Zašto je deložirana obitelj koja će zbog intervencije Živog zida platiti dodatnih 358 tisuća kn plus kamate?

Foto: Thinkstock

Izbaciti (navodno) devetočlanu obitelj na cestu, pa im onda još naplatiti 50 tisuća eura jer su pet godina, uz pomoć i potporu Živog zida, odgađali vlastitu deložaciju iz svoje kuće – tko bi zaboga mogao tako nešto podržati? A usto, deložirala ga je banka koja je sto posto državna, koja je sanacijom 1999. godine prešla u vlasništvo RH!  Zar to nije očita nepravda i nebriga države za svoje građane?

No slučaj deložacije obitelji Cvjetković iz njihove kuće na Bukovcu iz 2015.,  ovih dana ponovo aktualiziran presudom o ogromnom iznosu kojeg moraju isplatiti čovjeku kojem je banka prodala ovršenu nekretninu još 2010., jer godinama nije mogao u nju useliti (obzirom da su Cvjetkovići odbijali iseliti) a platio ju je u gotovini, je jedan od onih u kojima ništa nije onako kako se na prvi pogled čini.

Taj slučaj je bitno doprinio popularnosti Živog zida, a sva upozorenja da ovrhe nije moguće spriječiti na način na koji to Živi zid radi – jer će Živozidaši kad-tad otići negdje drugdje, a ovrha će se provesti pa makar i za deset godina, i da će sve završiti tako što će dužnik, osim što će biti izbačen iz kuće, još morati platiti i globu za ometanje službene osobe u vršenju dužnosti i odštetu pravom vlasniku nekretnine koji nije mogao do svog vlasništva  su nailazile na gluhe uši. Ironično: Dok je na kući koju su “branili” od pravosuđa stajao natpis “Članak 34. ustava – Dom je nepovrediv”, nitko se nije zapitao čiji je to stvarno dom: Onog tko bespravno u njemu živi, ili onog tko je tu kuću kupio i platio? Tko je za nju dao pošteno zarađen novac, a tko je na kuću digao hipoteku kad mu je privatni biznis krenuo loše, pa nije vraćao kredite iako je imao novca?

Nije bio bez novca

Jer, da, svi možemo suosjećati s osobom koja zapadne u teškoće, nema odakle vraćati kredit, ostane bez posla. Samo, ono što većina medija nije prenijela, baca drugo svjetlo: Cvjetković ne samo da nije vratio gotovo ništa od kredita, nego je u vrijeme dok nije vraćao kredit – a prije nego mu je kuća ovršena – kupio susjedno zemljište od 420 kvadrata, i dogradio kat na kući od 90 kvadrata! Izvorno, njegov je teren imao 360 kvadata uz 90 kvadrata kuće: tako je bilo kad je 1997. dizao hipotekarni kredit u Croatia banci. Kad je ovršen zbog neplaćanja kredita, zemljište je imalo 780 kvadrata, a kuća je imala dodatni kat i dvostruko više kvadrata – i upravo temeljem toga se on žalio na ovrhu, naime tvrdio je da je pod hipoteku dao 90 kvadrata pa da mu banka zato ne može ovršiti svih 180 kvadrata! A tu je i suvlasništvo nad štedionicom: On i supruga su u vrijeme kad nisu plaćali kredit bili navedeni među osnivačima i suvlasnicima štedno-kreditne zadruge – pučki, štedionice – Nummus! Podaci su na FINI i danas dostupni: Marija Veronkica Cvjetković, osnivač, Tomislav Cvjetković, osnivač.  Tvrtka je osnovana 1995., a status joj je u likvidaciji. Cvjetković je imao i svoju tvrtku za uvoz i izvoz “Marcom media d.o.o” koja je osnovana 1990. a brisana iz registra 2007. Ipak, vidljivo je da je Tomislav Cvjetković bio “direktor”.

Dakle – nije baš točno da Cvjetković nije imao odakle vratiti kredit. Ako imate novca za dignuti kat kuće i za proširiti imanje s izvornih 100 hvati, na 217 koliko je bilo u trenutku ovrhe, a istovremeno dok dograđujete kuću ne vraćate kredit, znači da ste imali novac, samo ste odlučili ne vratiti ga. I, naravno, ako ste među osnivačima štedionice, onda imate novac.

No kako je do drame došlo?

Drama koja traje 26 godina

Ratne 1993. godine Tomislav Cvjetković je podigao svoj prvi kredit u Croatia Banci. Bilo je to vrijeme kad je svatko pokušavao biti kapitalist, a malo tko uspio, kad je gotovo svatko osnovao privatnu tvrtku za uvoz – izvoz. Cvjetković se bavio, među ostalim, uvozom i prodajom računala i uredskog materijala, a po potrebi i svega drugog. U idućih nekoliko godina je podigao još nekoliko kredita za praćenje poslovanja, a s Croatia Bankom je bio u poslovnom odnosu i isporučivao im uredsku opremu. Ono što nije sporno je da su svi njegovi postojeći krediti reprogramirani 1997. i objedinjeni u jedan kredit u iznosu 108.000 njemačkih maraka – danas bi to bilo oko 54.000 eura plus inflacija od 1997, dakle 74.000 eura. Toliko je po osnovi raznih prethodnih dugovanja u tom trenutku bio dužan Croatia Banci. Te godine nije podigao nikakav novi kredit, već su samo objedinjeni njegovi već postojeći krediti u jedan osjetno povoljniji, i s bankom je potpisao novi ugovor.

A kredit je bio povoljniji jer je imao – bolje osiguranje. Cvjetković je kao jamstvo za vraćanje tog kredita dao pod hipoteku prizemnicu od 90 kvadrata, i parcelu od 360 kvadrata zemljišta na kom je ta kuća sagrađena. No kredit nije niti počeo plaćati. Svega dvije godine kasnije, 1999., kako kredit nije otplaćivan, banka – tada već državna – pokreće postupak ovrhe. Bilo je to pred dvadeset godina, dakle, i proces ovrhe se otegnuo do sad. Sam Cvjetković je u nekim javnim istupima govorio kako nije mogao vraćati kredit jer ga je prevario poslovni partner koji mu je ostao dužan novac, a u drugim je pak istupima tvrdio kako je kredit vratio u cijelosti, odnosno da je čak banka dužna njemu 9.000 eura. Poslovni partner Tomislava Cvjetkovića je navodno pravomoćno osuđen i blokirana mu je imovina.

Odvjetnica gospodina Cvjetkovića, gospođa Zvjezdana Znidarčić-Begović, je svojevremeno, kad je Živi zid aktivno branio Cvjetkovića od ovrhe, autoru ovog teksta u razgovoru potvrdila da je iznos kredita iz 1997. bio 108.000 maraka, i da je Tomislav Cvjetković dao svoju kuću pod hipoteku kao osiguranje tog kredita te da kredit nije vraćao.

“Ne mogu se naplatiti od partnera pa vam neću vratiti novac”

No Tomislav Cvjetković po pokretanju ovršnog postupka pokušava sudski osporiti iznos duga, iako odvjetnica ne poriče da nije vraćao kredit, odnosno obavijestio je banku da ne može naplatiti svoja potraživanja – pa time niti vraćati kredit! Banke to, naravno, nikad ne uzimaju u obzir jer bi se tada svatko mogao dogovoriti sa svojim vjerovnicima i ne vraćati kredit, uostalom to nije problem niti sfera odgovornosti banke, ona odgovara svojim štedišama za plasman njihovog novca. Moratorij na otplatu je moguće dogovoriti ako ostanete bez posla, ili uslijed nepredvidivih okolnosti, ali u pravilu nikad dulje od 6 mjeseci (vjerojatnije tri).

On je tvrdio da treba ponovo obračunati dug jer je dio platio, no zakon je takav da se u ovršnom postupku ne radi obračun po naknadnim uplatama i ne usklađuje se dug, pa to nije uspjelo. No 2003. u parnicu ulazi supruga Tomislava Cvjetkovića, koja po odvjetniku Ivanu Peniću podnijela prigovor jer je pola kuće njezino, kao bračna stečevina. Ona je tužila svog supruga i Croatia Banku, kako formalno i mora biti. Tada je praksa bila da ugovor o hipoteci s bankom potpisuje samo vlasnik kuće upisan u gruntovnici, no sudskom je praksom utvrđeno da se ne može vršiti naplata protiv jednog bračnog druga ako on također nije potpisao ugovor. Na taj način se tada moglo izbjeći ovrhu nad nekretninom, i to po zakonu. Upravo zato danas banke traže da oba supružnika potpišu zadužnicu i hipoteku, neovisno o tome tko je vlasnik i u kojem dijelu!

Odvjetnica obitelji Cvjetković je potvrdila kako postoji presuda po kojoj je sudac trebao po toj polovici nekretnine, koja zakonski pripada supruzi, obustaviti ovrhu. Naravno, tu se radilo o korištenju rupe u zakonu. Kuća je u međuvremenu prodana na javnoj dražbi, i to prvoj – onoj na kojoj je kupac dužan platiti minimalno 80% procijenjene cijene nekretnine, i to za nekretninu koja nije useljiva! Dakle, kupac nije dobio nekretninu “za kikiriki” – platio je osjetno više nego što se inače tada tipično za takvu, neuseljivu, nerketninu plaćalo.

Priča o bračnoj stečevini

Naime, 2009. godine je sudac Vladimir Dimanovski odlučio krenuti u prodaju kuće. Cvjetkovići su smatrali da, zbog prigovora koji su uputili još 2003., do prodaje kuće neće doći. Kuća je prodana u siječnju 2010., a Cvjetkovići tada, rekla nam je njihova odvjetnica, nisu imali odvjetnika jer su smatrali da su podnošenjem prigovora i presude o tome da je polovica kuće bračna stečevina olako smatrali da su riješili problem. Na dražbi se pojavio Boris Žibrat, i kako je bio jedini potencijalni kupac kupio je kuću po cijeni od 80% procijenjene vrijednosti nekretnine, odnosno 523.444 kuna.

Cvjetkovići međutim spore tu prodaju i po osnovi cijene, jer smatraju da nije u redu da je sud uzeo u obzir vrijednost procijenjenu 2003., a kuća je prodana 2010. Pozivali su se i na to da sudac nije imao formalne uvjete za provedbu dražbe jer nije imao dokaz da je porezna uprava zaprimila sudski poziv, i nije bila pozvana supruga Tomislava Cvjetkovića, kao sudionik u postupku, odnosno tužitelj.  Ona je smatrala da nema uvjeta za prodaju jer je polovica kuće bila njezina, kao bračna stečevina, a ona nije potpisala davanje svoje polovice pod hipoteku zbog muževih dugova. No prekasno: po tom prigovoru ju je sudac kao stranku uveo u parnicu tek 2011., nakon što je kuću prodao u siječnju 2010.

Ukratko, Cvjetkovići nisu tek nedužne žrtve u cijeloj priči. Dug koji su imali prema banci je stvaran, nastao je lošim poslovanjem privatne uvozno-izvozne tvrtke Tomislava Cvjetkovića. On je tvrdio da je dio duga otplatio banci tim što joj je isporučivao uredsku opremu, no sud za takvo prebijanje dugova nije htio ni čuti (banka je tvrdila da je oprema uredno plaćena). Oni nisu bili u nemogućnosti vraćati kredit – čemu je najbolji dokaz to što su proširili zemljište i digli kat kuće, i to upravo u vrijeme kad nisu plaćali kredit. Tih godina, devedestih, vrlo velik broj kredita se nije vraćao – jer je ljudima iz socijalizma i SFRJ ostala navika da kredite ne vraćaju. Tamo je zakon uvijek štitio dužnika, i ako niste vraćali kredit, banka vam zapravo nije mogla ništa. Velik broj ljudi nije uzeo u obzir da se zakon promijenio, da su se okolnosti promijenile, i da dug više nije puki broj na papiru kojeg će poništiti inflacija. Oni su pokušavali raznim manevrima izbjeći obavezu plaćanja duga, no i ti su bili pomalo nemarni pa su smatrali da im odvjetnik nije potreban, i da ne moraju žuriti s podnescima sudu.

Živi zid je pak pokušavao braniti ih od deložacije onako kako su i inače branili one koji su iz zvali u pomoć, i time im natovario dodatne troškove. No neugodna je činjenica da je javnost najmanje senzibilizirana na jedinu pravu žrtvu u ovom slučaju, a to je čovjek koji je svojom životnom ušteđevinom od pola milijuna kuna kupio kuću, a idućih deset godina nije mogao u nju useliti zbog sporosti pravosuđa i manevara Cvjetkovića.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

Izvor: narod.hr