Zahvaljujući nemuštim hrvatskim zakonodavcima, mi danas ne znamo što je od totalitarne simbolike u Hrvatskoj zabranjeno a što ne i zašto je to tako odlučeno.
Problematiku regulira nekoliko zakona bez jasnih i preciznih odredbi: Zakon o javnim okupljanjima i Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima, Prekršajni zakon….
Mutež nejasnih zakonskih odredbi potiču politikanti svih političkih boja koji ne žele jasno, kroz javnu raspravu, i nakon toga precizno zakonski, definirati problematiku što su i koji su zabranjeni simboli koje su zlorabili totalitarni režimi.
Tako maglovita situacija najviše odgovara orjunaško-komunističkim križancima, jer pod krinkom antifašizma nesmetano rabe simbole komunizma. Poduprti su generacijama, nažalost indoktriniranih novinara, odgajanih na fakultetima pod nelustriranim, komunističkim, filojugoslavenskim profesorskim kadrom.
Bremenitost situacije vrlo zorno ilustrira i npr. Barometrovo izbjegavanje postavljanja teme o kontroverznoj proslavi u Srbu kao i teme o blaženom kardinalu Stepincu.
Uzalud nama europska deklaracija o osudi svih totalitarnih režima. Jasno je osuđen i komunistički režim, no zakonodavac, policija i DORH za sada amnestiraju uporabu komunističkih simbola.
Javna rasprava koju politikanti izbjegavaju, kao i jasno zakonsko riješenje otvorilo bi niz pitanja:
Kakvi su to komunistički antifašisti koji su mirno provodili nacističko–komunističku okupaciju Poljske, popola, sporazumom Ribbentrop-Molotov?
Kakvi su komunistički antifašisti koji po nacističko-komunističkoj okupaciji Poljske vrše dijaboličnu, genocidnu egzekuciju 24 000 poljskih istaknutih pojedinaca u Katynskoj šumi?
Kakvi su to komunistički antifašisti koji 23. srpnja 1941. potpisuju ugovor s talijanskim fašistima kako bi 27. srpnja 1941. u Srbu zajedno s četničkim fašistima vršili pokolje?
Kronologija ustanka u Srbu 1941. neodoljivo podsjeća na četnički, velikosrpski ustanak u Hrvatskoj 1990.
– 23. srpnja 1941. sastali se u Benkovcu predstavnici okupatorske fašističke prefekture iz Zadra s ličkim četničkim vođama po imenu Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajo Omčikus, Vlado Novaković i Ilija Zečević, sve istaknuti lički četnici i dogovorili podizanje ustanka 27. srpnja u Srbu. I što se dogodilo u Srbu upravo taj dan 27. srpnja 1941. godine? Hrvati katolici iz Drvara i Petrovca bili su dan prije, 26. srpnja, na blagdan svete Ane, na hodočašću u Kninu. Sljedeći dan, 27. srpnja, na povratku iz Knina, dočeli su vlak četnici iz Srba i pobili sve hodočasnike Hrvate katolike, njih oko 300, među njima i žene i djecu i njihovog pratioca svećenika Jurja Gospodnetića. Zločini su nastavljeni i sljedećih dana pa su već 28. srpnja u obližnjem selu Brotinju, između 44 stanovnika sela, ubili njih 37. Sljedeća dva dana u selima Rudopolju i Mazin zaklali su 24 mještanina, među njima 7 žena i nekoliko djece. U Krnjeuši su 9. i 10. kolovoza ubili 219 mještana Hrvata, među njima gotovo pedesetero djece do 12 godina.
-u Srbu su od srpnja 1941. do ožujka 1942. postojale dvije vojne „komande“ (zapovjedništva), četnička i fašistička talijanska, koje su odlično surađivale. U to je vrijeme u Srbu osnovan četnički „Srpski puk“. Osnivanju puka su bili nazočni u ime fašističke vojske sam komandant 44. bataljuna i njegov ađutant, koji je bio i prevoditelj.. Budući da je u Srba običaj kumstvo, komandant fašističkog bataljuna je bio kum novoosnovanom puku i dao mu ime „Kralj Petar“. Nakon toga su osnovana još dva četnička puka „Petar Mrkonjić“ i „Vožd Karađorđe“.
-27. srpnja 1971. Savka Dapčević Kučar se sjeća: „Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.
-25. srpnja 1990., veliki miting pobunjenih Srba, ne slučajno na dan kad je zakazana sjednica Hrvatskog sabora koji će usvojiti amandmane na još uvijek važeći Ustav iz 1974. godine. Cilj ustavnih promjena bio je ukidanje socijalističkih i komunističkih simbola i donošenje odluke o početku pripreme novog Ustava. Saborski zastupnici Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića nisu željeli u Zagreb, nego su bili najaktivniji tvorci „Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj“ koja je prihvaćena aklamacijom na tom mitingu, koji je sam sebe proglasio prvim općim Srpskim saborom. Deklaracija je u pobunjenički program unijela dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“…
-2009. Slobodan Uzelac, Sanaderov podpredsjednik vlade, 2009., odobrava 1.600.000,oo kuna za obnovu spomenika u Srbu. Vlast plaćena bezobzirnim udarom na hrvatsku suverenost, povijesne činjenice,zdrav razum i žrtve četničkih pokolja
-2010. Jadranka Kosor, orjunašica u redovima HDZ-a, članica IFIMES instituta, suradnica Bude Lončara i Stipe Mesića,kao predsjednica vlade, odobrava još 2.163.000,00 kuna da bi kamen za obnovu spomenika specijalno dopremili iz Srbije. Velikosrpski kamen na velikosrpskom spomeniku uz obilatu pomoć orjunaških komunista.
-2010. Luka Bebić, zahvaljujući ideji pomirbe političar i predsjednik Sabora , koristi položaj i orjunaški pristaje biti pokrovitelj ove velikosrpske proslave.
Do danas su ovu povijesnu nakaradu posjetili Ivo Josipović, Luka Bebić, Stipe Mesić, Zoran Milanović, Vesna Pusić, Damir Kajin…
Opravdano je stoga pitati tko dopušta proslave zločina koje su četnici i talijanski fašisti počinili nad nedužnim stanovništvom hrvatskih naselja 27. srpnja 1941.
Rašomon zar ne?
Pod udarom šeprtljavih tumačenja zakonskih propisa za sada je isključivo simbolika koju policija i sudstvo povezuju s ustaštvom, te zbog proizvoljnih tumačenja ionako nejasnih odredbi , društvo redovito upada u situacije bez razumnog izlaza.
Jasan primjer je zastava HOS-a koja je uredno registrirana s pozdravom „Za dom –spremni“, pri uredu državne uprave. Kao takova je priznata i u svjetskoj veteranskoj organizaciji. Pri registraciji u WWO su mišljenje davali i tkzv. antifašisti i nisu postavili niti jedan prigovor.
Rješenje rašomona je široka,stručna i otvorena javna rasprava te nakon nje precizan zakon o zabrani uporabe totalitarne simbolike, koji će definirati što to jest i koji su simboli zabranjeni.
Sve ostalo je zlobno, zlurado pa i dijabolično politikantstvo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
