S kojim posljedicama ljudi i stručnjaci sve više gube povjerenja u državne institucije? Sve više javnih osoba na žalost se priključuje raznim destruktivcima kojima su “svi korumpirani, svi su uhljebi, svi kradu….”
Socijalne nojeve – ljude koji ignoriranju i toleriraju najaktualnije probleme današnjice ili čak sudjeluju u stvaranju privida kako se na rješavanju tih problema “nešto radi” najčešće srećemo u politici, pravosuđu, socijalnim, zdravstvenim, odgojno-obrazovnim ustanovama, medijima i administrativnim službama. Iste su neki od glavnih čimbenika gubljenja povjerenja u državne institucije i dokazane autoritete.
Političari (na vlasti) ustrajno plasiraju nove afere i pomoću „etabliranih“ medija svraćaju pozornost na marginalna pitanja. Opravdana je percepcija građana o analogiji politike s “najstarijim zanatom” i unosnim biznisom. Dominium generosa recusat (Vlast plemeniti odbijaju) natpis je na jednom grobu u Pisi. Plemeniti ljudi duhovno su najbogatiji – malo ih je, a osobito ih je teško naći među političarima. Njemačka poslovica kaže: “Vlast je kao krčma: iz nje rijetko tko izlazi trijezan.” To su samo neki od indikatora za razloge shvaćanja zašto raste nepovjerenje u državne institucije ali i dokazano demokratske ličnosti/i/ili autoritete!
Demokraciju ruše demagozi, a poltroni su njihovi sljedbenici. Takvi zastrašuju opasnostima od međunarodnog terorizma, korupcije ili kriminala. To je matrica ideološke indoktrinacije, kojom vlastodršci, u ime građanske sigurnosti, suptilnom strategijom ograničavaju ljudske slobode. Jedan od problema koji frustrira naše građane su plaće političkih uhljeba, prevelika administracije na svim razinama, sve do nepotizma i korupcije. Parafrazirajući Louisa Dumura, može se reći da je najveća prijevara kada politika kao “umijeće služenja narodu” preraste u uvjeravanje naroda da je on u službi politike. Koji su drugi čimbenici ugrozbe demokacije i nepovjerenja u državne institucije?
Anarhisti – kritičari svega postojećega
Religiozni indiferentizam i sekularizam vodi agresivnom ateizmu i anarhizmu, gdje se religiju tretira kao “opijum za narod” (Lenjin). Ruski anarist Proudhon je svojevremeno apelirao: “Naše načelo jest: ateizam u religiji.” Dostojevski upozorava: “Ako Boga nema, sve je dopušteno”.
Emma Goldman u knjizi Anarhizam i drugi ogledi definira brak kao “poredak zasnovan na slobodi koju ne ograničavaju ljudski zakoni”, a “Bog, država i društvo ne postoje”. Domoljublje joj je opasnost za slobodu. Za nju se brak i ljubav “neprijateljski odnose jedno prema drugome”. Opasnosti proizlaze i iz danas rehabilitirajućih promišljanja poznatih anarhista: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda” (sljedbenici Kropotkina u transparentu kod njegova pogreba), Bakunjina i njegovih načela: “Strast za razaranjem kreativna je strast. Anarhisti nude koncept “rastakanja države”, Crkve, škole i obitelji. Oni sustavno potiru sve autoritete, od roditelja i vlasti do škole i Crkve, a ostaje (im) pojedinac oslobođen svake odgovornosti. Životno načelo anarhista jest uništavanje svih autoriteta, prepoznatljivo i u zagovornicima antipedagogije.
Kada mladi postanu rušitelji autoriteta
Kriza autoriteta osobito je vidljiva u (obiteljskom) odgoju. Djeca koja manipuliraju roditeljima (je)su posljedica gubitka roditeljskog autoriteta. Kao što djeca trebaju ljubav i uvažavanje to isto trebaju i roditelji.
Mladi sve manje vjeruju autoritetima, misle da država, škola, Crkva, sudstvo, roditelji itd. ne ispunjavaju svoju funkciju i kreću u njihovo osporavanje. Dokidanje svih autoriteta prouzročilo bi kaos i bezvlađe. Tada bismo se odrekli odgoja. Ovdje mi se čini zgodnim navesti jednu izreku: “Kad presuši bunar, onda se vidi koliko je vrijedio.” Roditelji jadikuju o nemoći, jer su im, kažu, mediji i vršnjaci njihove djece preuzeli autoritet (koji su nekada imali). Sada se pitamo zašto nestaje autoriteta, tolerancije, altruizma, suosjećanja, empatije… i odakle tolika kriza autoriteta i savjesti. Odgovor je jednostavan: imamo plodove onoga što smo posijali.
Mladi sve dulje čekaju prvo zaposlenje, živeći s roditeljima u dužničkom ropstvu. Osjećaju se socijalno izolirani i nezaštićeni. (P)ostaju zaokupljeni pitanjem o tome kako postati neovisan, odbacujući sve autoritete. Članovi obitelji gube nekadašnje intenzivne kontakte u obitelji i izvan nje. S obzirom na to da ovaj svijet sustavno ruši autoritet obitelji, mladi su izgubili oslonac topline i sigurnosti doma. U nekim obiteljima djeca postaju gospodari u kući. Sve manje poštuju nastavnike i roditelje. Ona poručuju: “Naši osjećaji i postupci lišeni su osjećaja za naše roditelje ili nastavnike”. U tome vidim i veliku odgovornost škole.
Na školska pravila ne utječu učenici. To je prepreka za identifikaciju djece s učiteljima i jedan od razloga njihova prezira prema nastavi. Školska pravila određuju se za sve. Ne uzimaju se u obzir individualne razlike. Djeca se moraju prikloniti zajedničkim normama, bez obzira na to kakve će žrtve pojedinačno u tome slučaju morati podnijeti. Vrednote su “regulacijski i pokretački čimbenik odgoja” (A. Mougniote) i zato trebamo znati koje to vrednote mladi preferiraju, a ne im, bez dogovora, propisivati norme. Norme, ako se i krše, imaju oblik sankcija, a vrednote su “vodič” u odgoju. One trebaju biti temelj za definiranje zajedničkih pravila ponašanja. Ignoriranjem vrednota nema sukonstrukcijskog modela kod zajedničkog stvaranja regulativa i ciljeva odgoja. To je bila i ostala tek puka teorijska konstrukcija udaljena od realiteta školske prakse i sa tzv. Školom života!
Film redatelja Lassea Hallstroma (koji je 2005. nominiran za čak pet Oskara) pod nazivom Chocolate (Čokolada) ima sjajne poruke u propovijedi jednog svećenika: “Ne možemo mjeriti dobrotu onim što ne činimo, onim što uskraćujemo i isključujemo, ali je zato možemo (mjeriti) prema onome što smo stvorili i koga ćemo uključiti”. Poruka toga filma jest da pravilan odgoj nije u (jednosmjernom) zahtjevu da mladi udovoljavaju zahtjevima odraslih.
Ugrozba demokratskih isntitucija i autoriteta u stalnoj je opasnosti od radikalnog moralnog relativizma, konzumerizma, anarista, konfliktnih obiteljskih prilika, senzacionalističkih pristupa u medijima, političkog populizma, poljuljanosti ugleda svih autoriteta, od prosvjetnih djelatnika, svećenika, liječnika, socijalnih radnika…
Sveopća kriza autoriteta i odgojna nemoć škole (nastavnika, roditelja, Crkve…) jedan su od temeljnih problema krize identiteta. Škola gubi odgojnu funkciju u sučeljavanju s utjecajem ulice, medija, supkulturih skupina mladih…
Kriminalci, ratni zločinci i teroristi kao uzori mladima
Pogubno je kada mlada generacija za uzore imaju militantne ekstremiste, kriminalce ili ratne zločince. Njemački sociolog Michalel Kohlstruck krajnje je pojednostavio razloge zbog kojih više od deset posto mladih u Njemačkoj za uzore imaju nasilne ekstremiste. Protumačio je to kao posljedicu rastuće nezaposlenosti mladih.
Prema jednom istraživanju Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka na uzorku od 1733 maturanta u 25 gradova Srbije, 63% ispitanika izjasnilo se da im nedostaje Slobodan Milošević, a za uzore navode zloglasnog Milorada U. Legiju, ubijenog libijskog diktatora Gaddafija i četničkog zapovjednika Dražu Mihailovića. Od estradnih ličnosti najbolje prolazi Bora Đorđević, frontmen “Riblje čorbe”. Srpski maturanti s “liberalnijim stajalištima” među umjetnicima cijene Hemingwaya, srpskog pisca Milorada Pavića, Agathu Christie, a od političara i povijesnih ličnosti Tita, Napoleona te ubijenog premijera Zorana Đinđića. Che Guevaru, koji je sudjelovao u terorističkim akcijama i ubojstvima, i danas se propagira kao uzor mladima i/ili romantičnog buntovništva. Danas se mnogi predstavljaju sveznadarima, guruima mlade generacije. U takvoj situaciji relativizira su autoritete struke. Tako Nino Raspudić u knjizi Katki ekspreso (2018./2019.) ironično provocira pitanjima: Hoće li neki “viđeni tviteraš zgrabiti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Hoće li kakva instangramuša preko noći preuzeti reformu školstva? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa zasjesti na čelo Ustavnog suda?”
To su samo neki od razloga danas sve dominantnije bumerang generacije koja (ne)izravno preuzima anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, norma, pravila i poštivanja autoriteta. Odgojna atrofija škole, (lažni) paternalizam zajednice i roditelja, permisivni odgoj, indiferentni roditelji te desetljećima zanemarivane potrebe, problemi i preferencije djece i mladih stvorili su generaciju. Bumerang je oružje kojim su se koristili australijski domorodci. Nakon što pogodi cilj, vraća se u ruke onoga tko ga je bacio, a kod nevješta lovca pogađa i njega.
Preneseno na mladu generaciju, bumerang označava specifičnost odgovora mladih starijima. Mi stariji odbacili smo djecu (kao jedini nacionalni i obiteljski “kapital”) od sebe i sada nam vraćaju udarac. Bumerang generacija poručuje: “Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome!” Mladi su ogledalo i korektiv društva, tj. upozorenje odraslima da moraju imati viziju za mlade, jer im se vlastita arogancija može vratiti kao bumerang. Mladi žive u društvu krize i (socijalnih) rizika koje oni nisu stvorili, ali postaju njihove žrtve. Postaju rizična populacija, a sve se više njih počinje ponašati rizično.
I Crkva je pod ugrozbom
Pretpostavlja se da u Hrvatskoj ima cca 800 sekti koje okupljaju gotovo oko 500.000 članova i/ili simpatizera. Predstavnici Crkve u sektama vide opasnost za svoje vjernike i za društvo u cjelini. Nisu se potrudili otkriti zašto gube vjernike koji odlaze na “drugu stranu”, promijeniti neke načine djelovanja, koji su, možda, neprimjereni današnjici. Članovi religioznih pokreta, nekad i danas, ističu da nisu otpadnici, a svojim napuštanjem tradicionalne Crkve govore da su u potrazi za novim življenjem Kristova nauka.
Ivan Markešić, sociolog religije, smatra da je pojava novih religioznih pokreta znak da ljudi “ne uspijevaju u okviru svojih dotadašnjih vjerskih zajednica pronaći odgovore na pitanja koja ih muče, pa traže one oblike vjerskog okupljanja i organiziranja u kojima misle da mogu to naći.” Postoje sekte koje propagiraju sotonističke rituale i/ili (auto)destrukciju (Sotonski vitezovi, Crna Zora, Crna ruža, Crni škorpioni…). Smiješno je a priori sve sekte i religiozne pokrete optuživati za destrukciju ili ispiranje mozga kada se to sustavno radi od farmaceutske mafije, korporacija, banaka, do koruptivnih političara, sudstva ili medija. Činjenica je da tradicionalne institucije gube na autentičnosti, a jedan od razloga je što se u njima mladi tretiraju kao objekt. I zato je primjereno propitati metode rada u istima i kako vratiti izgubljeno povjerenje, a ne u novim pokretima tražiti jedinog krivca. Na kraju ovog priloga navodim zadnji, nikako i najmanje važan razlog zašto ljudi i stručnjaci sve više gube povjerenja u državne institucije?
Što kada se javne osobe – populisti priključuju hejterima i zlostavljačima?
U sveopćoj krizi autoriteta i krizi identiteta sve manje stručnjaka se želi baviti djecom i mladima, prevencijom rizičnih ponašanja, zaštitom djece i mladih od zlostavljanja (a najčešći zlostavljači su roditelji). Oni stručnjaci koji imaju građanske hrabrosti preuzeti profesionalnu odgovornost zaštite djece i mladih, prijavljivanja roditelja zlostavljača budu i sami zlostavljani od tih istih roditelja zlostavljača ne samo kroz direktne prijetnje, nego i putem medija, društvenih mreža, pozivima na »javni linč« tih stručnjaka, članova njihovih obitelji…
Veliki broj populista će se priključiti tim zlostavljačima, jer kriza autoriteta i identiteta pogoduje anarhistima i destruktivcima, kojima su “svi korumpirani, svi su uhljebi, svi kradu….” U takvoj situaciji hejterima i zlostavljačima nije teško za sobom povući nezadovoljne građane i druge hejtere. To nažalost dovodi do urušavanja naše mlade demokracije i napada na ugled i profesiju etabliranih znanstvenika i stručnjaka. Sjetimo se samo medijskog linča kojem je bio izložen ex ministar prof. dr. Pavo Barišić, zbog navodnog plagiranja da bi se sve optužbe na kraju pokazale lažnima. Koliko znam nikad mu se nikad nije ispričao niti ponudio nadoknadu, makar nematerijalnu, nanesene mu štete.
Tako ćemo često naići na napise da je npr. većina liječnika korumpirana. A ja tvrdim da sam u svom liječenju imao isključiva iskustva njihove požrtvovnosti i humanosti.
Osobito je opasno kada političari, tražeći populističku pozornicu i veću medijsku vidljivosti bez objektivnih činjenica i kompetencija kritiziraju znanstvenike i svjetske eksperte, na koje bi oni i svi Hrvati trebali biti ponosni. U ranijim tekstovima sam apelirao na takve kritizere, sveznadare – ” nadstučnjke”…
Umjesto zaključka
Majke svih zala su kriza autoriteta, prepoznatljiva i kod državnih institucija, i kriza identiteta svih profesija. “Rješenje je u suočavanju s činjenicom da smo izgubili, darovali, prodali svoj identitet i sad se pitamo tko smo” (Ivica Ursić).
Zaključno navodim poruku koju sam dobio kao dobru “ironiju”, a zapravo oslikava ovo o čemu sam pisao: “Kuhar? Agronom? Konobar? Ekonomist? Bibliotekar? Soboslikar? Dimnjačar? Pravnik? Turističko hoteljerski komercijalist? Lingvist?
Imaš Internet? ŽELIM TEBE ZA EPIDEMIOLOGA! Ne dopusti da tvoje beskrajno medicinsko znanje ostane stisnuto u internetskim komentarima, grupama ili na društvenim mrežama i portalima. Obasjaj nas! Spasi naciju! Služi svojoj zemlji!”
* Prof. dr. sc. Zlatko Miliša je sociolog i pedagog. Rođen je u Trogiru 1958. Diplomirao je u Zadru na Filozofskom fakultetu 1982. godine na studijskim grupama sociologije i pedagogije. Poslije diplomiranja radi kao školski pedagog u Splitu, u Centru Juraj Bonači za djecu s posebnim potrebama. Od listopada 1983. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Magistrirao je 1988.g. na Filozofskom fakultetu u Rijeci s temom Formiranje vrijednosnih orijentacija mladih prema radu. U ožujku 1997. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, disertacijom Teorijsko-metodološki problemi istraživanja odgojne vrijednosti rada. Autor je (ili suautor) petnaest znanstvenih knjiga-monografija u Hrvatskoj, dviju knjiga iz područja publicistike i više od osamdeset objavljenih znanstvenih i stručnih radova.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
