Hitrec: Gospođe i gospodo, zabava je završena

Napredujemo. Od zadnjega izdanja Hrvatskih kronika trava je narasla za 10,5 posto, ponegdje i šest. Iz garaže sam izvukao polumrtvu kosilicu guralicu, oživljavanje uspjelo nakon dugoga nagovaranja, piše Hrvoje Hitrec.

Krtice

Samohodna je, navodno, osim što stane nakon prvoga krtičnjaka. Vražje krtice, puna ih je parcela, imaju sustav podzemnih hodnika, vodimo rovovsku bitku. Dok nisam prije skoro četvrt stoljeća (opet) postao seljak, nisam ni znao da ih toliko ima, bavio sam se deset godina politikom, a čak ni u njoj nije bilo toliko krtica. U zemlji Hrvatskoj. A isti je modus: nevidljive, opake beštije ruju li ruju, uporno potkopavaju, nitko im ne može doskočiti. Pa ni moj pas Tor koji ponekad satima leži pokraj rupe i čeka napasnice, na kraju odustaje, kao i mačak koji u cijelom životu nije uhvatio miša, a nekmoli krticu. Kad ogladni, ode u dućan i kupi hranu za mačke. Uzgred kupi i novine.

Nedavno vidi u njima da se pojačava zakonska zaštita životinja – tko napusti mačku, psa ili udava, prijeti mu zatvorska kazna, ili barem novčana. Strože nego li za napuštenu djecu, ali neka. Kako god, mačak Mak je zadovoljan jer su i njega neke svinje u nježnoj dobi izbacile tko zna otkud i iz čega, valjda zato što je bio najslabiji u leglu, nešto mu nije štimalo sa zadnjim nogama, a i danas hoda kao pijani mornar. I pas Tor ima traume iz djetinjstva, njega su iz automobila izbacili ravno u potok, kao što znate, od tada mrzi vodu. Gemište još nekako podnosi.

Nacija u šoku

No, kažem, oboje opisanih idu svako jutro po novine. „Gazda“, veli Mak, „nacija je u šoku“. Kakav šok, pitam, onda vidim da se Milanović kandidira u prvoj izbornoj jedinici, ali ostaje predsjednikom države. Pa što je tu šokantno? Čovjek ima velike sposobnosti, neizmjerno znanje i ponizne ambicije, takav lumen ne može samo sjediti na Pantovčaku i piti kavu na terasi, mora nekaj delati.

U ovom je trenutku još samo prezident i vrhovni glavar Hrvatske vojske, a to je malo i zanemarivo. Pa tko mu može zamjeriti da bude i premijer, istodobno, a i to je nedostatno, još bi trebao postati predsjednik Hrvatskoga sabora, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, za potonju se funkciju pripremio čitajući grčke mitove i razne negrčke pjesnike, pun je kreativnih metafora i usporedaba poput one s kaugumom na zagrebačkom kolodvoru.

Zna sve o Heraklu, rijekama, potocima i pritocima, o čišćenju staja, što ga kvalificira i za položaj zagrebačkoga gradonačelnika, pa sa Zokijem ne će smrditi na Bukovcu niti drugim pričuvnim odlagalištima. A to što sada svi potežu Ustavni sud, obična su prenemaganja, kao da je Ustav Sveto pismo i kao da ga se takav frajer mora držati kao pijan plota. U svemu, ja podržavam Milanovića pod parolom ne Svi za jednoga, jedan za sve, nego Sve u jednom, jedan za… Jedina ograda koju imam financijske je naravi, naime hoće li za svaku od opisanih funkcija dobivati pojedinačnu plaću, ili će plaća biti sjedinjena, te koji koeficijent tada dolazi u obzir.

Destabilizacija

S druge strane, gledajući formalno, riječ je pokušaju rastrojstva hrvatske države, destabilizaciji države u najgorem mogućem trenutku kada se nad nama i nad Europom u cijelosti nadvija ratni demon, a nižerangirani ruski dužnosnik (u dosluhu sa Srbijom i ruskim višerangiranim) hladnokrvno izjavljuje da Hrvatsku treba likvidirati. Pa što je sjajan prvi korak u likvidaciji, nego izazvati kaos u vrhu državine, da se ne zna tko pije a tko plaća, tko je predsjednik i dokle će to biti, tko će komu dati mandat ili će dati samomu sebi, i tako dalje, znači izazivanje ne samo ustavne krize, nego i topovska priprema za predstavu koja nimalo ne će biti cirkuska, nego krajnje ozbiljna i opasna.

A narodu još sve nije jasno, još se zabavlja na društvenim mrežama. Gospođe i gospodo, zabava je završena. Koliko sam razumio predsjednika RH, taj ležerno izjavljuje da njemu Ustavni sud ne znači ništa, a to je kraj kakve-takve demokracije u Hrvatskoj i uvod u diktaturu. Što se ipak ne će dogoditi, iako vrhovni zapovjednik HV misli da je vojska na njegovoj strani. S treće strane, spominje se fonetski rečeno stanoviti impičment kojim iracionalnoga momka treba opičiti, a i to bi bio posao Ustavnoga suda. Rečeni je sud o istodobnosti rekao svoje u ponedjeljak popodne, a što je drugo trebao.

Krivotvoritelji

No, krtice uživaju, sve im ide u prilog. Krtice ne mrze samo suvremenu, napola demokratsku državu Hrvatsku, krtice uvijek ruju i dublje, u hrvatsku povijest, pa i u doba Hrvatskoga Kraljevstva, i prije njega, sve kako bi dokazale nedokazivo, ali neka se nađe. Lijep je primjer saborska odluka zadnjega dana doduše najgorega saziva, da se nekako iskupi za grijehe: odluka da 2025. bude obilježena kao 1100. godina kraljevstva Hrvata. Eh, odmah su se pojavili medijski krtičnjaci u obliku malih, smeđih brežuljaka stupidnosti, pušteni iz podzemnih hodnika znani mrzitelji hrvatstva i krivotvoritelji hrvatske povijesti.

Sve je izmišljeno, tvrde oni, nisu ni Hrvati postojali, a nekmoli da su imali nekakvo kraljevstvo. Ni kneževstvo, valjda, eto čitao sam misli znamenitog suvremenog povjesnika koji kaže da je samo Trpimir bio Hrvat, i možda najbliža rodbina, pa je sve oko sebe širom zemlje, a i šire, nagovorio da se izjašnjavaju kao Hrvati. U središtu krtičnjaka našao se ni manje ni više nego kralj Tomislav. Izmišljeni kralj Tomislav, vrišti orjunaš J. P. Povijesno gledano, točno je da Tomislav nije bio kralj, nego u početku knez Hrvata. Do trenutka kada je knez Tomislav postao kraljem, a bio je to svakako, ako ne prije 925. godine, kada ga – u svezi (ne samo) s prvim splitskim saborom tako naziva papa Ivan. Rex, a ne dux.

Historiografski kaos

Drugi jedan papa Ivan nazivao je u svoje vrijeme Branimira u pismima – dux. Pa da je Tomislav ostao duxom, zašto bi ga suvremenik papa Ivan nazivao rexom? Nešto se, dakle u međuvremenu dogodilo, vjerojatno pobjede hrvatskoga vladara nad Mađarima i Bugarima, koje su mu dale pravo da bude proglašen kraljem. A da je između duxa i rexa postojao i (papinski) „prijelazni“ naziv za hrvatskoga vladara, pokazuje papino pismo Tomislavovu ocu, Muncimiru, u kojemu Muncimira naziva princepsom. (Od čega je nastao princ). Jedino što je više-manje zagonetno, ali nevažno, jest: je li se Tomislav zvao Tomislav ili Tamislav (Tamisclao).

Tako krtice, proglašujući sve hrvatske i nehrvatske povjesnike idiotima, rade u službi unošenja zabuna i kaosa, te i tim historiografskim smicalicama pridonose suvremenim posrnućima.

Ispričavam se na ovom izletu u povijest, vraćam se u sadašnjost, premda mi se ne vraća. U nedjelju sam nazočio dvadesetom Općem saboru HDZ-a u Lisinskom. Kao gost. Neki se vrlo začudili što me vide, pametniji razumjeli da se pojavljujem samo kada su vremena čupava, a opet su takva ili bi mogla biti, a da ne budu treba se barem na trenutak vratiti izvorima i onom osjećaju odgovornosti prema hrvatskom narodu koji nas je krasio na prvom Općem saboru 1990. Ma ne bih ni sada da je ostalo na galami onih deset veličanstvenih s ljevice, ali me je iznervirao momak s Pantovčaka i njegov skok u sedlo SDP-a s premijerskim namjerama, vitez pravde i prava, augijevski smetlar.

Hrvati i Europa

Njegova je tragedija u tomu, kao što znamo, da je već jednom bio izvršni kormilar i hrvatsku lađu nasukao u plićak posvemašnje lijenosti i političke neinventivnosti koja se odrazila na život građana, što se još i može oprostiti, teško, ali ne i tadanji njegov odnos prema hrvatskim braniteljima, primjerice. Samo ona slika s Trga sv. Marka, kada je policija udarila na invalide iz Domovinskoga rata pa djelomice provalila i u crkvu, samo ta sramotna epizoda trebala ga je na vijeke vjekova eliminirati s političke scene, a eto se nakon izbornoga poraza malo pritajio i opet legalno pojavio kao predsjednik države, a sada bi opet malo na premijersko mjesto, valjda da vrati Hrvatsku i njezin rejting u smeće.

Računajući možda da su Hrvati zaboravni, i jesu, ali ne baš toliko. Ufam se. Iako, imamo iskustva: birači birali i po drugi put za predsjednika momka koji je obezglavio Hrvatsku vojsku poslavši u mirovinu najzaslužnije njezine ratne zapovjednike, uzgred dilao Haagu povjerljive dokumente. Znači, ništa u Hrvatskoj nije nemoguće. Na nesreću sadanjega (još, je li uopće) predsjednika RH, svijet se u međuvremenu stubokom promijenio, ako su mnogi u tom svijetu na pojavu moderne hrvatske države gledali s podozrenjem i prijezirom, sada im je i ta „malena“ Hrvatska dobrodošla kao saveznik i ne će gledati mirno da ju tko iznutra destabilizira, pa bio on i predsjednik države, to više što u uzavreloj Europi svaki takav pokušaj navodi na misao da smutnja ima ili može imati tanku ili deblju vezu s onim silama (silom) koje bi zaljuljale i cijelu Europu.

HDZ

A ako sada mnogi imaju osjećaj da HDZ „skreće udesno“, barem za ovu priliku, onda je to ono klasično Tuđmanovo desno skretanje. Izvorno. Zaboravlja se da je HDZ na prvim slobodnim izborima nastupio u Hrvatskom bloku, a u bloku je bila Stranka prava, kao i HSS. Danas te dvije stranke postaje samo u ostatcima, posebno sramotni HSS u Beljakovu mandatu. Ali bi zato Hrvatski blok naših dana mogao biti popunjen Domovinskim pokretom i Suverenistima. Ki bi da bi… Gledam ja, znači, u nedjelju u Lisinskom brončanoga Tuđmana koji mi djeluje zamišljeno, ne baš zabrinuto.

Vraćam se u mislima na devedesetu, kada sam sjeo u dno dvorane, da ostanem neprimijećen, kadli me Tuđman prozove i pozove da dođem na binu, u radno predsjedništvo. I što sam mogao nego doći. Još se svašta događalo toga dana sa mnom i Franjom, ali to možete pročitati u knjizi „Lijepa moja“.

Nego, spomenuo sam „silu“ koja je zaljuljala Europu naših dana, u kombinaciji Hitlera, Lenjina i Staljina. Ima jedna pjesma nesretnoga Jesenjina pod naslovom Krčmarska Moskva. Citiram strofu: “Volim ovo šarenilo grada,/ podbuo je, snage više nema/ Zlatna, snena Azija i sada /na njegovim kupolama drijema.” Druga je Jesenjinova pjesma naslovljena riječima Kujin sin. Lirska, nema veze s epskim kujinim sinovima.

Inače, i u Rusiji šok – Putin pobijedio na predsjedničkim izborima. Iznenađenje, svijet zaprepašten.

Jezik naš svagdanji

U svezi s jezikom, ponovimo gradivo iz Milanovićeva premijerskog mandata. Možda je suvišno, ali nije: premijer Zoki imao je ministra Jovanovića, liječnika po struci, koji je dobio partijsku zadaću da napravi reda u hrvatskom pravopisu, zadaću valjda iz medicinske domene. Čovjek ušao u taj posao čvrsto, hrabro, u maniri iz 1945. – likvidirati sve što je do tada postojalo, uključujući Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, preuzeti Institut za jezik i jezikoslovlje, postaviti poslušnika koji će hrvatski pravopis izvesti na pravi put i usput ga nametnuti školama. Akcija je uspjela.

Poslušnik bez i jedne jedine samostalne znanstvene knjige ili čega sličnog, bacio je u koš do tada važeći Hrvatski pravopis – što je usporedivo sa zabranom i spaljivanjem „londonca“ – i na brzinu od tri tada postojećih pravopisa skrpao jedan, nazvavši ga također Hrvatskim pravopisom.

Jezikoslovku koja se pobunila doveo pred sud. Pomislili biste da će taj stručnjak odletjeti skupa s premijerom i njegovim ministrom kada se promijeni vlast, ali ne, ostavio ga desni centar na miru. Štoviše, nedavnih dana, kada mu je istekao mandat – dali mu „desni“ još jedan. Isti oni koji su nekako u to vrijeme donijeli Zakon o hrvatskom jeziku. I sada vi meni recite …A mediji k’o mediji, ne razumiju se baš previše u jezikoslovno područje, pa kada je riječ o „jezičnoj politici“ pozivaju rečenoga poslušnika, jer on je tumač u ime države, valjda. Arbitar. Zaslužan i marljiv, posvećen toliko da u svim prošastim godinama službe nije uspio sklepati ni jednu samostalnu znanstvenu knjigu ili barem knjižicu.

Zamjena jezika

Srećom da još postoji časopis Jezik, koji nije pod nadzorom. Časopis ima natječaj za Nagradu dr. Ivan Šreter, biranje najbolje nove hrvatske riječi. Ove godine nije izabrana najbolja, ali su Sanda Ham i društvo obznanili nekoliko privlačnih riječi. Zanimljivo, baš je ove godine odjek u medijima bio vrlo dobar.

Inače, skupni je dojam hrvatskih jezikoslovaca da se više ne radi o prodoru pojedinih anglizama, nego o zamjeni hrvatskoga engleskim jezikom (usporedo sa zamjenom stanovništva). Pa tako imamo Winter Wine Walk u Baranji, Istria Wine and Walk, Wine Walk by the Sea u Novigradu, a natjecanje hrvatskih učenika zove se WorldSkills Croatia. Vodi me to prema davnom zahtjevu izrečenom u Hrvatskim kronikama – naime, da se Hrvatska zove Hrvatska a ne Croatia, te bi to ime, Hrvatska, trebalo stajati pred našim dečkima i curama na međunarodnim konferencijama i slično, recimo u Ujedinjenim narodima.

Glede jezika još: nedavno je umro Sandor Dembitz, umirovljeni profesor FER-a i autor prvoga alata za strojnu provjeru pravopisa, zvanog Hascheck. Dembitz je bio i autor nagrađene riječi z a t i p a k, koja mi je dobro došla jer sam poznat po tipfelerima, što je obznanila moja ratna suborkinja i urednica Grozdana Cvitan.

Kostadinka Velkovska

Na sprovodu glumice i pjevačice Kostadinke Velkovske okupio se cvijet hrvatskoga glumišta. Preživjela je kao vrlo mlada potres u Skoplju, doživjela u zrelosti potres u Zagrebu, ali ju je pokosila bolest. Tužno. Jedna od onih osoba koje zrače vedrinom i energijom. Poznavali smo se od davnina, od vremena kada sam u jednom razdoblju bio kućni autor Jazavca, igrala je u mnogim mojim komedijama. Puno godina poslije našli smo se na drugom poslu – iznenada, u televizijskoj emisiji, Kostadinka je istupila u obranu Hrvata u baranjskom Jagodnjaku, gdje je neki srpski ravnatelj škole započeo nešto kao mini jogurt revoluciju. A kako sam se i ja bio umiješao u aferu, eto nas dvoje zajedno nakon tolikih godina.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.