Prigodom ulaska Hrvatske u EU, prije nešto više od tri godine, službeni govori predsjednika Josipovića i premijera Milanovića izgledali su više kao ispričavanje zbog činjenice da Hrvatska napušta „region“, nego kao proslava ostvarenja stoljetne želje hrvatskog naroda da se ponovno priključi zajednici naroda koja se nalazi u zapadnom civilizacijskom krugu. Nakon deset godina pregovaranja izgledalo je to kao velika pobjeda hrvatske politike. U međuvremenu EU je postala nešto sasvim drugo od onoga što je bila kada je Hrvatska započela pristupne pregovore.
Nedolazak najmoćnije europske političarke Angele Merkel na proslavu ulaska u EU, bez obzira što se uopće ne slažem s njenom politikom prema migrantima, minimaliziran je od strane službenog Zagreba, jer ga je upravo ovdašnja neokomunistička elita, poduprta većinom medija, proglasila nebitnim. Radilo se, zapravo, kao što će se kasnije pokazati, o odgovoru na sramotni Milanovićev i Josipovićev – lex Perković, kojim se na svaki način nastojalo spriječiti izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu, jer im u Hrvatskoj, nikada ne bi niti bilo suđeno.
Lijevi politički spektar predvođen SDP-om bezuvjetno uz Srbiju
Još se sjećam izjava Zorana Milanovića, Vesne Pusić, te Ive Josipovića, kako ničim neće uvjetovati ulazak Srbije u EU. Srbijansko svakodnevno prozivanje Hrvatske za ustaštvo, fašizam i nacizam, u ljevičarskim krugovima u Hrvatskoj, doživljava se kao normalna stvar, jer i oni to svakodnevno čine, potpomognuti razgranatom petom kolonom.
U nacrtu zakona koji je prije nekoliko dana usvojila Poljska Vlada uvode se “nove odredbe koje kažnjavaju uvredljive formulacije koje štete slici Poljske”, za što su predvidjeli do tri godine zatvora.
Nije li krajnje vrijeme za ovakva zakonska rješenja u Hrvatskoj?
Službeni Zagreb nema adekvatne odgovore na spomenute srbijanske prozivke, pa smo neprestano u prilici slušati kako se tome ne treba obraćati osobita pozornost, kako je to „njihov problem“, što nije ništa drugo nego izgovori za nesposobnost rješavanja problema. Hrvatska ustvari uopće nema jasno definiranu vanjsku politiku, pa tako ni prema Srbiji, a ovdašnji MVP neprestano se nalazi u defanzivnoj poziciji pa se stalno mora braniti od lažnih optužbi iz Beograda.
Nije li se primjerice u hrvatskom MVP-u moglo istaknuti kako je hrvatskog srebrnog olimpijca Vukovarca Damira Martina kao trogodišnjeg dječaka u Vukovaru zatekao strašni rat i srpska agresija, a samim time i sva razaranja i muke koje podnijeli vukovarski Hrvati. Kako je majka Dubravka s dvoje male djece, sinovima Damirom i Stanislavom, završila u srbijanskom logoru Velepromet gdje su se događali strašni zločini i gdje je tijekom agresije ubijeno ili nestalo preko 800 Hrvata. Kako je majka sa sinovima odvedena u Srbiju na ispitivanje, u logore u Rumu i Novi Sad, logore čije postojanje Srbija i danas negira. U vrijeme napada zločinačke komunističke JNA na Vukovar Damirov otac Boris uzeo je pušku u ruke i branio voljeni grad na Dunavu.
Nije li ovo životna, istinita, priča za holivudski film, a MVP o tome nije prozborio niti riječi?
Srbija se neprestano miješa u unutarnje stvari Hrvatske
Počevši od osnivanja zajedničke komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, koju je zbog blaženog Alojzija Stepinca osnovala Sveta Stolica, iz Srbije su krenule uvrede i prozivanja Stepinca, od toga da je bio „ustaški vikar“, do reakcije na sudsku rehabilitaciju blaženog Stepinca koji je bio žrtva montiranog komunističkog procesa.
Za srbijanski MVP, koji je hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu uručio jednu od četiri službene note u tjedan dana, to je značilo „rehabilitaciju NDH“. Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić izjavio je da Hrvatska, poništenjem presude kardinalu Aloziju Stepincu, “zatrpava jame u koje su ustaše pokapale Srbe”. Hrvatsku je četnički vojvoda Nikolić nazvao pravnom sljednicom NDH, odnosno ustaške države.
Nakon što je vrhovni sud RH ukinuo prvostupanjsku presudu Branimiru Glavašu, oglasio se Aleksandar Vučić: „Moram vam kazati da ću imati mnogo pitanja postaviti našim prijateljima iz Europe jer ako se ovako ponašaju pravosudni organi iz jedne zemlje Europske unije, ne znam kakva predavanja neko ima držati o poglavljima 23 i 24″, zaključio je Vučić nagovještavajući kako Srbiji nije niti na kraj pameti odustati od zakona o univerzalnoj jurisdikciji, kojim sude hrvatskim braniteljima. Zemljama članicama EU srbijanski MVP poslao je i pismo u kojima je ponovio sve lažne optužbe na račun RH.
Iz svega navedenog stoji agresivna velikosrpska politika, koja se ne miri s gubitkom svega onoga što je zacrtano u memorandumu SANU. Dapače, najnovija inicijativa da Milošević treba dobiti ulicu i spomenik u Beogradu, te da će se to tražiti za njegov rođendan, sutra 20. kolovoza, te izjave Nikolića, “Podržavao sam njegovu borbu i osuđivao ga kad se povlačio bez razloga“, ne ostavljaju prostor za dvojbe. Jasno je kako službeni Beograd u potpunosti podržava velikosrpsku politiku jednako kao i 1990.g.
Zašto ovdašnji političari žele da Srbija uđe u EU?
Ovdašnji vodeći političari, neprestano ponavljaju kako je u interesu Hrvatske ulazak Srbije u EU, te štoviše, da su u tome spremni pomoći Srbiji. Ne postoji niti jedan racionalan razlog zbog čega bi Hrvatskoj odgovarao ulazak ovakve, velikosrpske i fašističke Srbije u EU. Niti jedan srbijanski političar nikada nije niti zatražio bilo kakvu pomoć oko ulaska Srbije u EU od Hrvatske, no naši političari je uporno nude. Hoće li se u Zagrebu ikada jasno i glasno reći; ovakva Srbija nema što tražiti u EU!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
