Ma što god tko rekao o kardinalu Alojziju Stepincu za naše vjernike i sve pravedne i poštene ljude on je svetac. Takav sud puka stvoren je na osnovi njegovih propovijedi i uzoritom vjerničkom životu kardinala. Samo Božja providnost dovela ga je na čelo naše katoličke crkve u izrazito teškim trenucima naše povijesti. Uvijek smiren i razborit znao je kvalitetno sagledati stanje u društvu i kao dobar pastir voditi svoje stado putem Krista. Svoju snagu crpio je iz vjere u Gospodina pa je tako i za svoje djelovanje izabrao geslo: „IN TE DOMINE SPERAVI“ (U Tebe se uzdam Gospodine). I stvarno se uzdao u Gospodina. O tome govore svjedočenja bezbroj ljudi koje je spasio, koji su tražili i podržavaju njegovu beatifikaciju i sanktifikaciju.
Mnoge hrvatske vjerničke obitelji okupljaju se u svojim domovima u večernjim satima oko upaljene svijeće i upućuju svoje molitve dragom kardinalu. Uvijek kad je katedrala otvorena može se vidjeti vjernike okupljene oko njegovog odra. Neki kleče, neki stoje, a svi oni u blaženom miru duboko ponizni zazivaju pomoć dragog kardinala i upućuju mu riječi zahvale za ispunjene molitve. Đaci i studenti s ruksacima na leđima mole prije odlaska na ispit, majke mole za djecu i mir u obitelji, bolesni upućuju svoj vapaj za ozdravljenjem, a oni svjesni počinjenog grijeha mole ga za oprost. I tako iz dana u dan, a toj kolni nema kraja.
Samo oni koji su zlonamjerni mogu blatiti njegov lik i djelo. Upravo oni iznošenjem „činjenice“ o izrečenoj kazni kardinalu pokušavaju stvoriti negativnu sliku o kardinalu Stepincu. A tko su oni? To su oni koji mrze Hrvatsku i sve što je hrvatsko jer kaznu izrečenu na montiranom procesu od strane partije žele prikazati legitimnom. Za njih su nažalost legitimne i egzekucije tisuća nevinih ljudi diljem do sada otkrivenih stratišta u 1700 jama. Jesu li to uopće ljudi, a naročito oni čije bi se mišljenje trebalo slušati? Sasvim sigurno nisu.
Za njih je kardinalov smrtni grijeh što je odbio odijeliti našu crkvu od Vatikana i postaviti partijskog vođu uz rame samom Bogu. Na taj način bi se prelomila, a kasnijim djelovanjem partije i potpuno uništila moralna vertikala hrvatskog naroda i to upravo ona koja mu je stoljećima čuvala opstojnost. Kako taj plan nije uspio krivac je morao biti kažnjen. S ciljem uveličavanja kardinalove krivnje suđenje je bilo organizirano u današnjoj sportskoj dvorani u Kačićevoj ulici u koju je bila dovedena odabrana (komunistička) publika koja će po utvrđenom scenariju izvikivanjem parola potvrđivati težinu „kaznenog djela“ okrivljenog. Proces se fotografirao i snimao kako bi se od njega naknadno mogao napraviti propagandni materijal protiv kardinala i Crkve. Premda je scenarij bio brižno pripremljen ipak je doživio fijasko. Svojom mirnoćom i pouzdanjem u Gospodina kardinal je i u tim izuzetno trenucima pokazao snagu svoje vjere i u potpuno odbacio sve optužbe. Ne mareći za svoj život, potpuno smiren, zračio je enormnom snagom vjere koja je kod njegovih progonitelja izazvala silan bijes. Shvativši kako izrečena kazna nije i neće slomiti kardinala odlučili su nakon njegovog prebacivanja u Lepoglavu trovanjem nasilno prekinuti kardinalov život. To su i učinili. Naknadnom ekspertizom stranih stručnjaka utvrđeni je da je kardinal bio ozračen a u zdjeličnim kostima pronađene su toksične supstance arsena, olova, kadmija i kroma.
O strahu od kardinala čak i mrtvog najbolje govori činjenica kako je postupak njegove obdukcije na Šalati čuvalo oko 600 policajaca a hodnici prosekture bili su prepuni agenata UDBA-e. Trebalo je spriječiti nestanak bilo kojeg dijela njegovog tijela koji bi kasnije mogao služiti kao relikvija. Ipak s metalnog pladnja, na kojem su se nalazili njegovi unutarnji organi, nestalo je srce. Kardinalovo srce je predano Kaptolu no zbog kasnijeg pritiska UDBA-e moralo je biti predano. Odneseno je u SDS na Zrinjevac br 7, a odatle u Dom zdravlja u RSUP-a u Šarengradskoj ulici gdje je i spaljeno u jednoj od peći.
Tek 1993. na ponovljenoj obdukciji otkriveno je kolika je to bila mržnja prema našem voljenom kardinalu. Tom prilikom je ustanovljeno kao je zahtjev crkvenih vlasti da se tijelo kardinala balzamira proveden tako da je u njegovo tijelo ubrizgano 12 litara formalina i karbonske kiseline. Umjesto balzamiranja kojim bi se njegovo tijelo sačuvalo došlo je do procesa koji su ubrzali raspadanje tkiva pa je tako dio njegovog tijela bio uništen.
Nažalost ni dan danas mržnja njegovih progonitelja, njihovih sinova i unuka nije ništa manja. Beskrupuloznim lažima i blaćenjem kardinala, koje nažalost čine i pojedini visoko rangirani svećenici Srpske pravoslavne crkve, pokušava se spriječiti njegovo proglašenje svetim. Ideološkim silogizmom želi se tobožnja krivnja kardinala prebaciti i na sve one koji ga štuju, a potom i na cjelokupni hrvatski narod. Ta ideološka matrica koristi se već desetljećima i dobro je poznata, a dolazi od onih koji su u poratnom periodu brutalno pogubili tisuće nedužnih ljudi, žena i djece. Danas oni sebe proglašavaju jedinom poštenom i pravednom političkom opcijom. Nije li bestijalno kad takvi ljudi govore o pravdi i poštenju.
Prvi put u povijesti postupak kanonizacije je nakon već donesene odluke zaustavljen i imenovana je mješovita izvan Vatikanska komisija koja bi trebala donijeti odluku o već donesenoj odluci. Zaista smiješno. Uvjeravanja kako to neće zaustaviti kanonizaciju i poremetiti njezin tijek još su smješnija. Umjesto da je kardinal već kanoniziran to će se prema svemu sudeći dogoditi tek za dvije godine. Ako rad te komisije treba rasvijetliti neke detalje protivnicima kanonizacije i neće utjecati na kanonizaciju zašto onda ona nije izvršena? Mogu li oni koji dopuštaju pretvaranje proslave Božića u politički performans, oni koji sudjeluju u veličanju četničkog vođe i pokreta u prostoru crkava, oni koji su desetljećima generatori mržnje prema kardinalu ikada prihvatiti činjenicu o njegovoj svetosti? Osobno mislim da je to nemoguće. A što se krije iza svega? Kakva bi to gotovo politička trgovina trebala rezultirati njihovim pristankom?
Upravo kardinalova nepokolebljiva vjernost Vatikanu rezultirala je njegovim progonom, mučeništvom i na kraju smrću. Je li to plaća za njegovu žrtvu i je li on sve to zaslužio? Ovakav postupak prema njemu podsjeća na još jedno suđenje kardinalu i kod hrvatskih vjernika stvara duboku duševnu bol koja će nažalost imati i negativnih posljedica. Govori se kao bi upravo taj postupak trebao doprinijeti zbližavanju katoličke i Srpske pravoslavne crkve što je vrlo primitivna floskula. Jedinstvo crkava može se postići jedino i isključivo na temelju duhovnih vrijednosti koje baštinimo od Krista, a ne na ideološkim paradigmama i preko leđa našeg kardinala. Za to jedinstvo potrebni su istina i ljubav prema svakom biću, a ne mržnja koja se desetljećima generira pod okriljem partije i njezine nakaradne ideologije. Blaženi kardinal nije bio uzrokom postojećeg razlaza crkava pa ne može ni biti točka s koje bi se trebalo krenuti ka zbližavanju. Već poznati stav Srpske pravoslavne crkve prema kanonizaciji kardinala Stepinca još više produbljuje taj razlaz pa je tako smiješno očekivati konstruktivni pristup pri rješavanju ovog problema s te polazišne osnove.
Ovih bi se dana trebala održati revizija sudskog postupka kardinalu, a na temelju zahtjeva obitelji Stepinac. Presuda donesena na politički montiranom procesu trebala bi se odbaciti i time rehabilitirati pokojnog kardinala. Iako za takav korak nikada nije kasno mislim da je to trebalo učiniti još devedesetih godina, odmah nakon stvaranja države. Rehabilitacija u to vrijeme imala bi daleko veći značaj od one koja će se dogoditi ovih dana. Povijesnu nepravdu dakako treba ispraviti što će hrvatski vjernici dočekati s posebnim oduševljenjem.
Kao vjernik ne mogu a ne postaviti si pitanje zašto papa Franjo donosi ovakvu odluku i kuda sve to vodi. Još od doba pape Agatona i sklapanja ugovora o priznanju hrvatske države između Svete Stolice, Heraklita i Hrvata (679. g. – jedinstveni povijesni dokument), preko Splitskog crkvenog sabora (1060. g.), te u vrijeme provale Turaka na tlo Europe Hrvati su uvijek ostali vjerni papi i Svetoj Stolici. U mnogim bitkama protiv Turaka hrvati su položili živote za obranu kršćanstva. O tome govori i priznanje latinskog naziva „Antemurale Christianitatis“ (predziđe kršćanstva) koju je papa Lav X uručio u pismu banu Petru Berislaviću 1519. godine.
Jednako tako je i kardinal Alojzije Stepinac i po cijenu vlastitog života pokazao vjernost Svetoj Stolici i odbio crkvu u Hrvata odijeliti od Vatikana. Danas kad u Europi slabi utjecaj katoličke crkve i protestantizam uzima sve više maha, Hrvati i dalje čvrsto stoje uz Svetu Stolicu. Upravo radi toga još više čudi ova odluka pape Franje.
Može li se ova tisućljetna vjernost i žrtva samo tako zaboraviti? Treba li još jednom razapeti našeg dragog kardinala? Svi hrvatski vjernici su dakako za mir i jedinstvo crkava ali ne preko žrtvovanja našeg dragog kardinala. Kao što ranije rekoh, zbližavanje i jedinstvo crkava može se postići jedino i isključivo na temelju duhovnih vrijednosti koje nam je donio Krist, a ne nikakvim radom ovakvih komisija. Pitanje jedinstva crkava prepusti onima koji to trebaju rješavati a to je Congregatio pro Doctrina Fidei. Radi toga dragi naš papa Franjo zaustavi odmah ovu aktivnost i proglasi kardinala Alojzija Stepinca svetim. Učini ono što je već prije odlučeno, što je pravedno i što milijuni hrvatskih vjernika s punim opravdanjem od Tebe očekuju.
