Godinama se o Bleiburgu govorilo samo šaptom i unutar kruga pouzdanih prijatelja i obitelji. Bleiburg i Križni put do pred sam raspad Jugoslavije, tamo negdje do 1990., nikad nigdje nisu spominjani – to je jednostavno bila tabu tema. O tome nije bilo moguće ništa nigdje pročitati, nije ih bilo u školskim udžbenicima, nije ih bilo ni u TV kalendaru. To je nešto o čemu je svatko pametan šutio. Službena je SFRJ o tome šutjela – a šutjeli su i oni koji su znali što se tamo dogodilo: A ukratko, dogodilo se to da su poubijani ratni zarobljenici i velik broj civila koji su bili u zbjegu s njima, bježeći pred komunistima, i to nakon što je proglašen kraj rata.
A kad se progovorilo, mnogima je to bio šok – zapravo, pomalo je bilo iznenađujuće koliko ljudi u Hrvatskoj stvarno nikad nije čulo za Bleiburg i Križni put koji je uslijedio. Bleiburg je dobio mjesto u povijesti Hrvatske kao mjesto stradanja jedne poražene vojske, no koja je – neovisno o tome kakva je bila i za koga se borila i zašto – pobijena na način koji je više podsećao na srednjevjekovne postupke s poraženima (a i to kad malo nategnemo stvari), nego na nešto što se smije dogoditi u civiliziranoj zemlji.
Svjedoci s partizanske strane
Kad su dokumenti o razmjerima masovnih smaknuća, i, najvažnije, svjedočanstva sudionika i preživjelih dospjela u jasnost, to je prilično promijenilo percepciju partizana u javnosti, koja je dobrim dijelom bila neupućena u zbivanja. Najvažnije je možda bilo ono Sime Dubajića, bivšeg majora JNA, a nakon rata filmskog radnika, koji je detaljno ispričao kako je “pobio 10.000 Hrvata” na Kočevskom rogu; “Žao mi je da nisam pobio 100.000”, dodao je u jednom intervjuu. Iako je sve ispričao još prije rata i u više navrata stao iza svojih riječi, te jasno naveo koji su sve viđeni zapovjednici i jedinice JNA sudjelovali u masakru i kako se on odvijao, kako su zarobljenici dovođeni pred streljački vod u velikim grupama i danima strijeljani bez prestanka, optužnica za ratne zločine protiv njega je dignuta tek 2009., nedugo prije nego što je umro u Beogradu, kao ugledni antifašist.
Optužnica ga je teretila za ubojstvo najmanje 13.000 ljudi, civila i ratnih zarobljenika pod njegovim zapovjedništvom. Ubojstva su trajala od 26. svibnja do 5. lipnja, dakle događala su se isključivo nakon završetka rata.
On se tijekom rata u Hrvatskoj aktivirao u stvarnju RSK, navodno je bio zapovjednik četničkih dobrovoljačkih jedinica Vuka Draškovića u Slavoniji. Sam je u svojoj knjizi iz 2006. “Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga” navodio da je samo kod Kočevskog roga pobijeno 23.000 do 30.000 ljudi.
A sve samo da bi 2012. Saboru za mandata Kukuriku koalicije bilo ukinuto u međuvremenu uspostavljeno pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburga, što je vraćeno 2016. U međuvremenu, brojni su političari i novinari pokušali na neki način opravdati Bleiburg, i činili su to na razne načine – tvrdeći kako su pobijene ustaše i kako je to bilo posve legitimno. Pa ako je bilo legitimno, zašto su onda toliko skrivali Bleiburg i zašto se o tome nije smjelo 45 godina govoriti? Zašto se za samo spominjanje Bleiburga išlo u najmanju ruku na “informativni razgovor” u Đorđićevu ako je sve bilo opravdano?
Klasićev siže Bleiburga
“Moram istaknuti, užasno me ljuti što je danas kardinal Bozanić više puta spomenuo kako su u Bleiburgu stradale nevine žrtve. Tako se stvara dojam da su svi tamo stradali bili nevini, a to jednostavno nije istina. Bilo je tamo i civila, ali i ustaša i četnika. To se nikad ne spominje, kao što se ne spominje i da nisu ubijeni svi koji su bili u Bleiburgu. Žene i djeca su masovno puštana, ali nikad nitko to ne govori i ne piše. No, ni u kom slučaju nije primjereno da jedan vrhovni crkvenjak u svojim propovijedima zauzima strane, trebao bi iznositi sve činjenice”, rekao je u intervjuu za Pavićev Telegram antifašistički povjesničar Hrvoje Klasić, jedan od onih ideoloških opredijeljenih znanstvenika koji činjenice nerijetko prilagođavaju ideologiji.
Nije tu samo on, u tom timu su i Mesić, Josipović, brojni drugi, no ta njegova rečenica ukratko sažima većinu spinova antifašista o Bleiburgu. Ukratko: Radi se o starom ljevičarskom spinu, jer tvrdnja da su na Bleiburgu stradali nevini ljudi nikako i nipošto ne podrazumijeva da su svi bili nevini. Kao što tvrdnja da su nevini stradali u Jasenovcu ne podrazumijeva da tamo nije bilo i četničkih koljača i zločinaca. Bilo je, samo to ne opravdava ubijanje nedužnih.
No, ako ćemo striktno pravno gledati stvar, svi ubijeni na Bleiburgu su bili nevini, jednostavno zato jer im nikad ni pred jednim sudom nije dokazana krivnja. Civilizirane zemlje i civilizirane vlade ne ubijaju ratne zarobljenike, naročito ne nakon kraja rata. To jesu li oni za nešto krivi ili ne jednostavno nema veze s tim: Krivnja se dokazuje na sudu. Situacija u kojoj je partizanski zapovjednik jedinice i sudac, i porota, i krvnik je jednostavno barbarstvo.
Nadalje, Klasića užasno ljuti što se nikad ne spominje da su partizani bili jako humani pa puštali žene i djecu: Osim što to nije cijela istina, jer je puno ženskih kostura nađeno u jamama u koje su partizani bacali posmrtne ostatke svojih žrtava, a u rudniku kod Kočevskog roga su u tunel žive zazidane (!) 12 – godišnje djevojčice iz obližnjeg internata – to su one pletenice koje su otkrili i javnosti prikazali Slovenci – to je opravdanje kakvo su četnici nudili za Srebrenicu.
Oni se isto ljute kad ih se optuži za genocid nad muslimanskim zarobljenicima u Srebrenici – među kojima je, baš kao i u Bleiburgu, bilo i vojnika i civila – i tvrde da to nije bio genocid jer su pustili žene i djecu, nisu ih pobili! Stvarno, vrlo humano! Koja je razlika između četničke apologetike Srebrenice i ljevičarske apologetike Bleiburga? Nikakva, kao što je uostalom i razlika između događaja u Srebrenici i onih u Bleiburgu skoro nikakva: ulogu Engleza, kojima su se ti ljudi na Bleiburgu predali, da bi ih vratili partizanima, je ovdje pripala Nizozemcima – kod kojih su Srebreničani potražili spas, samo da bi ih Nizozemci, pod izgovorom da nemaju ingerencija, predali bandi četnika pod zapovjedništvom generala JNA Ratka Mladića. Ako se u Srebrenici radilo o genocidu – u čemu je razlika kod Bleiburga? Ubijeni su poraženi u ratu u oba slučaja, nakon kraja sukoba.
Apologeti genocida
Naravno, Klasić nije jedini. Nezaobilazan među apologetima Bleiburga je Stipe Mesić, koji je prvi i krenuo s pravdanjem tog barbarskog čina. On je ovih dana opet ponovio svoju tezu: “Bauk fašizma kruži Europom i on je i nas zahvatio. Ne možeš izjednačiti Jasenovac sa Bleiburgom. Prije svega, tamo nitko nije ubijen, tamo je kapitulirala kvislinška vojska”, rekao je. On je i ranije tvrdio da se ne mogu uspoređivati Jasenovac i Bleiburg – dvije komemoracije koje su datumski relativno bliske. Često smo čuli i sofizam, tipičan za Mesića, kako je među ubijenima u Bleiburgu bilo mnogo onih koji su ubijali u Jasenovcu a u Jasenovcu nije ubijen nitko tko je ubijao na Bleiburgu. Mesićeva je dosjetka efektna, ali besmislena – jer ispada da je to što je među stotinjak i više tisuća ljudi na Bleiburgu zacijelo bilo ratnih zločinaca opravdava to što su indiskriminativno ubijeni svi koji su se tamo zatekli. A da pobijemo sve imigrante iz Sirije koji prijeđu granicu, slijedom te iste logike, jer zacijelo među njima ima ISIL-ovaca i terorista?
Možda najbezobraznija Mesićeva opaska je da nitko nije ubijen na samom Bleiburgu, i da su to bile ustaše koje su “pružale otpor” pa su poginuli u legitimnoj borbi, a nešto slično je tvrdio nedavno Josipović za širokobriješke fratre. Ne, nitko nije smaknut na samom Bleiburgu, pa neki tvrde da nema smisla da se tamo održava komemoracija. Istina, nije – tamo su okupljeni, a strijeljani su par kilometara dalje, i onda ih se nastavilo ubijati tjednima po “Križnim putevima”. Kako grobova ima posvuda, logično je da komemoracija bude na polazištu. Usput, to jesu li neki ustaše pružali otpor je nebitno – čista je laž da su ljudi ubijani u borbi, oni su zarobljeni ili se predali, pa su potom ubijeni. Svjedoci su jasni oko toga, uključujući spomenutog Dubajića.
Što je još Stipe slagao?
Nije istina ni ono što je Mesić, krajnje drsko, jednom ustvrdio – da su ubijeni nakon kraja rata, pa to nije ratni zločin. Onda nisu ratni zločini ni oni počinjeni nakon Oluje, zar ne, a na njihovom je kažnjavanju inzstirao! I ne, pravno gledano, zločini počinjeni nakon rata nisu ratni zločini – nego zločini protiv čovječnosti što je još gore.
Možda je stvar još očitija ako povučemo paralelu s Domovinskim ratom: Kolona traktora koja se kretala prema granici Srbije je posve usporediva s kolonama na Bleiburgu. Poražena vojska nakon završetka ratnih sukoba kreće prema granici, praćena brojnim civilima. Ako kažu da je bilo u redu pobiti one na Bleiburgu jer je među njima bilo ratnih zločinaca, jer su bili kvislinška vojska, jer su bili poražena strana, jer su se borili na strani okupatora – onda bi bilo isto tako u redu da smo mi 250.000 Srba u zbjegu vratili s granice i postrijeljali ih, koristeći logiku samih antifašista. A svi znamo da bi to bio – genocid.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
