Konceptualna kirurgija: gušenje crnom kronikom s leđa

U mojim godinama čovjek sa zanimanjem počne prelistavati dnevne novine počevši od Crne kronike. I tako sam neki dan želeći otvoriti navedenu rubriku zabunom zahvatio samo par listova i nevoljko prolazio pogledom preko tekstova bez i najmanje namjere da ijednu rečenicu pročitam od početka do kraja.

Zatim sam pronašao Crnu kroniku kako bih provjerio stanje svoje generacije i odjednom sam se osjetio kao sporedni lik u ključnom trenutku znanstveno-fantastičnog horora dobivši snažan osjećaj da iako je sve na svom mjestu ipak nešto nije u redu s cjelinom. Čak sam i čuo glazbu nalik onoj iz filma „Stvor“ J. Carpentera (http://www.youtube.com/watch?v=meU2gAU7Xss).

Od privođenja bivšeg predsjednika vlade RH pa do ovih dana i niza nemilih situacija s trenutnim predsjednikom vlade RH javnost je zatrpana i preplavljena otkrićima neodgovornosti najrazličitijih vrsta u svim segmentima društva.

U zakonodavnoj vlasti (zastupnici u državnom saboru RH), u izvršnoj vlasti (predsjednik vlade, ministri, pomoćnici, itd.), u sudbenoj vlasti (suci, odvjetnici), u poslovnim subjektima (javnim i privatnim), u zdravstvu, u znanosti, u umjetnosti, medijima, estradi, itd. redaju se afera za aferom, a teme variraju od nespretnosti, neznanja, neprofesionalnosti, javnog nemorala, čak sablazni, sukoba interesa, preko zaobilaženja zakona, prekršaja, pa sve do najtežih kaznenih djela.

Istinska Crna kronika nije pred kraj dnevnih novina pomislio sam. Premjestila se na prve stranice.

Svaki zastupnik bilo u državnom saboru, bilo u ozbiljnijim skupštinama kao što je ona zagrebačka ili drugih većih gradova ili županija koje imaju dovoljno relevantan proračun ako je k čemu treba iza sebe imati kakav blesavi istup, dvojbeni stav i nepromišljen potez. Svaki političar u izvršnoj vlasti na nacionalnoj ili lokalnoj razini ako je k čemu treba biti u sukobu interesa, a bilo bi dobro da je i koju godinu proveo u zatvoru.

Svaki sudac ako je k čemu treba imati određenu količinu iz nepoznatih razloga neriješenih slučajeva, biti zavidno spor i imati tu i tamo koju dvojbenu odluku iza sebe. Svaki poslovni čovjek na dovoljno visokoj poziciji treba iza sebe imati niz poslovno dvojbenih odluka, niz poteza koji su očito zaobilaženje zakona i niz nemoralnih radnji koje spadaju u poslovni nemoral par excellence.

Svaki novinar u javnom ili privatnom mediju ako je k čemu treba iza sebe imati niz neprofesionalnosti, nestručnosti, sukoba, pristranosti, kršenja etičkog kodeksa ako pripadajuća im institucija i struka uopće posjeduju takve dokumente.

Nacija je preplavljena vijestima s takvim temama i ako na stranu stavimo medijski cirkus i prirodnu težnju medija za gledanošću, slušanošću i čitanošću, tj. patološku potjeru za maksimizacijom profita pod svaku cijenu, ipak nam preostaje zastrašujuća količina i kakvoća činjenica i njihovoga prirodnog tumačenja i pritajena mračna slutnja o tome da je ono što gledamo, slušamo i čitamo u stvari samo vrh sante leda. Gušimo se u aferama.

Prešli smo mnoge kritične mase, pa tako i kritičnu masu javne neodgovornosti. Mirne duše možemo kazati – svatko je dio neke afere. Nema ničeg osim njih. One su postale nova svakodnevica.

U opisanoj situaciji nacija je postavljena pred izbor koji je samo dijelom pod njezinim nadzorom, a dijelom pod nadzorom medija, politike, sudstva i poslovnog svijeta i utoliko je taj izbor prije svega nesretan, pa čak i tragičan, a možda i neodlučiv.

Ili će slika o ljudima u politici, vlasti, sudstvu, poslovanju, medijima, itd. biti trajno promijenjena i naprosto ćemo prihvatiti nova mjerila normalnosti samim time što ćemo se naviknuti da su nam sudionici tih sfera života takvi kakvima sam ih opisao i tad će nam pojava primjerice političara koji odstupa zbog i najmanje sumnje o tome da je možda bio ili bila u primjerice sukobu interesa biti opskurna pojava koju ćemo odbaciti kao nepromišljen potez i neugodnu iznimku, ili će opisano stanje dovesti do toga da ćemo zahtijevati da ga se opiše kao ne-normalno, ab-normalno, para-normalno ili dosje-X i posljedično ćemo zahtijevati nasuprot toj neodgovornosti nešto poput nove, obnovljene ili renovirane odgovornosti, a taj ćemo zahtjev iskazati kako sam već predlagao praksom „aktivne apstinencije“ što se svodi na činjenje glasačkog listića nevažećim na sve nam znane i neznane načine primjerice crtačkog izražavanja.

U duhu poticanja vizualne pismenosti nacije predlažem da građani fotografiraju svoje nevažeće listiće prije nego ih deponiraju u kutije i da se organizira on-line izložba. To bi moglo biti ilustrativno i poučno. Samo molim bez fotografiranja samih sebe kako držite u jednoj ruci mobitel, a u drugoj nevažeći listić, no tome ću se vratiti kasnije.

Ne želim ovdje moralizirati, ali barem nekakva formalna, hladna i neljudska odgovornost nužna je kao preduvjet funkcioniranja društva. Da se razumijemo, nitko nikome ništa ne duguje, ali to ne znači da moja sloboda ne seže do slobode drugoga i da moja odgovornost ne seže do odgovornosti drugoga.

Kako god bilo, sloboda je često razumijevana kao sloboda izbora i činjenja bez odgovornosti za čin i učinke počinjenog, a odgovornost kao javna i licemjerna ili pak privatna i idiosinkratična prisila i nesloboda. Tu pojavu živopisno je opisao Pascal Bruckner u svom djelu Le tentation de l’innocence (Bruckner, Napast nedužnosti, 1995:12) pišući sljedeće.

„Napast nedužnosti je bolest individualizma koja se temelji na nastojanju izbjegavanja učinaka naših čina i uživanja u prednostima slobode bez da se trpe njezine poteškoće i problemi. Napast nedužnosti grana se u dva smjera, infantilizam i viktimizacija, dva načina izbjegavanja tereta bitka / postojanja, dvije strategije blažene neodgovornosti.

U prvom slučaju nedužnost treba pojmiti kao parodiju mladenačke bezobzirnosti i ignorancije; ona doseže svoj klimaks u liku vječno nedozrelog. U drugom slučaju ona je varijacija anđeoske vlastitosti predstavljajući lišenost krivnje, nesposobnost da se počini zlo i utjelovljena je u liku samo-proglašenog mučenika.“

I sad u takvom društvu biti postavljen pred naveden izbor u stvari je dvostruko obmanjujuće.

S jedne strane vjerujemo kao nacija da je izbor na nama, kako sam ga opisao, izbor između nastavka toleriranja neodgovornosti javnih osoba i ostalih od relevantnoga društvenog utjecaja, „Velikih donositelja zakona“, „Velikih vođa nacionalne politike“, „Velikih majstora rebalansa državnog proračuna“, „Velikih pravednika među zakonobrižnicima“, „Velikih tvoraca novih vrijednosti“, „Velikih skrbnika za osobne i nacionalne vrednote“, „Velikih izumitelja konačnih rješenja gorućih nacionalnih pitanja“ (poput nataliteta, zdravstva, zaposlenosti, mirovine, investiranja, istraživanja ruda i gubljenja vremena) ili pak netoleriranja iste. No što je tolerancija ili hrvatski snošljivost. Ovdje je sve jasno.

Osoba A tolerira čin osobe B ako i samo ako osoba B čini nešto što je osobi A neprihvatljivo, osoba A može spriječiti osobu B da to čini i osoba A de facto ne sprječava osobu B u činjenju toga što već čini. Uz to spomenimo se i M. Walzera i njegove briljantne napomene iz knjižice On Toleration (1997.) o tome da je tolerirati znak nadmoći, a biti toleriran znak nemoći i recimo da niti želimo tolerirati, niti želimo biti tolerirani.

Unatoč logičkim mogućnostima da možda propuštamo činiti ili da samo pokušavamo činiti, ali ne uspijevamo ovdje ću ipak tvrditi da točno to činimo kad ne činimo ništa čitajući o svim tim silnim aferama. Toleriramo ih. A što možemo učiniti? Pa predložio sam jednu moguću strategiju koja je politički korektna, jeftina i nadam se djelotvorna. Je li naveden prijedlog izvediv? Mislim da jest.

Svi znamo kako glasački listić učiniti nevažećim, svi ćemo uskoro imati nekoliko prilika to učiniti i svi smo motivirani to učiniti. No, koji će biti rezultat? Rezultat će biti trivijalan, tako reći zanemariv, ali istovremeno i frapantan. Naime, relevantno povećati postotak izlaska na izbore i istovremeno relevantno povećati postotak nevažećih listića koji su takvima učinjeni namjerno i s predumišljajem mora biti znak barem nečega, možda sveopće rezignacije, jednog odlučnog „No means no“.

I tako možemo do u nedogled, padati i ustajati da vidimo kome će prije dosaditi, no nama zasigurno neće jer padanje je vježba spretnosti dok je ustajanje vježba volje.

S druge strane trebali bismo vjerovati da izbor nije samo izbor između dviju opcija koje su nam izvanjske, nego možda prije unutarnje, jer mi sami smo ti u kojima se bore vječno nedozreli i samoproglašeni mučenik.

A ne želimo se vidjeti očima „drugoga“, a čak i ako želimo, tad si kupimo špigl i načinimo mali veseli „selfie“ idiotski vjerujući da smo tim činom majstori fotografskog autoportreta. A ako se zatim k tome još i poželimo zagledati najdublje u sebe same, ne gledamo zaista u sebe jer tamo ne želimo niti zaviriti, nego si kupimo drugi špigl i postavimo ga nasuprot prvome i načinimo si beskonačan niz malih veselih „selfieja“, tj. neku vrstu „selfie-ussiea“.

I tako završimo kao lik iz filma „Klub boraca“ (D. Fincher, 1999.) za kojeg odjednom shvatimo da tuče samoga sebe i da se poput pravog punkera vječno iznova ustaje bez obzira koliko ga tukli. Pitanje nije samo je li nam dosadilo, nego i koliko smo i što, bez da im išta dugujemo, spremni učiniti za primjerice našu djecu ili čak prije za njihovu još nerođenu djecu, jer sasvim je jasno da nama nema pomoći?

Ako nismo spremni učiniti ništa, onda nismo spremni učiniti ništa, a čini se da nismo spremni učiniti ništa. Baš ništa. Tko to mi? Primjerice, vi mlađi, hardkoraši, vi ste ambiciozni, imate stav, pretenzije, kreativni ste, vjerujete u izvornost i imate nekaj za reč.

Pa recite onda! Legitimitet postoji, jer kako je rekao liječnik V. Frankl u nekoj od svojih šašavih knjižica – „abnormalna reakcija u abnormalnoj situaciji je jedina normalna stvar za učiniti“. A što se mene tiče, ja sam samo ostarjeli punker i kao takav se umirujem kamilicom i time da se preseravam što je manje moguće, nemam nikome ništa za reći naivno se nadajući kako ću završiti u onoj Crnoj kronici pred kraj novina, a ne u onoj na početku. I to je neki kraj. Pristojno, civilizirano, uljuđeno, u tišini, okružen s par prijatelja i bez ikakvog komentara. Živjela Crna kronika!

*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com

Izvor: narod.hr
Photo: Željka Pongračić