Zoran Pusić: Ideolog ili samo glasnogovornik postjugoslavenske ljevice?

Postjugoslavenska ljevica u Hrvatskoj, kroz usta Zorana Pusića u razgovoru za Jutarnji list 29. studenoga, odaslala je svoje tradicionalne poruke, ali nije rekla ništa novoga.

Na jugoslavenski “Dan Republike” 29. studenoga Pusić je u Jutarnjem listu obnovio svoje poznate teze, rekao je sve o svemu o čemu inače govori, pokazavši da se smatra nekom vrstom predvodnika postjugoslavenske ljevice.

Dalje od toga nije išao, vjerojatno ne zna ni kako ni kamo. U svakom slučaju, zainteresirani građani čuli su od njega opet ono što je bezbroj puta izrekao o Titu, Tuđmanu, partizanima i ustašama, o Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ovog puta nije se dublje osvrtao na Bleiburg, ali i o tome je poznato sve što ima reći.
Njegov istup očito i nije imao za cilj reći nešto novoga, nego samo podsjetiti da postoji. On i jugoslavenska komunistička ideja. A važne poruke ostavlja za neko drugo vrijeme kad će, valjda se tako nada, doći na svoje.

‘Stvarnost’ postjugoslavenske ljevice

U Pusićevim iskazima svaki se put oslikava predodžba o stvarnosti kako ju vidi bivša jugoslavenska nomenklatura, prilagođena sadašnjim političkim okolnostima. Ideje ostaju, samo ih se promatra iz aktualne perspektive.

Za Pusića i njegove istomišljenike Tito je neka vrsta božanstva, “državnik kojim bi se svaka zemlja mogla ponositi”, štoviše, mjerilo svega. Stječe se dojam da je Jugoslavija postojala samo zato da bi se pokazao sjaj i veličina Josipa Broza.

>Mišetić: Zoran Pusić smatra da Tito zaslužuje trg, siguran sam da će podržati trgove Norcu i Merčepu

Sukladno tome, Pusić je jedan od onih koji još uvijek smatraju da je najnormalnija stvar Trg Republike Hrvatske u Zagrebu ponovno nazvati Titovim imenom.

Odgovarajuću inicijativu očekuje od Možemo i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, kojemu ta ideja nije mrska, ali boji se da bi njezinom provedbom definitivno izgubio svaku šansu da na slijedećim izborima ostvari kakav-takav uspjeh.

Gledano tako, moglo bi se zaključiti i da Jugoslavija, u Pusićevim očima, bez Tita i ne bi imala smisla i time se on približava hrvatskoj državotvornoj misli. S tom razlikom što hrvatska državotvorna misao polazi od zločinačkog karaktera Titove pojave, pa time ni on sam ne može opravdati postojanje Jugoslavije.

‘Ustaše se borile za državu’

U svakom slučaju, Pusić je u razgovoru za Jutarnji list spomenuo i da su se ustaše borile za državu. To nije bilo slučajno, hrvatska državnost za Pusića je konstanta, unatoč njegovoj dubokoj ukorijenjenosti u jugoslavensku ideju kao i izričaju njegovih ideoloških suboraca, koji NDH potpuno odriču sve elemente državnosti.

Njegova sestra, bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, nedavno je ponovila poznatu tvrdnju koju je često ponavljao i Stjepan Mesić, da NDH nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska.

Iz perspektive integralnog jugoslavenstva ta je teza logična, jer jugoslavenska država doista isključuje svaku mogućnost hrvatske države.

Međutim, u slučaju obitelji Pusić stvari u tom pogledu nisu tako jednostavne.
Zoran Pusić rođen je u NDH. Njihov otac, Eugen Pusić, bio je tipični režimski čovjek.

Obiteljska iskustva

U prvoj Jugoslaviji pohađao je školu za pričuvne časnike, a odmah po proglašenju NDH priključio se domobranstvu. Djelovao je kao sudac i ostao je vjeran NDH sve do njezina pada.

Nakon dolaska komunista na vlast, Eugen Pusić postao je komunist, sveučilišni profesor, akademik, čak je dogurao do savjetnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

Svojoj je djeci priuštio solidnu izobrazbu, kći Vesna krenula je očevim stopama i postala profesorica sociologije, a sin Zoran predavao je matematiku na visokoj školi JNA.

>Žarko Puhovski i Vesna Pusić podržavaju izjavu kojom Milanović vrijeđa ubijene HOS-ovce

Iz te perspektive razumljiviji je i Zoranov kasniji angažman, nakon uspostave neovisne Hrvatske. Snašao se u novim okolnostima, ostao vjeran društvu s kojim je odrastao i posvetio se tumačenju vlastitog političkog postojanja.

O čemu god govori, Zoran Pusić se vraća Titu, koji je za njega alfa i omega, neka vrsta temeljnog vjerskog uporišta po uzoru na Ivanovo Otkrivenje (1,8): “Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.”

Što su ‘antifašističke vrijednosti’?

Pusić često spominje “antifašističke vrijednosti”, ali ne govori što su one i tako izbjegava zaključak da i ne postoje. Umjesto toga, uvijek se vraća Titu kao izvorištu i mjerilu svega.

Pa i onda kad govori o njegovim zločinima, kao što je primjerice Bleiburg, Pusić za njih nalazi opravdanje, uspoređujući ta zbivanja s američkim ratnim filmovima.

“Ali znamo kako je sve to počelo”, napominje Pusić i time ponavlja uhodanu tezu da su partizanski zločini bili samo nužna reakcija na sve što im je prethodilo.

U konačnici, u povodu mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu prije dvije godine, izjavio je kako se ondje nije nikad ni obilježavao spomen na nedužne žrtve, nego na ustaški režim.

Na pitanje je li Tito kršio ljudska prava, odgovorio je: “Ne bih se mogao sjetiti niti jednog političara koji to nije radio, kad je bio jedanput na vlasti.”

Ukratko, za Pusića su zločini sastavni dio realne politike, a ponašanje političara moralno je opravdano okolnostima.

Tito kao božanstvo

Pusić otvoreno tvrdi da Titova Jugoslavija “nije bila prava demokracija, jer prave demokracije bez političkog pluralizma teško da može biti.”

No i tu pronalazi opravdanje, tvrdnjom: “Međutim, mnoge druge stvari su bile u Jugoslaviji neusporedivo bolje nego u bilo kojoj drugoj zemlji Istočnog bloka”.

>28. srpnja 1941. ‘Antifašizam’ u Srbu – kako su sami partizani tvrdili da je ustanak u Srbu pročetnički i osudili Đoku Jovanića na smrt?

Kad je riječ o Titu, Pusić smatra da “moramo odvagati stvari koje su negativne i stvari koje su pozitivne. Narodnooslobodilačka borba je bez sumnje jedan od najpozitivnijih i, po mojem mišljenju, najsvjetlijih trenutaka…”

Pusićeva državotvorna misao svakako odskače od integralnog jugoslavenstva i dotiče se elemenata hrvatske državotvornosti, ne zbog toga što bi mu jugoslavenstvo bilo neprihvatljivo, nego jer državotvornost vidi kao mehanizam za ostvarivanje drugih ciljeva. Samo nije jasno kojih.

U njihovo objašnjenje Pusić se nikad ne upušta, nego ponavlja stare jugoslavenske i komunističke floskule i zaustavlja se kod Tita.

Kad je pak riječ o Bleiburgu, njegova sestra daleko je otvorenija u zaštiti zločinaca. “Svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, već mu samo sudskim procesom nije dokazana krivnja”, izjavila je 2016. na Hrvatskoj televiziji.

Nesuvisle teze o Tuđmanu

Zoran Pusić prije nekoliko je godina prosvjedovao protiv podizanja spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, ali njegovu povijesnu ulogu ne vidi nužno kao negativnu iz temelja, nego samo kao punu grešaka.

Na neki način, slušajući Pusića, stječe se dojam da Tuđman i nije htio demokratsku Hrvatsku, nego da mu se ona omakla.

Greškom, primjerice, smatra Tuđmanovu otvorenost prema desnici, štoviše, tvrdi da mu se to kasnije osvetilo. Ukratko, on je žestoki protivnik Tuđmana, ali mu ne odriče državničke atribute nego “smatra” da je uporno činio greške.

Sukladno Pusićevu specifičnom, rastezljivom i prilagodljivom shvaćanju državnosti, razumljiva je i Pusićeva tvrdnja da je Domovinski rat zapravo bio “građanski rat”, jer on hrvatsku državnost vidi isključivo kao dio šire, jugoslavenske državotvorne ideje.

>Incident na otkrivanju spomenika dr. Franji Tuđmanu – jedna osoba privedena, druga u bolnici

Istodobno, Pusić se zamjerio svojim istomišljenicima u Srbiji podsjećanjem da je Srbija napala Hrvatsku, a ne obrnuto.

No to su već razmišljanja koja su teško razumljiva i koja navode na zaključak da Pusić nije ideolog, nego samo svojevrsni glasnogovornik postjugoslavenske ljevice.

Za razliku od svoga oca, Zoran Pusić je profesor matematike koji se svojevrsnom inercijom našao u politici u kojoj je očito pronašao izvor egzistencije.

Anakrona politička pojava

Za njega su Tito i antifašizam svetinje i mjerilo po kojemu prosuđuje stvarnost. No, ne uspijeva pritom ići u korak s vremenom, jer uporno odašilje poruke koje su bile razumljive prije pedesetak godina.

U međuvremenu, Pusić je u neovisnoj Hrvatskoj stao na čelo svega što se dalo poistovjetiti s komunizmom i Jugoslavijom i usput razvijao specifično tumačenje stvarnosti.

A to ne znači nužno uspjeh. Doduše, u posljednja tri desetljeća Pusić je hraneći se na državnim jaslama uspješno pleo mrežu istomišljenika, ali u međuvremenu okolnosti su dovele do njezina postupnog raspada.

Odlaskom židovskih predstavnika iz njegove Antifašističke lige utjecaj mu je oslabio, a idejna podloga koja se sastoji od Tita i antifašizma u 21. stoljeću, unatoč metežu u idejnoj strukturi zapadnog svijeta, više ne donosi velik utjecaj.