu su se borili i robijali on i njegovi suborci, Mrakan je odgovorio: – Naravno da to nije država za koju smo se ja i moji prijatelji borili! Dokle god zločinci budu paradirali po Hrvatskoj, dok nam se budu smijali u lice, dok se ne budu procesuirali svi ratni zločini, dok se ne isplati odšteta RH, dok se ne isplati odšteta logorašima, s ovom državom nitko neće biti zadovoljan i mira biti neće.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
