Godina 1620. ni po čemu nije bitna. I svojim učenicima obično branim da besmisleno pamte godine. No, prof. Milovan Tatarin uz ovaj podatak bilježi da je brod „Mayflower tek uplovio u blizinu današnjega New Yorka – čime je simbolično započela europska kolonizacija američkoga kontinenta – no ne želim se ispričavati, kaže prof. Tatarin, što je do 1620. hrvatska kultura imala Marka Marulića, Marina Držića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića (…), što je Ivan Gundulić imao gotove ‘Pjesni pokorne kralja Davida‘, koje je tiskao u Rimu 1621. Sva su ta djela napisana jezikom kojim danas više ne govorimo, ali to ne znači da se ne trebamo truditi razumjeti ga“.
Taj jezik jest naš materinski jezik i, iako svi znamo kako se on zove, to se u Prijedlogu kurikula nigdje ne navodi nego je zamagljen pojmovima „prvi jezik“ i „onaj jezik kojim govori većina govornika“. Zašto ga nisu nazvali njegovim imenom – hrvatski jezik? Zašto u predloženom kurikulu nema Oca hrvatske književnosti? Marulić je u svoje doba bio autor bestselera prevedena na 20-ak jezika! Rijetki se autori današnjice mogu time ponositi, a svejedno su navedeni u popisu lektirnih naslova novoga kurikula.
Zar argument može biti da je Marulić „težak“? Ni Talijani ne čitaju Dantea s lakoćom ni Englezi Shakespearea, koji se tek rodio kad naš Držić umire. Kamo je nestala hrvatska književnost iz novoga kurikula svedena na samo tri autora do 19. stoljeća? Hrvatska kultura u to doba humanizma i renesanse bila je središte Europe. Zašto danas tvorci Cjelovite kurikulne reforme uzore traže u kurikulima Sejšela?!
Problem reforme, kojoj svi težimo – i profesori i učenici i njihovi roditelji, još od početaka moga radnog vijeka, ostao je isti, a to je rasterećenje! Formula je vrlo jednostavna, a to znači i smanjenje opsega programa i smanjenje broja predmeta. Smanjiti gradivo znači doslovno izbaciti pojedine lekcije, nastavne jedinice – jer škola nije skraćeni studij. Ali, pritom ne zanemariti one književne klasike, koji su sine qua non svakoga kvalitetnoga odgoja i obrazovanja. Također, ni prevelik broj predmeta ne možemo smanjiti uvođenjem novih izbornih predmeta kojima se ne ukidaju već postojeći obvezatni predmeti.
Ideja izbornosti zvuči vrlo moderno, ali krije i mnoge zamke. Učenici nemaju dovoljno znanja da bi sami znali izabrati, a profesori ne mogu birati po svom subjektivnom ključu. Dakle, kurikul mora ponuditi definiran program, a njega moraju svladati učenici, dakle – naučiti ga! Taj cilj nastave u kurikulu je zanemaren pred učeničkom kreativnošću. Međutim, stvarnost pokazuje da su samo pojedinci kreativni, ali svaki učenik može naučiti ako uloži određeni napor. Isti onakav napor koji smo uložili i vi i ja i naši roditelji da bismo postigli svoj cilj u životu, a to je razvoj – kako osobni, tako i društveni.
Učenici kojima sada predajem za desetak godina postat će vodeći ljudi našega društva – neki će dobiti veliku političku i profesionalnu odgovornost za napredak Hrvatske. Da bi mogli postati uspješni, potrebno im je pružiti – znanje. Ne preko noći, ne instant-rješenjima i pokusima s pojedinim školama nego napornim istraživačkim radom koji počiva poglavito na suradnji znanosti i prosvjetne struke, a uvažava svaku stručnu kritiku i recenziju.
Upravo na tom počiva i moja motivacija da se uključim u proces proučavanja dokumenata Cjelovite kurikulne reforme. Pokušavajući iščitati stotine stranica nastavnici praktičari sa škola suočili su se s nemogućnošću provedbe zamišljenih ciljeva jer temeljni sadržaji nisu određeni. Zanemarena je činjenica da svi učenici u Hrvatskoj nemaju iste uvjete i da im je time uskraćeno pravo na jednakost školovanja.
Sve recenzije pristigle su u najvišu instituciju jednoga naroda, a to je Akademija. Novi val recenzija koje su o jokićevskim prijedlozima napisali članovi Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sabran je u knjizi „Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije“, koju su uredili akademik Vladimir Paar i prof. Nevio Šetić, a u kolovozu 2017. tiskom objelodanio Hrvatski pedagoško-književni zbor u Zagrebu na 315 stranica. Pisali su ih stručnjaci s hrvatskih sveučilišta od Osijeka do Splita, nastavnici sa škola od Vinkovaca do Pazina, brojni znanstvenici s hrvatskih instituta – svi s istom željom – da se školska torba ne rastereti samo za nekoliko kilograma, nego da se učenički potencijali usmjere stjecanju ključnih znanja i sposobnosti, čime će se Hrvatska okrenuti onim odgojno-obrazovnim modelima već poznatima u našem srednjoeuropskom susjedstvu jer – kako kaže prof. Boris Vilić, dugogodišnji dekan američkoga fakulteta hrvatskoga podrijetla: „Hrvatska djeca zaslužuju bolje!“
* Antonia Sikavica Joler, profesorica hrvatskoga jezika u I. gimnaziji u Zagrebu, urednica mrežnih stranica Hrvatski na mreži (www.sikavica.joler.eu). članica Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU.
