Po jeziku narodi gospoduju, kad im ga oduzmeš – sluguju!

»Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš, sluguju!« rekao je još u 19. stoljeću Fran Kurelac anticipirajući buduće hrvatske političke prilike.

Prošli petak (21. veljače 2014.) u Hrvatskoj je posve skromno obilježen Međunarodni dan materinskog jezika. Zapravo, ništa čudno u zemlji u kojoj vlada posvemašnja nebriga o materinskom jeziku.
Dovoljno je osluhnuti jezik hrvatskih javnih djelatnika, osobito jezik novinara i političara na vlasti, prepun je barbarizama i jezičnih nametnika, leksičkih, sintaktičnih i morfoloških nezgrapnosti, a o naglascima da i ne govorimo. Mnogi od njih za materinski jezik koriste sintagmu „naš jezik“ uvjereni da njime govore „građani i građanke ove zemlje“, izbjegavajući tako sve što bi imalo hrvatski predznak. Znamo li da je jezik temeljna činjenica nacionalnog identiteta, ne nastoji li se, dakle, njegovim osporavanjem i zatiranjem osporiti i sam narod? A hrvatski mediji? Na Hrvatskoj televiziji nepismenost govornika danas je gora nego što je to ikada bila u proteklih pola stoljeća.
Ništa bolje ne izgledaju natpisi na trgovinama na ulicama hrvatskih gradova, te će se pažljiviji promatrač čitajući ih s pravom upitati u kojoj se to zemlji našao. Posvuda engleski, njemački, talijanski natpisi, hrvatski su iznimka. Tužno je što se to sve događa u hrvatskoj demokratskoj i neovisnoj državi.

Na tragu takvog odnosa prema hrvatskom jeziku nije, dakle, nipošto čudno da prošle 2013. u Hrvatskoj ničim nije obilježena peta obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika ostvarena 1. rujna 2008. Što se dogodilo tog nadnevka? Ostvareno je važno postignuće – hrvatski je jezik napokon međunarodno priznat! Naime, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2008. pokrenula je inicijativu za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, kojoj se pridružio i Hrvatski zavod za norme, te je istodobno s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije pokrenuto i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenom naziva srpskohrvatski jezik u međunarodnoj uporabi. Četiri ustanove, dvije hrvatske i dvije srbijanske, zajednički su zatražile od međunarodnog tijela za ISO-standarde u Washingtonu da se dotadašnji naziv srpskohrvatski jezik izmjeni kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika u međunarodnu klasifikaciju jezikâ uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp).

Odgovor iz Washingtona nije trebalo dugo čekati. Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. godine Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee, potvrđuju prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dvije nacionalne knjižnice i nadležnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije, te donose odluku kojom se odbacuje daljnja upotreba srpskohrvatskog jezika s oznakama scr (Serbo-Croatian-Roman) za hrvatski i scc (Serbo-Croatian-Cyrillic) za srpski jezik, te određuje novi kodovi: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik, kao jedine važeće oznake. Tom odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan je iz daljnje upotrebe a dva odvojena jezika, hrvatski i srpski dobili su sva prava i mogućnosti daljnje nesmetane uporabe. Time je postignuto da je od 1. rujna 2008. hrvatskom jeziku u međunarodnom prometu dodijeljen status istovjetan svakom drugom međunarodnom priznatom jeziku.

S druge strane, potrebno je i to reći, uspostavom Republike Hrvatske, s hrvatske strane očekivao se odrješitiji stav spram međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, no on je u dobrom dijelu izostao. Umjesto odlučnog zalaganja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, javnosti su s najviših mjesta upućivane nemušte poruke, kakva je npr. ona što ju je 2010. odaslala vlada Jadranke Kosor, slanjem Srbiji i Crnoj Gori europskih zakona prevedenih na hrvatski, čime se zapravo Europi posredno poručivalo da nema šumova u komunikaciji između hrvatskih, srpskih i crnogorskih govornika, jer je to zajednički, i jednom i drugom i trećem narodu razumljiv jezik. Izostali su i dovoljno glasni prosvjedi na izmišljeni, naprosto karikaturalni BKS-jezik (Bosnisch/Kroatisch/Serbisch, tj. bosanski/hrvatski/srpski jezik) kojim nikada nitko nije govorio, ali ga se unatoč tome sustavno favorizira na sveučilištima nekih europskih zemalja (npr. Austrije), ili ga se pak uporno koristi u sudnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju osnovanog 1993. u Den Haagu.

Najvažniji pozitivan učinak međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika, ostvaren godine 2008., prepoznao se u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. iz Europske zajednice koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od nekadašnjeg nakaradnog tzv. srpskohrvatskog jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Da je hrvatski jezik postao službeni jezik EU-a određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010.) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Europske unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora. Posljedicom uspješnog pregovaranja hrvatskih pregovaratelja hrvatski jezik je postao službeni jezik EU i to je svakako jedan od najvećih uspjeha u pristupnim pregovorima Hrvatske. Tom prevažnom postignuću nedvojbeno je prethodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008.

Peta obljetnica povijesnog događaja ostvarenog međunarodnim priznavanjem hrvatskoga jezika bila je dobra prigoda da se 2013. tom velikom postignuću, kojeg znalci proglašavaju i drugim međunarodnim priznanjem Hrvatske, odredi dolično mjesto u hrvatskoj javnoj svijesti i znanju, no to je propušteno. Nadajmo se da će u bližoj budućnosti činjenica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika svoj puni smisao ostvariti tako što će biti novi poticaj za daljnja nastojanja ka afirmaciji hrvatskoga jezika, kako u domovini, tako i u svijetu.

Piše: prof. dr. sc. Tihomil Maštrović