Granić: Plenković kao zvučni top dezintegrirane EU

Dr.sc. Ivica granić za Narod.hr prokomentirao je politička zbivanja u Europskoj uniji u kontekstu rata u Ukrajini i promjenu paradigme koju je donio američki predsjednik Donald Trump. Gdje je tu Andrej Plenković, a gdje Volodimir Zelenski, pročitajte u nastavku.

Konferencija u Münchenu održana sredinom veljače bez sumnje je povijesni događaj par excellence. Koji je s jedne strane, metaforički i doslovno, najavio početak američke dominacije nad globalnom politikom, a s druge ubrzao dezintegriranje već poprilično dezintegrirane briselske zajednice država, koja nakon spomenutog događaja dodatno ubrzava put onamo kamo su pošle i završile slične narodne zajednice tijekom povijesti. Ukratko, svjedoci smo preslagivanja globalnog poretka, koji bi mogao biti skrojen ‘i po načinu, i po mjeri’ nove američke administracije.

Rasplet briselske tragikomedije najavio je Andrej Plenković

Ono što je nama posebno interesantno, kada govorimo o EU, jest činjenica da je rasplet briselske tragikomedije najavio jedan od njenih najžilavijih političkih eugeničara – Andrej Plenković. Naime, kao što su svojedobno glavešine trećega Reicha, baveći se nacističkom eugenikom, odnosno rasnom higijenom, u središte ideologije postavljali po njima superiornu arijsku (nad)rasu, ili arijskog (nad)čovjeka, slično se posljednjih desetljeća pokušavalo i unutar briselskih ‘laboratorija’, u središte svega instalirati briselskog (nad)čovjeka, odnosno briselsku (nad)državu.

Koja bi zatim, slijedom logike, prebrisala ne samo narode nego i pojedince koji se ne uklapaju u zadane šablone ‘briselskoga Reicha’. Svjestan europskog besmisla, odnosno puta u samo središte ničega, g. Plenković je u svome ekspozeu tom prilikom naglasio kako ‘Unija treba konačno iznjedriti jednu jaku ličnost, koja bi trebala imati kompetencije i autoritet, i koja bi bila prihvatljiva svim akterima, naravno i Rusiji’.

Kapitulacija Bruxellesa

Taj govor g. Plenkovića praktički je označio otvorenu i potpunu kapitulaciju Bruxellesa kao takvog, i to ne samo naspram ruske agresije, nego i poprilično šire. Čak bi se moglo zaključiti kako nitko prije g. Plenkovića nije i točnije i otvorenije detektirao ukupnu jalovost europske birokracije, te posljedično, možda i nesvjesno, najavio rasplet događaja koji se upravo odigrava pred našim očima.

Briljantni američki potpredsjednik J.D. Vance na skupu u Münchenu otvoreno je govorio kako EU svojom politikom uništava samu sebe, svojim nedemokratskim, sotonističkim i depopulacijskim politikama zabija posljednjih čavao u vlastiti lijes. Potpredsjednik Vance, naime, jako dobro shvaća o čemu se radi. Jer je upravo Amerika pod dominacijom nekoliko demokratskih mandata, zaključno sa zadnjim Bidenovim, prošla sličan put dezorijentiranosti i samouništenja, nakon čega se ipak snažno probudila, dok Europa, ovakva kakva jest, taj izgled, tu priliku jednostavno nema.

Zbog čega?

Propast briselske multikulturalne zajednice

Sve evidentnija propast briselske multikulturalne političke zajednice sadržan je upravo u njoj samoj. Osim što je riječ o ‘rogovima u vreći’ radi se o jako specifičnoj problematici koju EU ima, a SAD nema. Naime, američki politički, ustavni, pravni, administrativni, sigurnosni i svaki drugi državni segment koncipiran je tako da svakoj novoj ‘administraciji’ daje široke ovlasti, i široku mogućnost potpunog i generalnog zaokreta za 180 stupnjeva.

Preko noći moguće je, dakle, potpuno preokrenuti paradigme u drugom smjeru, počevši od unutarnje do vanjske politike, uključujući odnose prema najvećim svjetskim krizama, ratovima, zatim strateškim ili manje važnim savezništvima, vrijednostima. Dakle, u svemu!
Osim što je Amerika po tom pitanju, slikovito rečeno, korak ispred Europe, ona je u stanovitom smislu briselsku Europu uhvatila ‘na spavanju’. I kao što svaki stražar, koji tijekom dužnosti spava, biva kažnjen, tako će i Europa, bez sumnje, na stanoviti način biti kažnjena. Kako, vidjet će se.

Briselska tvorevina podsjeća na polumrtvu ulješuru

Za sada je, koje li ironije, potpuno izbačena sa svih pregovora koji se vode vezano za rusku agresiju na Ukrajinu, kao da je riječ o krizi koja se događa na Južnom polu ili u Ognjenoj zemlji, a ne praktički u europskom dvorištu. Zbog svoga krajnje kompliciranog političko – birokratskog ustroja, istodobno nagrđenog nakaradnim vrijednosnim paradigmama, Europa, pojednostavljeno, ovakva kakva jest nema nikakvih izgleda nositi se s ozbiljnim takmacima kada je riječ o globalnoj geopolitici i geostrategiji.

Briselska tvorevina danas više podsjeća na nasukanu veliku polumrtvu ulješuru, koja lovi posljednje atome zraka, pitanje je samo hoće li potpuno uginuti ili će joj netko dati šansu na način da će ju gurnuti natrag u Ocean, nebi li nekako preživjela, i otplivala u svome smjeru.

Briselski uredi prepuni su uhljeba krajnje upitnih moralnih i etičkih vrijednosti, te krajnje upitnih kompetencija. Osim toga, krasi ih neznanje, nesnalaženje, boje se vlastite sjene, što se zorno zrcali upravo u odnosu prema rusku agresiju na Ukrajinu, i činjenici da i nakon tri godine Europa nema praktički nikakav mirovni plan, ništa što bi nagovjestilo bilo kakvu brigu za taj sukob. Samo se govori o slanju ‘novih paketa pomoći’ koji već sada nadilaze nezamislive iznose, dok je stanje na terenu, slobodno se može kazati, upravo suprotno tome. Pojednostavljeno, Europa ne zna što bi s najvećom svjetskom krizom u ovom momentu, a koja se, gle čuda, odigrava upravo u europskom dvorištu.

Europa nema ozbiljnog lidera

Na tragu onoga što je hrvatski premijer kazao u Münchenu o novom mogućem lideru koji bi bio prihvatljiv svima, sa žalošću se može konstatirati kako od toga neće biti ništa. Jer Europa u ovom momentu praktički nema ozbiljnog lidera, odnosno nema državnika kakvog ima Amerika u osobi predsjednika Trumpa. Može se zaključiti kako je vrijeme velikih lidera u Europi svršeno vrijeme, kako nakon Margaret Thatcher i Helmuta Kohla ‘stara dama’ nije uspjela iznjedriti velikog državnika.

Današnje vođe, koje bahato gospodare Bruxellesom, poput Emmanuela Macrona, Ursule von der Leyen, Olafa Scholza i dr. u odnosu na spomenute političke veličine izgledaju blago rečeno poput smiješnih paževa, koji su tu kako bi odraditi svoju rolu, uveseliti općinstvo, te zatim nestali. Ali punih džepova naših novaca.

Mahom je riječ o sitnoj političkoj bagaži, o trećerazrednom političkom lumpenproletarijatu, uhljebima bez ikakvog izbornog legitimiteta, koji elitama služe čisto kao podizači ruku, i ništa drugo. Dodatni problem predstavlja i činjenica kako među njima, članicama dakle, ne postoji baš nikakav kohezivni faktor koji bi ih držao na okupu. Posve različit povijesni i kulturološki elementi, zatim različiti politički i gospodarski interesi, doveli su situaciju do usijanja, koja posljedično rezultira stanjem općeg mrtvila.

Stvaranje privida vlastite važnosti

Jasno im je kako su vremena brza, kako odluke treba donositi žurno, ali što i kako nitko od njih zapravo ne zuna. I što onda preostaje? Slijedom logike zaključuje se kako im preostaje upravo ono što godinama radi hrvatski premijer Plenković, dakle da putem medija, koje uzdržavaju i tako ih drže na kratkoj lajni, stvaraju privid vlastite važnosti, velikih kompetencija, uspješnosti i izvrsnosti.

Što sad?

Kada je riječ o ratu u Ukrajini svakom je jasno kako se situacija ne odvija onako kako se očekivalo. Upumpane su stotine milijardi eura i dolara, a stanje na terenu nimalo nije dobro. Osim toga, globalne sankcije Ruskoj federaciji nisu donijele očekivane rezultate, zapravo se dogodilo upravo suprotno i rusko gospodarstvo nastavilo je dodatno rasti pod sankcijama.

Nema tko lupiti šakom o stol

Što sad? I baš u tome ‘što sada’ krije se tragikomedija i besmisao briselske Europe. Pojednostavljeno, nema tko lupiti šakom o stol i kazati ‘dosta je bilo, ovako ne ide dalje’.
A da se to kojim slučajem dogodilo to bi značilo da Europa ima kakvog takvog lidera, koji je u stanju istinu staviti ispred vlastitog ega, priznati kako se ipak ‘negdje pogriješilo’, jer griješiti nije sramota.

Ono što briselska Europa nije u stanju, Amerika i predsjednik Trump jesu. Svakome tko prati je jasno kako je sazrijelo vrijeme za pregovore, i to prije svega kako bi se spasila Ukrajina, i ukrajinski momci. Koji nakon svih silnih milijarda eura i dolara, parafrazirajući Trumpa, nemaju osobito dobre karte u rukama. U ovom momentu prekid neprijateljstava te početak pregovora daleko više odgovara ukrajinskoj nego ruskoj strani.

No, čini se kako ‘stanje na terenu’ odveć ne brine briselske uhljebe, oni oboružani tipkovnicama iz komoditeta briselskih kafića sole pamet cijelome svijetu, zagovaraju nove milijarde Ukrajinu, ne shvaćajući kako bi na taj način i dalje ginuli ukrajinski mladići, bila rušena ukrajinska infrastruktura, s vrlo izvjesnom mogućnošću dodatnog gubitka teritorija. Osim toga i ‘lopticu’ vješto prebacuju u američki kazneni prostor, tako što upravo Ameriku i Trumpa, koji jedini inzistira na prekidu neprijateljstava, optužuju kako mu, eto, nisu baš važni ukrajinski životi, nego isključivo poslijeratna eksploatacija rudnog bogatstva Ukrajine. Posve besmisleno, suprotno stanju stvari na terenu, ali i zdravoj logici.

“Veliki macan” skrušeno šuti

I na koncu nešto silno važno. Primjećuje se kako u zadnje vrijeme ‘veliki macan’ skrušeno šuti. I u tišini radi poslove u vlastitom interesu. Dakle, što se u cijeloj priči događa s ‘velikim macanom’, s Engleskom. S tim u povijesti najvećim i najkrvoločnijim kolonizatorom, koji je diljem svijeta ostavio podsjetnik u vidu milijuna nevinih žrtava.

‘Veliki macan’ se samo prividno povukao na ‘rezervni položaj’, no jasno je kako još uvijek ima presudan utjecaj na europsku briselsku birokraciju, te se u presudnim trenucima pojavljuje i vuče poteze isključivo u svome interesu. Kao i u interesu nekih kupljenih političara, poput recimo njihovog pričuvnog lutka Volodimira Zelenskog. Koji je, nakon što je za sebe priskrbio faraonske ovlasti, u strogoj tajnosti sredinom veljače s Englezima potpisao Sporazum o istraživanju i eksploataciji rijetkih minerala, to jest ukrajinskog rudnog bogatstva, i to na nevjerojatnih stotinu godina.

Time je predsjednik Zelenski prešao stvarni i metaforički Rubikon, te posljedično trasirao put događajima koji se upravo odigravaju. Koji bi, u konačnici, mogli rezultirati i njegovom demisijom, i to s punim pravom. Jer, ozbiljan i odgovoran čovjek, naročito ako je predsjednik suverene države, s Ujedinjenim kraljevstvom nikada i ništa ne potpisuje. Jer mora znati kako su prošli svi oni koji su potpisali!

** O autoru: Dr.sc. Ivica Granić, komunikolog i politički analitičar, završio je  studij povijesti i zemljopisa na Pedagoškoj akademiji u Mostaru, kasnije je diplomirao i novinarstvo. Doktorirao je na temu ”Analiza predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj 2014./2015.” 

Izvor: narod.hr