Parafrazirajući poznatog sociologa Urlicha Becka mogli bismo reći da danas živimo u globalnom društvu rizika koje je prepuno neizvjesnosti i „nepoznatih nepoznanica“. Unipolarni svijet sve se više ddtransformira prema multipolarnosti što otvara prostore za konflikte. U razdoblju, naime, kad jedan poredak umire, a drugi se još nije radio najveće su mogućnosti nepredvidivih lomova i sukoba, piše Dijanović za Hrvatski tjednik, a prenosi portal hkv.hr.
Slom unipolarizma
Razdoblje unipolarnosti nastupilo je padom Berlinskog zida 1989. godine. Sjedinjene Američke Države raspadom komunističkog bloka postale su jedina „supersila“. Zavladao je u punom smislu pax Americana. Međutim, od 2007., od govora Vladimira Putina na sigurnosnoj konferenciji u Muenchenu, svjedočimo novome hladnom ratu SAD-a i Ruske Federacije. Nakon ruske intervencije u Siriji definitivno možemo govoriti da je unipolarni poredak slomljen. Asaadov režim nije pao unatoč zalaganju SAD-a. To je pokazalo da Washington više nije sposoban sam nametati rješenja bez suglasnosti drugih velikih sila.
Godine iza nas dovele su i do sloma intervencionističke politike. Afganistan, Irak i Libija danas su klasičan primjer Afganistanpropalih država. Rušenje sekularnih režima nije moglo završiti drugačije nego jačanjem džihadističkih skupina. Irak i Libija danas nemaju jaku centralnu vlast i nije isključeno kako će u budućnosti doći do fragmentacije tih država između različitih faktora: sunitskog, šijitskog i kurdskog. Arapsko proljeće završilo je velikom zimom po države Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Iza američkog povlačenja iz Afganistana ne krije se samo spoznaja kako se radilo u dugome i skupom ratu. Nije ključan razlog ni činjenica da je Amerika postala najveći svjetski proizvođač nafte i plina što područje Bliskog istoka, posebno ako tome dodamo i najavljenu zelenu transformaciju, čini manje važnim nego ranije u strateškome smislu. Ključno je to da Amerika svoje kapacitete u budućnosti namjerava usmjeriti prema važnijim područjima. Dio kapaciteta nedvojbeno će se usmjeriti na unutarnje potrebe (velike društvene i političke polarizacije), no veći dio na azijsko-pacifičko područje. Ovo je područje ključno po američke interese (najveća tržišta svijeta), a geopolitički fokus ići će i prema Latinskoj Americi (Monroeova doktrina) i Europskoj uniji koju je Zbigniew Brzezinski davno označio kao najvažniji američki mostobran u Europi.
Kina je već danas glavni američki rival
Američka administracija i dalje veliki fokus stavlja na rusku prijetnju. General Glen D. VanHerck, čelnik američkog Sjevernog zapovjedništva, nedavno je izjavio da je Rusija i dalje „najhitnija i neposredna prijetnja domovini“, iako Kina KINA SADprivlači sve više pozornosti. Kinu on smatra dugoročnom egzistencijalnom prijetnjom. Fokus na Rusiju pritom je recidiv hladnoga rata u kojemu se intelektualno formirao i sadašnji američki predsjednik Joe Biden. Glavni geopolitički, geoekonomski i sigurnosni protivnik SAD-a već danas je Kina. Kina je već danas opasniji konkurent SAD-u nego što je to ikada bio Sovjetski Savez.
Bivši savjetnik američkih predsjednika i konzervativni komentator Pat Buchanan u tom smislu upozorava: „Za razliku od SSSR-a, Kina ima četverostruko veći broj stanovnika od naše populacije. Za razliku od SSSR-a, Kina je ekonomski i tehnološki sposoban i dinamičan takmac Sjedinjenih Država. Kad bismo započeli Hladni rat s Kinom, mi ga ne bismo započeli s prednostima koje je Trumanova Amerika, neoštećena kod kuće u Drugom svjetskom ratu, imala nad Staljinovom opljačkanom i opustošenom zemljom 1945. godine. (…) Dok je etnički nacionalizam rastrgao SSSR na 15 nacija, današnja Kina je više etnonacionalistička država u kojoj Han Kinezi sačinjavaju milijardu od kineskih 1,4 milijarde ljudi“.
AUKUS
Donald Trump ispravno je označio Kinu kao glavnoga američkog rivala. Međutim, dok je on bio pristaša unilateralnih akcija sadašnja američka administracija nastoji se vratiti multilateralizmu. Pokušaj okupljanja široke koalicije AUKUSprotukineskih američkih saveznika očekivao se od početka Bidenova mandata. Nedavno je protukineski savez dobio i konkretan oblik u vidu formiranja AUKUSA, sigurnosnog strateškog saveza Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Australije. Iako prilikom predstavljanja saveza niti jednom riječju nije spomenuta Kina, jasno je kako se radi o združenome nastupu anglosaksonskog svijeta protiv Kine u azijsko-pacifičkoj regiji.
U sklopu novoga pakta Australija će dobiti tehnologije pomoću kojih će biti u stanju graditi podmornice na nuklearni pogon. Podmornice će biti opremljene atomskim naoružanjem. Osim toga, u južnim regijama Australije, kako je najavio australski ministar obrane Peter Ditton, bit će izgrađene nove američke pomorske i zračne baze. S vremenom SAD će u AUKUS nastojati uključiti i Kanadu, Japan i Južnu Koreju. Ipak, ključna će biti Indija. Vanjskopolitički i sigurnosni dokumenti SAD-a već godinama umjesto izraza Azija-Pacifik koriste izraz Indo-Pacifik. Time se želi dati važnija uloga Indiji kontra Kini u tome području koje sve više postaje glavno težište multipolarnoga svijeta.
Obnova transatlantizma ili strateška autonomija
Formiranje AUKUS-a izazvalo je oštre reakcije Francuske. Australija je, bez ikakve prethodne najave izišla iz ugovora s Francuskom o gradnji 12 podmornica vrijednog više od 50 milijardi eura. Francuski ministar vanjskih SAD EUposlova, Jean-Yves Le Drian, rekao je kako je riječ o „ubodu nožem u leđa“ i kako „saveznici tako ne rade“. Dodao je kako je kako narušeno povjerenje između Pariza i Washingtona zbog američkog poteza jednostranog isključenja europskog saveznika u vremenu kad se suočavamo s do sada neviđenim izazovima u indo-pacifičkoj regiji. Francuska je povukla na konzultacije svoga veleposlanika u SAD-u.
Nakon otkaza ugovor s Francuskom, Emmanuel Macron ponovno je reaktualizirao pitanje formiranje jedinica za brzo djelovanje EU-a, tj. onoga što se kolokvijalno naziva europskom vojskom. Veliko je pitanje koliko bi formiranje vojske EU-a bilo uskladivo s postojanjem NATO-a, no ideja vojske EU-a predstavlja izraz Macronove želje da nakon brexita Pariz preuzme vodeću ulogu u EU i dijelom se emancipira od SAD-a kao autonoman pol.
Slične želje ima i Njemačka čiji su odnosi sa SAD-oma bili vrlo turbulentni proteklih godina, što zbog izgradnje Sjevernog toka 2 što zbog drugih razilaženja, posebno u Trumpovu mandatu. Njemačka je ponovno nadrasla granice EU-a, ali je premala za ulogu globalne sile. Pred EU-om je danas dilema: obnova transatlantizma i jačanje odnosa sa SAD-om ili inauguriranje koncepta strateške autonomije što bi značilo da bi EU u određenim pitanjima mogla donositi i odluke protivne američkim interesima.
Kraj zapadne hegemonije
Macron je pred nekoliko godina govorio o kraju zapadne hegemonije, a bivši predsjednik Europske komisije Jean-MacronClaude Juncker o tome da EU slabi demografski, ekonomski i politički. Korona-kriza pokazala je velike deficite EU-a za djelovanje u kriznim situacijama. Pritom to nije prva kriza. U razdoblju ekonomske krize razmišljalo se o izbacivanju nekih država iz euro-zone, a migrantska je kriza preko noći srušila temeljno načelo EU-a o slobodnome protoku ljudi. Iako se odnos prema migracijama donekle promijenio, one legalne i dalje traju, a već danas samo u Francuskoj imamo gotovo 800 no-go zona, tj. šerijatskih geta. Mnogi se danas brinu što su Talibani u Afganistanu uveli šerijat, no to bi mogla biti budućnost velikih dijelova Europe ako se nastavi dosadašnja politika. O nejasnoj budućnosti EU-a nedavno je govorio i Zoran Milanović.
Ako se navedenom dodaju opasnosti i rizici koji proizlaze iz najavljene zelene transformacije, ali i sveprisutnije kiborgizacije društva, onda se perspektive (post)covid poretka (koji sam po sebi izaziva velike društvene lomove i sigurnosne prijetnje što vidimo u sve masovnijim prosvjedima diljem svijeta), posebno ako uzmemo u obzir činjenicu sve veće dekadencije europskih političkih elita i deficit lidera, ne čine osobito optimističnima.
Kibernetičke prijetnje
Mnoge se opasnosti iz fizičke sfere sve više sele u digitalnu, na područje kibernetike. Prijetnje koje dolaze iz kibernetičkog prostora (a često su usmjerene na kritične infrastrukture država) su neodređene i nedefinirane, a Kiberentikakatkad je teško otkriti njihov izvor. Zapovjednik KIbernetičkog zapovjedništva američke vojske svojedobno je prognozirao da će idući rat započeti u kibernetičkom prostoru. Ako je izvor napada u kibernetičkom prostoru teško otkriti, onda postoje i veće mogućnosti false flag operacija. A već danas se postavlja pitanje treba li na kibernetičke napade odgovoriti kinetičkom silom, tj. na klasičan vojni način. Kibernetički napad NATO je već postavio kao razlog zbog kojega se može aktivirati čl. 5. Washingtonskoga sporazma o kolektivnoj obrani.
Realizam se na velika vrata vraća u međunarodne odnose, a hrvatsko geopolitičko i sigurnosno okruženje vrlo je nestabilno. Države Zapadnog Balkana čine fragilnu zonu s velikim konfliktnim potencijalima. Iz Srbije se ponovno otvoreno koriste velikosrpski narativi u vidu kovanice „srpski svet“, a u svim državama Zapadnog Balkana postoje žarišne točke koje u kratkom roku mogu eksplodirati u vrlo nasilne oblike. Vođenje strateški inteligentne politike, posebno u situaciji demografskog pražnjenja države, nameće se kao imperativ opstanka Republike Hrvatske. Mali narodi nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka, posebno danas – u globalnome društvu rizika.
* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. U Zagrebu je završio studij međunarodnih odnosa. Od 2008. do danas objavio više od tisuću novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, energetika i globalna sigurnost. Stihovi su mu uvršteni u knjigu “Hrvatsko pjesničko biserje – Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva 2006. – 2016.”. Moderirao je i izlagao na velikom broju tribina, predavanja i književnih večeri. Član je Matice hrvatske, Hrvatskih novinara i publicista, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Udruge “Obnova” i Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije. Voditelj je uredništva znanstvenog časopisa za kulturu, društvo i politiku “Obnova” te autor knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.). Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
