Dr. sc. Dražen Živić: Vukovar traži istinu i pravdu – jedini temelj iskrenog, a ne hinjenog mira

U travnju mjesecu 2013. u Vukovar su zajedno sa svojim biskupima hodočastili svećenici Zagrebačke nadbiskupije. U homiliji na svetoj misi u franjevačkoj crkvi sv. Filipa i Jakova zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić izrekao je sljedeće:

„U Vukovar se dolazi s posebnim osjećajem. (…) Ovdje se dogodilo toliko toga što nosi obilježje posebnosti i što iskače iz redovitosti. (…) Došli smo u Vukovar u trenutku kada hrvatsko društvo iznova preplavljuju pokušaji da se posebnost Vukovara zaniječe, da se ne cijeno ono što je najvrjednije u tkivu naroda, da se ne gradi na istini. Tako se nastoji stvoriti dojam da se ovdje nije dogodilo ništa što bi odstupalo od redovitosti; da se prema Vukovaru treba odnositi nekom beživotnom i hladnom redovitošću kao i prema drugim mjestima.“

U čemu se očituje i što je sadržaj posebnosti Vukovara? Je li riječ o mitskoj ili stvarnoj posebnosti? Na što nas posebnost Vukovara poziva, ima li ona za nas pojedince, za hrvatski narod i za hrvatsko društvo u cijelosti poruku i što je sadržaj te poruke? Prepoznajemo li i razumijemo li tu poruku i živimo li po njoj ili na nju samo odmahnemo rukom?

Jesmo li svjesni što je Vukovar učinio za Hrvatsku, cijenimo li to, zahvaljujemo li Vukovaru na tome i pomažemo li tome gradu koji je prokrvario za Hrvatsku kao što majka krvari kada rađa svoje dijete? Tko smije i za čiji račun zanijekati tu posebnost Vukovara i na tome graditi svoje dnevno-političke i druge interese?

Vukovar 1991. na simboličkoj i na realnoj, kao i na fenomenološkoj i paradigmatskoj razini ima prijelomno mjesto u povijesti moderne hrvatske države kako u procesu njezinoga stvaranja tako i tijekom njezine obrane u ratu i srbijanskoj oružanoj agresiji.

Stoga, Vukovar 1991. nije samo vojna bitka nego i ključna sastavnica suvremenog hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta.

Ujedno, Vukovar je i stvarno mjesto počinjenja brojnih ratnih zločina i zločina genocida, etničkoga čišćenja, urbicida, kulturocida i memoricida, usmjerenih prema potpunom brisanju tragova hrvatske prisutnosti i baštine na tom dijelu hrvatskog državnog ozemlja koji je prema dugoročnim velikosrpskim ideološkim premisama i provedbenim politikama trebalo amputirati i oteti Hrvatskoj.

Neizreciva ljudska stradanja i kataklizmička razaranja materijalnih dobara te posvemašnje uništenje materijalne i nematerijalne baštine, ukorijenjene u hrvatskom i srednjoeuropskom civilizacijskom i kulturološkom krugu i identitetu, dali su Vukovaru karakter posebnosti, koja snažno opominje, ali i pred sve nas stavlja obvezu da se prema toj posebnosti odnosimo s dostojanstvom i pijetetom, kako u odnosu na prošlost, tako i u odnosu na sadašnjost i budućnost ovoga grada, njegovih branitelja i stanovnika.

Pogled prema budućnosti Vukovara i naše odgovornosti da ju za njegove stanovnike učinimo dostojnom, mora biti bistar što znači da prošlost ne smije biti zamućena i oskvrnjena, ona mora biti jasna kao planinsko jezero iz kojeg uvijek možemo vidjeti i ispitati vlastitu savjest jesmo li za taj grad i njegove ljude učinili i činimo li sve što je potrebno; jesmo li činili ono što je Vukovar učinio za Hrvatsku – bio jamac naše slobode i mira u kojem danas živimo i radimo.

Vukovar 1991. snažno nadahnjuje na svojoj etičkoj dimenziji, sebedarju, zajedništvu, humanosti i neosvetoljubivosti, a ponajviše na ljubavi prema Bogu, Čovjeku i Domovini, na ljubavi prema istini koja kaže da je Vukovar bio, da jest i da će zauvijek biti hrvatski grad, grad duge i bogate prošlosti, grad zajedničkog života svih koji Vukovar i Hrvatsku osjećaju i žive kao svoju Domovinu.

Vukovarski su branitelji branili tri temeljne nacionalne i ljudske vrijednosti – život, obitelj i dom/domovinu. U tu su borbu krenuli bez kalkulacija, bez želje za poslijeratnim „privilegijama“, mirovinama, autima i stanovima; krenuli su iz srca, iz osjećaja odgovornosti, iz ljubavi prema svojemu, a ne iz mržnje prema onima koji su na Vukovar i Hrvatsku nasrnuli. To je bila snaga kojom su nadoknadili sve ono što u smislu naoružanja nisu imali, nisu imali tenkove, ali su imali srce veće i jače od sveg željeza koje je okićeno cvijećem krenulo iz Srbije na Vukovar.

Na vukovarskim ulicama razotkriveno je pravo lice agresora koji je počinio ljudskom umu nezamislive zločine za koje se dugo vjerovalo da su zauvijek postali europska prošlost.

Hrvatski su građani već u jesen 1991. spontano prepoznali Vukovar kao simbol otpora, prkosa, zajedništva, pobjede, nade i trpljenja, prepoznali su taj grad i njegove branitelje, riječima sv. Augustina, kao „pobjednika jer je žrtva“, i prema toj se žrtvi odnose s dubokim poštovanjem koje izražavaju na različite načine, a ponajviše svojim dolascima na vukovarska memorijalna mjesta.

Tu simboličku i na određeni način hodočasničku dimenziju Vukovar je zadržao sve do danas. Moglo bi se čak kazati da je ona u posljednje dvije godine dodatno učvršćena jer se sve realnijom čini pretpostavka da će Vukovar naših dana postati prijelomna točka hrvatskoga razvoja i budućnosti, kao što je to bio i Vukovar iz 1991. godine.

I danas se na obnovljenim vukovarskim ulicama i trgovima vodi bitka za pravo hrvatskoga naroda da zaliječi svoje teške ratne rane, da pronađe svoje nestale, da bude ponosan, a ne osramoćen, da svoju državu uredi po mjeri onih koji su je branili, a ne po mjeri onih koji su je vodili ili ju vode za svoj račun i tuđe interese.

Vrijednosna i identitetska dimenzija Vukovara 1991., nažalost, još uvijek nije postala okvirom/načelom razvoja hrvatskoga društva i države.

Štoviše, upravo se na Vukovaru danas pokušava programirati i/ili krivotvoriti istina o Hrvatskom domovinskom i obrambenom ratu, na Vukovaru se pokušava izjednačiti ili barem relativizirati krivnja za rat i počinjene ratne zločine, na Vukovaru se odvija nova traumatizacija žrtve i patnje.

Nasuprot tome, Vukovar traži istinu i na njoj utemeljenu pravdu koja je jedini temelj iskrenog, a ne hinjenog mira.

Strahote razaranja grada i ljudi u njemu, duboka jama Ovčare kao i drugih vukovarskih stratišta, označila su slom međunarodnog prava kao okvira za ispunjenje pravde.

Tko je odgovoran što je nad jednim gradom i njegovim stanovnicima počinjen takav zločin agresije i mržnje?

Može li se bez pune istine i zadovoljene pravde očekivati izgradnja zajedničkog života i jačanje međusobnog povjerenja? Smije li (ne)kultura zaborava zamijeniti kulturu sjećanja?

Odgovornost je svih društvenih aktera, nositelja političke vlasti, medija, akademske zajednice…, da se prema Vukovaru i Vukovarcima, kao i prema svima koji su Vukovar i Hrvatsku branili, odnose kao prema najvećoj svetinji, kao prema svjetlu koje je obasjalo i pokazalo put izlaska iz ropstva i dolaska u „obećanu zemlju“ slobode, mira i prosperiteta.

Vukovarsko svjetlo ljubavi, mira i nade neka trajno svijetli u svakom hrvatskom domu i obitelji! Neka ono bude ognjište i zalog hrvatske budućnosti! Jer, za tu su budućnost naši branitelji u neizrecivom sebedarju dali najvrjednije što su imali – svoje zdravlje i svoje živote! Primimo to neugasivo Vukovarsko svjetlo i živimo po njemu!

*Dr. sc. Dražen Živić, voditelj je Područnog centra Vukovar, Instituta za društvene znanosti “Ivo Pilar”